U prilogu je podijelio i isječke iz novina, iz ratnih godina, koje su zabilježile veliku tragediju njegove porodice, a poginuli su mu otac Miroslav i brat Marko.

Po ocu, kojeg nikada nije upoznao, dobio je ime. Rodio se mjesec i osam dana nakon što je on poginuo, 1. oktobra 1992. godine.

- Otac je bio član Štaba postrojbi HVO Stari Grad – Centar Sarajevo. Borio se protiv agresora, borio se za ovaj grad, za Bosnu i Hercegovinu, ali, nažalost, ubijen je. Ubijen je pod sumnjivim okolnostima, međutim, to nikada nije istraženo, niko nije imao sluha, bio je rat. Kome je mogao smetati, ne znam – priča Lukić.

Meni prvi mart počne na groblju. Može li skuplje da se plati sloboda? ️️️️️️️️️️️ pic.twitter.com/f4wwlUECLB

— Miroslav Lukić (@MiroslavLuki1) March 1, 2022

Njegova majka te kobne 1992. ostala je sama pod kišom granata, sa sinom Markom, i u visokom stepenu trudnoće.

- Veliki je borac, veliki heroj. Te žene koje su doživjele takve tragedije, one su za mene istinski heroji. Majki je pomogla i baka koja je došla živjeti sa nama. Njih dvije su herojski iznijele situaciju u kojoj su se našle. A i živjeli smo u komšiluku gdje smo svi bili kao jedna porodica. Kako sada moderno nazivaju Srbi, Hrvati, Bošnjaci..., ovi ili oni, to tada nije bilo. Mi smo bili jedno. Jedna porodica. Zajedno smo jeli i pili, zajedno smo sve dijelili. Taj život, sa tim ljudima, posebno period od 1996. do 2001. je moja najljepša uspomena na djetinjstvo – prisjeća se Lukić u razgovoru za Faktor. 

U julu 1995. novi život s majkom, on i njegov brat Marko, trebali su započeti u Italiji. Dobili su sve potrebne papire, ali, agresorska granata, pokvarila je njihove planove i nanijela im neopisivu bol.

- U julu 1995. poginuo je moj brat Marko. Granata je pala kod taksista na Mejtašu gdje smo živjeli. Poginuo je on i jedan obućar Meho, ranjeno je još sedam ljudi. Moj brat je poginuo dok je prelazio ulicu, a izdahnuo je na rukama drugova s kojim se taj dan igrao i s kojim se otišao pozdraviti prije nego krenemo za Italiju. Zapravo dan ranije smo trebali otići za Italiju. Prijatelji mog oca su nas odveli do tunela, ali nismo mogli proći, već kao dan poslije ćemo moći. I tada, taj dan poslije, poginuo je moj brat. Otišao je do nane Ramize da uzme neke stvari za put, da se pozdravi sa drugarima, i poginuo je 500 metara od našeg stana. Imao sam tri godine tada – govori kroz suze Lukić.

Dodaje da je njegova majka, koja je već izgubila supruga, zanijemila od boli kad su joj javili da joj je poginuo sin Marko. Imao je 11 godina...

- Dva mjeseca nije ni jela ni pila. Nije govorila. Nemoguće je to riječima opisati. Ostala je živa zahvaljujući meni, ja sam bio njen okidač da se trgne, da živi za mene i za nas. Nju ja i dan-danas održavam u životu, odnosno, to što ima mene. Jako je specifično živjeti sa takvim gubicima. Sve na svijetu možeš preboljeti, ali gubitak djeteta, to nikad. Ne može ni sada da priča o tome, a ja se i ne trudim. Što da je maltretiram. Ja sve znam. Znala je nekada i pričati, ali teško. Na početku nije čak željela ni da dobija naknadu, bilo joj je teško, ali ja sam je natjerao jer nekad nemaš izbora, ako želiš preživjeti. Nikada do sada nismo govorili o svemu ovome, ovo je prvi put. I ona mi je odobrila da govorim – kaže Lukić.

Dodaje da je svašta doživio i preživio u svom gradu, ali nikada nije prestao biti patriota.

- U mojoj kući je metar i po sa dva ogromna zastava ljiljana. Ja ne vidim problem tu. Ja sam potpredsjednik sarajevske mladeži HDZ-a. Ali ja ponosno nosim ljiljane sa sobom, i gdje god da krenem, to je moje, to je moj identitet. Ne može meni neko doći i reći, meni koji sam toliko izgubio, to nije tvoje. Čuvam tu zastavu jer je to moje. Ljiljani nisu plemenska oznaka, ljiljani pripadaju kraljevskom grbu BiH. A ja gajim posebnu ljubav prema domovini – tvrdi Lukić.

Smatra da će BiH, bez obzira na sve nedaće koje je preživjela i preživljava, jednom krenuti ka boljem sutra.

- Kada ne bismo bili lijeni, sve ovo što se dešava, mogli smo okrenuti u svoju korist. Možemo, mi smo koridor na Balkanu za sve. Možemo biti čudo, ali smo lijeni. Ostao nam je taj socijalistički mentalitet - daj mi. Ja sam jutros ustao, i otišao se umiti, sada neka mi država da nešto. Ne može to tako. Moramo se pokrenuti, moramo zajedno, mi narodi svih konfesija, namjerno neću reći nacionalnosti, jer smo iznad svega svi samo Bosanci i Hercegovci. Volim svoju zemlju i svi trebamo da je volimo malo više – poručio je Lukić.