U našoj političkoj močvari politički savezi rijetko imaju dug vijek trajanja, a njihova sudbina često zavisi od odnosa snaga i interesa koji ih povezuju. 

Već se naveliko govori da je Trojka politički gotova i da se njen zajednički put bliži kraju.

Dok neki već tvrde da Trojke više nema, predsjednik SDP-a Nermin Nikšić odbacuje takve tvrdnje. 

Ipak, neki su bili kategorični i ustvrdili da Trojke više nema.

Nikšić se nije poselamio od Trojke, ali je nagovijestio da će SDP razgovarati sa svim političkim partnerima, shodno izbornim rezultatima, a sve s ciljem osiguravanja odgovornog i funkcionalnog djelovanja vlasti.

Premda je započeo kao mnogo šira politička platforma, čiji su se obrisi nazirali još 2018. godine, prilikom kandidature Denisa Bećirovića za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, ovaj politički projekt svoje je konture konkretnije zadobio u Kantonu Sarajevo.

Naime, nakon Općih izbora 2018. godine politička platforma pod nazivom Šestorka sklopila je politički dogovor i, budući da je imala skupštinsku većinu, krenula u formiranje vlasti.

SDP, Demokratska fronta (DF), Naša stranka, Narod i pravda (NiP), Savez za bolju budućnost (SBB) i Nezavisna bosanskohercegovačka lista (NBL) činili su šestorku u Sarajevu.

Dvije godine kasnije dogodilo se preslagivanje, pa je formirana nova većina na čelu sa SDA, koju su podržale dvije stranke iz platforme Šestorke, DF i SBB.

S ove tačke gledišta, bio je to prijelomni trenutak za politički uspon projekta koji će se kasnije definitivno uobličiti pod nazivom Trojka.

Političku smjenu, koju su njeni protagonisti vješto predstavili u medijskom prostoru, povezujući je i s drugim aferama, poput afere Respiratori, iskoristili su kao pogonsko gorivo za obračun sa SDA i uspon novog političkog bloka.

U analizi političkih procesa u Bosni i Hercegovini najbitnije je imati na umu dimenziju međusobnih trvenja, narušenih međuljudskih odnosa i neutaženih nagona za vlašću.

Jedan od faktora koji je pritom važan jesu i predstavnici stranih ambasada, koji dobro prepoznaju upravo tu dimenziju trvenja i ličnih animoziteta, koristeći je na sebi svojstven način kako bi fragmentaciju unutar bošnjačkog korpusa prilagodili vlastitim interesima i ciljevima.

Trojka je bila dobra prilika da se unutar bošnjačkog bloka formira zdrava politička alternativa, koja bi se s drugim bošnjačkim blokom na zdravim i demokratskim osnovama borila za vlast, nadmećući se u ekonomiji, kvalitetnim zakonima i borbi protiv društvenih anomalija.

Trojka u tome nije uspjela iz vrlo jednostavnog razloga. Na čelu tog projekta nalazili su se pojedinci vođeni željom za obračunima i rješavanjem računa iz prošlosti. To jeste politika, ali politika močvare, dok prava politika to nije, niti će ikada biti.

Ipak, bilo bi nekorektno čitavu Trojku diskreditirati zbog pojedinaca koji su se nametnuli kao njen opći megafon. To, međutim, ne znači da se odgovornost tih pojedinaca može odvojiti od političkog projekta koji su predstavljali.

Trojku ne treba ni unaprijed oslobađati odgovornosti ni u cijelosti odbacivati zbog postupaka njenih najglasnijih predstavnika. Njena politička vrijednost mora se procjenjivati prema onome što je ponudila i ostvarila, a ne samo prema onome protiv čega se borila.

Uz orkestriranu podršku medija i suptilno sufliranje stranih centara moći, Trojka je nakon izbora 2022. godine uspjela doći na vlast, prvo na državnom, a kasnije i na federalnom nivou.

Partnere Trojke u vlasti na državnom nivou u velikoj je mjeri odredio ustavnopravni okvir. Zato su kritičari Trojke griješili, posebno kada su, vođeni političkim preferencijama, njen ulazak u vlast sa SNSD-om i HDZ-om automatski označavali kao izdaju. Da nisu ušli s njima, morali bi tražiti druge političke predstavnike Srba i Hrvata.

