Otprilike je 300 starih i bolesnih žena koje žive same u selima oko Srebrenice. Kuće su razbacane po planinskim predjelima i nekim ženama je najbliži komšija udaljen dva-tri kilometra.

Preživjela rodbina i komšiluk uglavnom živi u drugim gradovima ili u inostranstvu, dolaze sezonski na dan ili dva. Nekad se desi da mnoge od ovih žena jedini kontakt uživo imaju s poštarom koji donosi uglavnom račune.

Mejra Đogaz živi u tuđoj kući. O imanju se brine kao da je njeno. Jedna je od stotinu žena koje žive same u selima oko Srebrenice. 

- Borim se još koliko mogu za svoju potrebu da imam. Da ne idem po pijaci. 

U genocidu su joj ubijena tri sina, muž, rodbina i komšije. 

- Zna njeno srce, svake majke, nije samo moje. One znaju kako je teško živjeti i kako je ustati sebi da nasječeš drva. Ne može ona penzija ništa da pokrije, dadžbine, koješta, ništa ne može. Moraš ustati da radiš da bi imao osnovne svoje stvari. Teško je svakoj majci koja je svoje dijete izgubila - kaže Mejra. 

Preživjela rodbina većine žena iz srebreničkih sela živi u drugim gradovima ili inostranstvu. U posjetu dolaze sezonski, najčešće jednom godišnje. 

Najbliža rodbina Mejre Čakanović ne živi u Srebrenici. U genocidu su joj ubijeni suprug i dva sina. 

- Ovaj mlađi jedno dijete imao, rodilo se kad je pala Srebrenica. Heftu dana imala seka. Ona je sad u Americi, hvala Bogu. Završila školu, udala se. A što se tiče mene, kako sam njih ukopala, dan-noć sam išla na mezarje, išla i na teravije. Sama odavde siđem dolje. Svi odoše gore-dolje s kolima, a ja sama pored Memorijalnog i dođem ovdje u kuću - kaže Mejra. 

Osamdesetogodišnjakinja danas zbog bolesti rijetko izlazi iz kuće.