Prije 13 godina, na malom groblju pokraj crkve u Gabeli, u prisustvu porodice, prijatelja te brojnih poštovalaca njegova lika i djela, na vječni počinak, nakon kraće i teške bolesti, ispraćen je istaknuti bh. književnik Dragan Šimović.

Porodica je i danas ovaj događaj obilježila posjetom groblju, oživljavanjem sjećanja na njegov život i djela, te sudjelovanjem na svetoj misi zadušnici koja se održala u crkvi Sv. Stjepana u Gabeli. Nakon smrti koja je Dragana Šimovića zadesila u punoj snazi njegovog stvaralaštva brojni pjesnici su mu posvetili pjesme, a neki čak i knjige, među njima i Krunoslav Šetka.

- Izgubili smo unikatnog pjesnika, a naći ćemo velikog pjesnika kad se slegnu pjesničke sujete pod ovim bh. nebom i svi priznamo kako dugo godina prije Dragana Šimovića nismo imali tako autentičnog pjesnika i kako dugo godina nakon njegove smrti nećemo imati takvog pjesnika - kazao je Šetka.

Prisjeća se i kako je Antun Lučić jednom rekao kako je Dragan Šimović hercegovački Bukovski, no on smatra da je i puno više od toga.

- To će shvatiti, uvjeren sam, i svi drugi kad bude posthumno objavljena njegova, za širu javnost, nepoznata zbirka pjesama - poručio je Šetka.

Za Sonju Jurić, književnicu iz Mostara, koja mu je posvetila pjesmu, ostavio je snažan i nenametljiv trag na polju književnosti.

- Dragan je brzo i iznenada otišao. Nisam sigurna koliku smo utjehu svi skupa mogli pružiti njegovoj Gordani i malenom Romanu, ali znam i sa sigurnošću tvrdim, da smo svi sretni što smo ga poznavali - istaknula je Jurić-

Prisjetila se i prvog susreta u njegovoj antikvarnici "Škrinja", koja je okupljala i promovisala razne književnike, te motivisala mlade za nova stvaralaštva i izlazak iz anonimnosti, a među njima su i sada već zvučna imena mladih umjetnika u BiH i okruženju.

- Dragana Šimovića sam srela u Škrinji 2005. kad sam tražila literaturu za ispite. I baš ta antikvarnica je privukla mnoge studente i pjesnike, mnoge je potakla na pisanje i objavljivanje u časopisima, zatim na objavljivanje prvih knjiga. Srce i duša Škrinje i svih tih okupljanja bio je Dragan Šimović. Znao je saslušati, dati dobar savjet te onako uz cigaretu i piće pričati o literaturi i općenito o svemu što se događa u društvu. Svi mi koji smo se družili u Škrinji bili smo različiti i po broju godina, zanimanjima, interesiranju... ali smo rado provodili svo slobodno vrijeme baš u toj maloj antikvarnici - prisjeća se Jurić.

Šimović je rođen 14. juna 1964. god. u Gabeli kod Čapljine. Završio je srednju Pedagošku školu u Metkoviću i studirao u Sarajevu na Prirodno-matematičkom fakultetu geografiju i prostorno planiranje. Uređivao je mjesečnik za kulturu i društvena pitanja Stećak. Djela su mu uvrštena u nekoliko proznih i pjesničkih antologija. Povremeno se bavio i novinarskim radom. Objavljivao je priče u Književnoj reviji, Odjeku, Našim danima, Oslobođenju, Stećku, Motrištima, Hrvatskoj misli, Hrvatskoj riječi, Licima, Quorumu, Osvitu te u nekim drugim godišnjim ili neredovitim publikacijama.

Priče su mu adaptirane za radio i televiziju. Bio je član Društva Hrvatskih pisaca, Društva pisaca Bosne i Hercegovine, te aktivni član HKD Napredak i Matice Hrvatske. Prvu knjigu priča "Misterij stolne lampe" objavio je 1990. godine u sarajevskoj Svjetlosti, nakon čega slijedi knjiga "Prolaznik" objavljena 1997. godine u nakladi Matice hrvatske Sarajevo i Zirala iz Mostara.

Godine 2003. Šimović je objavio knjigu priča pod nazivom "Učili smo za pjesnike". Iste godine zajedno s Josipom Mlakićem i Robertom Mlinarcem objavljuje knjigu "Triangulacija". Dobitnikom je prve nagrade na jugoslavenskom konkursu za priču "Zija Dizdarević" 1988. godine. Priče i pjesme objavljivao je u mnogim listovima i časopisima, a dio njih je preveden na njemački, engleski, slovenski i makedonski jezik, a uvrštavan je i u izbore i antologije. Veći dio života živio je u Mostaru gdje je 1999. godine zasnovao porodicu, a 2001. godine dobio jedinorođenoga sina po imenu Roman, kojeg je često isticao kao svoj najveći životni uspjeh.

Mostar je zadužio oživljavanjem poslijeratne kulturne scene. Bio je voditelj Hrvatske kulturne zajednice te organizirao brojne književne susrete i pokrenuo brojne radionice za mlade, među kojima je Škola Kreativnog pisanja iz koje su ponikli brojni umjetnici i projekti, kako književni i likovni, tako i pozorišni. Bio je prvi direktor izdavaštva i urednik u izdavačkoj kući Hercegtisak, a jedan je od urednika prvog leksikona legendarne grupe Indexi. No, ostala je nikada objavljena njegova posljednja knjiga "Učili smo za pjesnike II", koja je u čast njegovog života i djela, javnosti predstavljena u časopisu Motrišta 2007. godine, kada je preminuo.