A i to je priča za sebe. Kada se pojavi neka alternativa među Srbima i Hrvatima, gotovo da postane opći zaključak kako je ta alternativa gora od Dodika i Čovića, pa na kraju ispadne da ova dvojica i nisu tako loša. Loša su, čini se, onda kada nekome poremete unaprijed zamišljenu političku raspodjelu.

Što se tiče Federacije BiH, Trojka je nesporno došla na vlast na krilima američkog ambasadora Michaela Murphyja, dok je Christian Schmidt u tom procesu djelovao kao produžena ruka politike koja je dolazila iz Washingtona. Schmidt je iskoristio bonske ovlasti na koje se OHR poziva i nametnuo rješenje koje je omogućilo formiranje Vlade Federacije BiH bez saglasnosti Bošnjaka, u ovom slučaju Refika Lende.

Međutim, pitanje je li takva intervencija bila opravdana s aspekta političke legitimnosti i ravnoteže vlasti ostaje odvojeno od činjenice da je odluka donesena i provedena. 

Donesena je, dakle, intervencijom međunarodne zajednice uz unaprijed date garancije iz Trojke da će prihvatiti obnašati vlast nametanjem. Ako je saglasnost potpredsjednika ustavna garancija, pod kojim okolnostima visoki predstavnik smije tu garanciju zamijeniti vlastitom odlukom, pitanje je o kojem se i sad raspravlja. Ako je Ustav propisao saglasnost i Bošnjaka, a Trojka je pristala da samo tad - praktično na 24 sata, pristane na suspenziju Ustava i Bošnjaka kao političkog faktora, nije li onda Trojka pristala da zarad ulaska u vlast politički legitimizira zaobilaženje ustavnog mehanizma zaštite konstitutivnosti Bošnjaka, prihvatajući da se ustavne garancije mogu staviti izvan snage onda kada predstavljaju prepreku njenim političkim ambicijama? 

Ako su fotelje bile dovoljno snažan razlog da se udruže i pristanu na suspenziju glasa koji predstavlja najveći dio njihovog biračkog tijela - Bošnjake, zašto bi bilo iznenađenje da upravo zbog fotelja odluče krenuti svako svojim putem? 

Ako su zarad ministarskih i drugih funkcija bili spremni prihvatiti zaobilaženje Ustava, samo naivan bi mogao pomisliti da će ih danas, kada se njihovi politički interesi sve očiglednije razilaze, na okupu održati principi koje zapravo nikad nisu ni imali. 

Kritiku Trojke, koje je bilo u izobilju, trebalo je usmjeriti tamo gdje je ona imala najviše smisla: na korupciju, netransparentan rad, pogodovanje na tenderima uskom krugu stranački lojalnih pojedinaca, nepopularne mjere i zakone. Po tome se mjeri svaka vlast.

Kod nas se politička mazbata često zaglavi između dvije krajnosti. Jedni su Trojku proglašavali izdajničkim projektom već zbog činjenice da je ušla u vlast sa SNSD-om i HDZ-om, dok su drugi gotovo svaku kritiku njenog djelovanja odbacivali kao pokušaj povratka SDA na vlast.

Trojka je, dakle, morala pokazati da može bolje od SDA, a ne samo da zna ukazivati na njene greške.

Dok si u opoziciji, lahko je prozivati vlast zbog korupcije, stranačkog zapošljavanja i netransparentnog rada.

Ali kada preuzmeš odgovornost, onda se i tvoji potezi gledaju istim očima. U slučaju Trojke, naročito SDP-a, ispostavilo se da su bili spremni za preuzimanje vlasti suspenzijom Ustava, a da ih veći broj odlozi pod vrlo mogućom "suspenzijom" vlastite slobode. A šta se drugo i moglo očekivati. 

Ne možeš godinama zamjerati drugima ono što ćeš kasnije i sam raditi, niti se pravdati da su prethodnici bili gori. Upravo se tu izgubila razlika koju je Trojka obećavala napraviti.

Nije, dakle, sporno samo po sebi što je Trojka ušla u vlast sa SNSD-om i HDZ-om. Sporno je kako su se postavili u tom odnosu. "Novi pregovarači" nisu imali pretjerano prostora birati ko će biti s druge strane stola, ali su itekako mogli birati šta će ispregovarati. 

U ovakvom ustavnom uređenju politički dogovori su neizbježni. Sporno je šta je Trojka tim dogovorom dobila, šta je zauzvrat prihvatila i šta je od svega toga ostalo običnom svijetu.