"Kad ja pođoh na Bentbašu" jedna je od najpopularnijih sevdalinki. Najpoznatiji interpretatori ove sevdalinke su Safet Isović i Himzo Polovina, a pored njih otpjevali su je i Hari Varešanović, Nada Mamula, Kemal Monteno...
U novije vrijeme i Zdravko Čolić je pjesmu "Bembaša", koja se nalazi na albumu "Zavičaj" iz 2006. godine, posvetio ovom, nekada jednom od najljepših dijelova Sarajeva.
Toponim Bentbaša nastao je još 1462, a naselje je nastalo na temeljima srednjovjekovnog sela Brodac, koje je Isa-beg odabrao za podizanje zadužbine, a domaćim stanovnicima zauzvrat je dao kuće u današnjoj Hrasnici. Rijeku je na tom mjestu nekada premošćivala ćuprija od jarećih mijehova, koju je Omer-paša Latas dao postaviti. Drveni most, sagrađen 1793. godine, služio je za vađenje drvenih balvana, koji su spuštani u Paljansku Miljacku i rijekom transportirani do grada.
Dolaskom Austro-Ugarske na ovom dijelu sagrađeno je kupalište Da Rive još 1884. godine. Nekad je na gornjem toku Miljacke bilo mnogo vodenica, pa su Sarajlije bile primorane graditi brane da bi imale stalni pritisak vode. Te brane su služile i kao kupališta. Ipak, Miljacka je bila puna virova, pa je austrougarska vlast 1902. godine odlučila urediti korito i napraviti jedno kupalište kako bi građani bili sigurniji.
Tako je napravljen prvi bazen na Bentbaši koji je radio na sistemu protoka vode. Tokom Drugog svjetskog rata bazen je uništen, a na njegovu rekonstrukciju se čekalo sve do kraja 1950-ih godina prošlog stoljeća. Tada je napravljen novi bazen u koji je voda ulazila s brane pomoću pumpi, filtrirana je, te ponovo izbacivana van. Uoči Olimpijskih igara u Sarajevu, Bentbaša je ponovo renovirana. Bazen na Bentbaši nije imao olimpijske norme, a voda koja je korištena bila je pitka – iz vodovoda, zbog čega ga je skupo održavati. Od sredine 2005. godine bazeni Bentbaša više ne rade i polako, ali sigurno postaju smetljište i odlagalište starih automobila.
Posljednjih godina bilo je najava i ambicioznih planova o ponovnom otvaranju bazena na Bentbaši, ali za sada od toga nema ništa.
- Prethodnih godina Općina Stari Grad ulagala je značajne napore u iznalaženje zainteresovanih investitora i najboljih rješenja za Bazene Bentbaša. Ta rješenja podrazumijevala su investitore koji bi uložili svoj novac u izgradnju određenih objekata, uključujući i bazene jer bazeni u onom obliku kako su nekada postojali nikada više neće biti u funkciji. Izgradnja otvorenih bazena u Sarajevu, bez ikakvih pratećih sadržaja, imajući u vidu klimatske prilike i dužinu ljetne sezone, tj. broj sunčanih dana u Sarajevu, kao i sveopću ekonomsku i finansijsku situaciju u zemlji, zasigurno nije ekonomski opravdana, niti isplativa investicija. Općina Stari Grad neće ulagati budžetska sredstva u neodržive i finansijski neisplative projekte o kakvima svjedočimo širom grada, ali i države – kažu iz press službe Općine Stari Grad.
{$galerijaFotografija}
Kako dalje ističu, njihova ponuđena rješenja dosad nisu naišla na razumijevanje i odobravanje kako od strane određenih vijećnika u Općinskom vijeću Stari Grad, tako ni od strane viših nivoa vlasti.
