Za Aidu Gavrić, doktoricu književnih nauka, dokumentarni film je forma kroz koju komunicira sa publikom. Doktorirala je na teoriji kosmopolitizma i svjetske književnosti, autorica je brojnih naučnih radova, kao i dva dokumentarna filma, a sukoro snima treći i to o glumcu Miodragu Mikiju Trifunovu.
Gavrić potječe iz umjetničke porodice, majka joj je akademska slikarica Alma Gavrić, a otac je akademski kipar Stijepo Gavrić, javnosti najpoznatiji kao autor skulpture bosanskog kralja Tvrtka I koji je smješten u Sarajevu prekoputa zgrade Predsjedništva BiH.
U intervjuu za Faktor Aida je govorila kako je odrastati u umjetničkoj porodici, pored slavnog oca, kako i zašto se odlučila za dokumentarni film, je li naslijedila likovnog, odnosno kiparskog talenta od roditelja...
Iako ste doktorica književnih nauka, Vaš stil izražavanja uglavnom se prožima kroz formu dokumentarnog filma. Jasno je da postoji poveznica, no šta je toliko magično u dokumentarcima što Vas je toliko privuklo?
- Recimo da sam sada sa svojih 38 godina već 32 godine okružena i određena pisanom formom (od šeste godine sam već znala da želim studirati književnost), koja je dugo vremena bila jedina forma izričaja misli i ideja koje su me obuzimale i opsjedale i u tome nisam osjetila nikakav vid manjkavosti ili ograničenja u mogućnosti izražavanja, kao ni manjak interesovanja za samu formu.
Međutim, nakon primarnog studija književnosti, upoznavši tadašnju urednicu dramskog i dokumentarnog programa BHR1 - predivnu Ljiljanu Pavlović ukazuje mi se prilika, radeći na nekim autorskim emisijama slobodno ih osmislivši, da prvi put svojim idejama i promišljanjima podarim zvuk.
To je bilo uistinu neopisivo fantastično iskustvo na kome sam umnogome zahvalna jer je iz toga prirodno proizišla radoznalost i pitanje: šta ako bi se zvučnom dodalo i vizuelno? Šta ako bi ono što želim podijeliti s drugima imalo i sliku i zvuk, pa čak i muziku!? Mnogo godina kasnije zahvaljujući dokumentarnom programu Al Jazeera Balkans i izvrsnom projektu AJB DOC ukazala mi se prilika da se okušam i u formi dokumentarnog filma. Od tada je dokumentarni film postao moja nova velika ljubav.
Do sada ste napravili nekoliko dokumentaraca, a uskoro pripremate film o glumcu Mikiju Trifunovu. S obzirom na to da je njegov životni put itekako interesantan, na koje segmente ćete se fokusirati ili će to biti biografski dokumentarni zapis?
- Da, Miki Trifunov je zasigurno osoba vrijedna prikazivosti, a njegov život i rad, pa i sama pojava – njegov lik sam po sebi, zaslužuje biti predstavljen široj publici, najprije u našoj sredini, pa i šire. Mikija sam pobliže upoznala igrom slučaja, radeći neko vrijeme u blizini njegovog mjesta stanovanja i mislim da neću pretjerati ako kažem da smo postali dobri prijatelji uprkos velikom generacijskom jazu.
Srećući ga gotovo svakodnevno u glavi mi je počela krčkati ideja o filmu, što mu isprva nisam rekla. Ispostavilo se da je on istovremeno i sam pokušavao ostaviti neki trag o svom životu snimajući se na diktafon. Podijelili smo to nekako istovremeno. Bio je to začuđujući sinhronicitet kojem smo se oboje obradovali.
Da, to će biti biografski film, a nastojat će obuhvatiti najprije Mikijev profesionalni život od najranijih dana do danas, a potom segmente privatnog onoliko koliko sam Miki dopusti. Svi u našem gradu poznaju Mikija i njegov šešir. Svakodnevno ga sreću na ulicama (složit ćemo se da ga manji dio populacije poznaje sa pozorišnih dasaka), ali ne znaju svi i ko je zapravo Miki Trifunov, a moja želja i moj cilj je da saznaju.
Vaš otac je naš cijenjeni umjetnik Stijepo Gavrić, kipar koji je oživio najvećeg bh. kralja Tvrtka I. Kako je bilo odrastati pored čovjeka koji je sposoban kamenu da udahne život, šta ste naučili od njega i koliko Vam je to doprinijelo u životu?
- Kada rastete uz nekog po nečemu posebnog toga ste obično najmanje svjesni vi sami, a mnogo više okolina koja ima odmak. Vi se prosto ne divite jer podrazumijevate. Naročito dok ste mlađi. S godinama se već počinje rađati spoznaja da taj neko vaš nije samo vaš i ne igra samo ulogu koja je u vašem slučaju bila ključna.
A što se učenja tiče, kao neko koga je mimoišao svaki umjetnički gen (u smislu likovne umjetnosti) i ko ne zna nacrtati "čiča glišu" u profesionalnom smislu od oca nisam naučila ništa. Nisam ni nastojala niti je iko od njih (moja mama je, također, izvrsna likovna umjetnica – akademska slikarka Alma Gavrić) pokušao da me "izvede na pravi put".
A ono na čemu sam tati najviše zahvalna jesu životne lekcije koje mi je ostavio u amanet, da tako kažem; iznimnu odgovornost prema poslu i obavezama, koja ponekad graniči sa manijakalnošću, nepokolebljivost, istrajnost, upornost, dosljednost i principijelnost.
Da li planirate napraviti film o ocu? S obzirom na to da ga najbolje poznajete, sigurno bi Vama poklonio to povjerenje jer Stijepo, iako toliko veliki umjetnik, zapravo, kao čovjek, jako je skroman. A to je i osobina velikih ljudi.
- Da, i to se javljalo kao ideja koju sam mu u nekoliko navrata spominjala. Nije bio oduševljen, ali nije pružao ni prevelik otpor, tako da je moguće. Ali sam svakako i za svaki slučaj "zaprijetila"; bude li iko došao sa idejom da snima film o njemu – morat će odbiti jer ukoliko će iko, bit ću to ipak ja.
Hoćete li nas iznenaditi možda i nekom knjigom, postoje li teme koje Vas zanimaju i želite ih podijeliti sa svijetom?
- Postoji beskrajno mnoštvo tema i ideja kojima bih se rado bavila i koje na imaginarnoj listi čekaju svoje vrijeme sazrijevanja i mogućnosti ostvarenja, međutim, da li će se ikada ovaplotiti u formi knjige – ne znam. Mislim da mi treba čak još nekoliko godina da se odmorim I oporavim od pisanja doktorske disertacije, kako bi mi se, eventualno, ponovo javila želja za pisanjem obimnijeg sadržaja.
Za sada vjerujem da će teme sa moje liste ipak naći svoj put iskazivanja kroz dokumentarni film, a da budem iskrena, u vremenu brze konzumacije informacija i eri ne-čitanja, filmska forma pruža mnogo veću šansu da ideje koje želite podijeliti doista nađu svoj put do recepijenta i ciljne publike.
Javi Faktoru
Najnovije
Najčitanije
Na vrh
Početna
