Premijer Federacije Bosne i Hercegovine Nermin Nikšić predstavio je rezultate rada Vlade FBiH pod sloganom "Račun građanima", poručivši da građani danas imaju veće plaće i penzije, da je povećana podrška privredi i poljoprivredi, te da je Vlada istovremeno držala javni dug pod kontrolom.

Dio onoga što je Nikšić naveo jeste činjenica. Minimalna plaća jeste značajno povećana, penzije jesu rasle, a izdvajanja iz federalnog budžeta za različite kategorije stanovništva i privredu jesu povećana.

No problem nastaje kada se iz tih podataka izvodi zaključak da je građanima zbog toga proporcionalno poboljšan životni standard. Jer građanin ne živi od nominalnog iznosa plaće ili penzije, nego od onoga što za taj novac može kupiti.

Minimalna plaća u Federaciji BiH povećana je sa 619 KM na više od 1.000 KM. To je ozbiljno povećanje i teško ga je osporavati.

Međutim, u istom periodu rasle su i cijene. Posebno je važna cijena hrane, jer upravo ona najviše opterećuje budžet građana sa nižim primanjima.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, cijene hrane i bezalkoholnih pića u 2025. godini bile su u prosjeku osam posto više nego godinu ranije.

Zato pitanje nije samo koliko je plaća povećana, nego koliko je u međuvremenu povećan trošak života?

Ako radnik dobije veću plaću, ali istovremeno za hranu, stanovanje, energente, lijekove i druge osnovne potrebe plaća znatno više, onda se stvarni rast životnog standarda ne može mjeriti samo iznosom koji mu piše na platnoj listi.

Nikšić je rekao da minimalna penzija iznosi 690 KM i dodao: "Neću reći da penzioneri žive dobro, ali žive bolje".

Penzije jesu povećane, ali činjenica da je minimalna penzija veća ne govori sama po sebi koliko penzioneru nakon plaćanja hrane, lijekova, režija i drugih troškova ostaje za život.

Posebno zato što je upravo kod penzionera potrošnja na osnovne životne potrebe najveća, pa rast cijena hrane i lijekova direktno poništava dio efekta povećanja primanja. 

- Više smo vratili nego se zadužili - rekao je premijer, govoreći o zaduživanju Federacije.

Prema podacima Federalnog ministarstva finansija, za 2025. godinu bilo je planirano otprilike 1,86 milijardi KM novog zaduživanja, dok je za otplatu bilo predviđeno otprilike 1,09 milijardi KM. To znači da je planirano neto povećanje zaduženja od otprilike 776 miliona KM.

Dakle, nije dovoljno reći koliko je vraćeno. Potrebno je reći i koliko je novog novca uzeto.

Još važnije, Federacija je u međuvremenu izašla na međunarodno tržište kapitala. Prvo je 2025. godine emitovala euroobveznice vrijedne 350 miliona eura, a zatim je 2026. godine izašla na Londonsku berzu sa novim izdanjem od 800 miliona eura.

To nisu prihodi Federacije, već se radi o dugu koji će neko morati vratiti, zajedno sa kamatom.

Zbog toga je predstavljati zaduživanje prvenstveno kao dokaz finansijske uspješnosti prilično rastezljiva i neefikasna interpretacija.

Uspjeh može biti to što je Federacija uspjela dobiti novac pod određenim uvjetima, ali sam novac sa Londonske berze nije smanjenje duga – upravo suprotno.

Nikšić se pohvalio i činjenicom da je budžet Federacije povećan za više od tri milijarde KM. I to je tačno.

Ali veći budžet sam po sebi nije ekonomski uspjeh.

Budžet raste i kada država prikupi više novca zato što su porasle plaće, potrošnja, cijene i porezni prihodi. Ako građani zbog inflacije troše više novca da bi kupili iste proizvode, država kroz PDV i druge prihode takođe može prikupiti više.

Zato se povećanje budžeta ne može automatski predstaviti kao povećanje bogatstva građana.

Pitanje je šta je država uradila sa tim dodatnim novcem.

Nikšić je kao jedan od rezultata rada Vlade naveo i projekat zaključavanja cijena, posljednjom odlukom obuhvaćeno je više od 100 artikala.

Takve mjere mogu kratkoročno pomoći građanima, posebno onima sa najnižim primanjima.

Ali one ne mogu biti zamjena za dugoročnu ekonomsku politiku.

Ako cijene hrane rastu, a država određeni broj proizvoda administrativno ograniči, to može ublažiti udar na potrošače, ali ne rješava problem zbog kojeg cijene rastu.

I upravo zato je mnogo važnije pitanje zbog čega je život u Federaciji BiH toliko skup nego koliko je proizvoda stavljeno na listu kontrolisanih cijena.

Nikšić se posebno pohvalio podatkom da su radnicima isplaćene dodatne milijarde kroz plaće, dok je istovremeno rasla i dobit poslodavaca.

To jeste važan podatak, ali ni on sam po sebi ne dokazuje uspjeh ekonomske politike.

Ako ekonomija raste, normalno je očekivati rast plaća, prihoda i dobiti. Pravo pitanje je koliko je taj rast posljedica Vladinih mjera, a koliko općeg ekonomskog kretanja, inflacije, rasta prometa i drugih faktora.

Drugim riječima, nije dovoljno sabrati veće iznose i nazvati ih rezultatom vlasti.

Treba pokazati šta bi se dogodilo bez tih mjera i koliko su upravo Vladine odluke doprinijele rezultatu.

Minimalna plaća je povećana. Penzije su povećane. Budžetska izdvajanja su povećana. Federacija je realizovala određene infrastrukturne projekte, a dio sektora dobio je značajnu finansijsku podršku.

Ali jednako tako nije moguće zanemariti drugu stranu računa.

Građani danas plaćaju skuplju hranu. Troškovi života su veći. Federacija se nastavila zaduživati, uključujući i velika zaduženja na međunarodnom tržištu. Veći budžet ne znači automatski veći životni standard, baš kao što veća plaća ne znači automatski veću kupovnu moć.

Zato bi pravi račun građanima morao sadržavati mnogo više od liste vladinih postignuća.

Trebao bi pokazati koliko je građaninu danas potrebno novca za isti život koji je mogao finansirati prije četiri godine, koliko mu nakon svih poskupljenja ostaje od povećane plaće ili penzije, koliko je javni dug stvarno povećan i koliko će buduće generacije koštati današnje zaduživanje.