- Primjera radi, zbog nerazumijevanja drugih nivoa vlasti i neprovodivih zakona izgubili smo veoma zainteresovanog investitora zahvaljujući kojem bismo danas na mjestu bazena Bentbaša imali projekat kojim bismo se ponosili. Ilustracije radi, šaljemo vam fotografiju objekta kompanije Symphony sagrađenog na Trebeviću, a koji je trebao biti sagrađen na mjestu bazena Bentbaša. Naravno, zbog nemogućnosti da dobiju potrebne dozvole za gradnju, investitori su objekat napravili na Trebeviću, u drugom bh. entitetu. Danas se područje Bazena Bentbaša nalazi u okviru Zaštićenog pejzaža Bentbaša, za šta je zakon donesen 2017. godine i Općina ne može planirati bilo kakvu gradnju bez mišljenja nadležnog kantonalnog ministarstva koje izdaje i dozvole. Osim toga, ovdje govorimo i o predmetnom lokalitetu koji je u okviru prirodno-graditeljske cjeline Isa begova zavija, a gdje je 50 metara u osovini rijeke Miljacke zabranjena bilo kakva gradnja. Na kraju, naglašavamo, pitanje bazena Bentbaša ne treba više upućivati Općini Stari Grad, nego onima koji opstruiraju razvoj ove lokalne zajednice i dobrobit njenih građana donošenjem nerazumnih, pogrešnih i štetnih odluka – poručuju iz press službe.
Suprotno mišljenje ima Džemo Šurković, koji je od sredine 80-ih godina prošlog stoljeća bio jedan od glavnih ljudi na bazenu Bentbaša.
- Bentbaša danas ne radi zbog podizanja brane iznad Vijećnice. Nivo vode ispod objekta sada je metar. Čim se voda digne po principu spojenih posuda, voda ulazi u postrojenje i potope se pumpe i motori i trafostanica izbije sve i spali. To se počelo dešavati 2005. godine i jedino što nam je ostalo je da zatvorimo bazene. Samo punjenje bazena košta 8.000 KM i kada nam se desi da zatvorimo bazen na 10 dana i ponovo napunimo bazen, napravimo gubitak od 50.000 KM. Sve kad sagledaš, vidiš da nekim ljudima nije odgovaralo da i dalje postoje bazeni i da su jedino željeli da stavimo ključ u bravu. Kako je državi isplativ bazen na Otoci, a nije Bentbaša, za koju godišnje daju minimalno milion KM. Bentbaša, tvrdim, dok nije bilo potapanja, mogla je sa 300.000 KM funkcionisati uz to da bi bio besplatan ulaz za sve građane. Ipak, pojedinci imaju ideju da bazene pretvore u nešto drugo ili treće. Ako od Bentbaše naprave kao od Bjelašnice Alipašino Polje, onda je to nova katastrofa. Onaj ko ugasi Bentbašu potpuno, više neće imati šta tražiti u politici – mišljenja je Šurković.
Džemo Šurković
Kako kaže, žao mu je sarajevske djece koja sada nemaju priliku da besplatno nauče da plivaju, kao i siromašnih porodica iz Kantona Sarajevo koje nemaju priliku da odu na more ili jezera.
- Boli me duša kada vidim na šta sada liči Bentbaša. Na ovaj način mnogoj djeci ugašena je nada da će naučiti plivati i da se imaju gdje osvježiti u ovim ljetnim mjesecima. Nije bitno ko će držati, ali neka naprave javno kupalište. Na Bentbaši smo naučili više od 6.000 djece da plivaju i na taj način spasio sam sigurno nekoliko života. To je meni najbitnije. Samo je potrebno malo dobre volje sa svih nivoa vlasti i Bentbaša bi ponovo zasjala. Kada smo je obnavljali 1985. godine, pokrenuta je građanska akcija. Ovaj objekat je dobio dokumentaciju kao javno kupatilo jer je bila zabrana gradnje sportskih i rekreativnih objekata. Na razne načine je skupljan novac kao što je bio i koncert "Sjećaš li se Bentbaše". I brojne firme su pomagale. Tako je napravljen 50-metarski bazen za plivače, bazen od 33 metra za neplivače i dječije brčkalište od šest metara. Od samog starta znalo se da ovaj projekat ne može biti samoodrživ bez pomoći države. Svi sportski klubovi besplatno su mogli koristiti bazen od 9 do 11 sati. Narod je mogao unijeti svoju hranu i piće. Bazen Bentbaša je bio majka za sirotinjske porodice koje nisu mogle na more – završava Šurković.