Godinama se globalni finansijski sistem oslanjao na neobičnu vrstu autoriteta, onaj bez vojske, bez izvršnih ovlasti i bez demokratskog legitimiteta.

Umjesto toga, zvaničnici koji upravljaju ovom razgranatom, međusobno povezanim strukturom oslanjaju se na nešto mnogo apstraktnije: povjerenje, konsenzus i tihu vjerodostojnost tehnokratije.

No, pod administracijom Donalda Trumpa, Sjedinjene Američke Države, koje su decenijama bile ključni glas u međunarodnom kreiranju pravila, sada prijete da sruše cijeli taj sistem.

Do sada su ova globalna tijela uglavnom radila daleko od očiju javnosti, oslanjajući se na dobre odnose s vladama i tehničku zamršenost svog rada kako bi izbjegla širu pažnju.

Ali u eri rastuće politizacije regulatora i televizijskih reklama koje napadaju bankarsku regulativu, taj model poslovanja možda više neće funkcionisati.

Američko odbacivanje globalnih standarda i prijetnje povlačenjem iz tijela koja ih kreiraju ugrožavaju cijelu arhitekturu međunarodnog standardiziranja.

Iako se radi o naizgled tehničkoj temi, ulozi su veliki. Tržišta već potresa trgovinski rat koji vodi američka administracija, a rizici od finansijske nestabilnosti sve su bliži, što pokušavaju dočarati i lideri sa Wall Streeta, među kojima je i šef JP Morgana Jamie Dimon, koji upozorava na slabljenje kredibiliteta SAD-a i potencijalnu recesiju izazvanu američkom politikom.

Bez američke "vatrene moći", globalni regulatori bi bili gotovo nemoćni u pokušajima da obuzdaju eventualnu krizu.

Sjedinjene Države planiraju preispitati članstvo u "svim međunarodnim organizacijama" u roku od 180 dana, kako bi odlučile treba li nastaviti podršku ili se povući, u skladu s izvršnom naredbom koju je Trump potpisao 3. februara.

Sekretar Trezora Scott Bessent izjavio je kako SAD želi "održiv međunarodni ekonomski sistem" koji bolje služi njenim interesima, najavivši da će Washington tražiti reforme umjesto potpunog povlačenja iz institucija poput Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke.

Međutim, nije jasno da li će se taj stav odnositi i na tijela poput Bazelskog komiteta za bankovni nadzor, čiji standardi nemaju snagu zakona osim ako ih pojedinačne zemlje ne usvoje. Isto vrijedi i za Odbor za finansijsku stabilnost, koji je osnovan nakon krize 2008. godine s ciljem da spriječi ponavljanje sličnog scenarija.

Na domaćem planu, Trumpova administracija sprovodi veliku deregulaciju finansijskog sektora. I dok su američki planovi za primjenu globalnih reformi bankarskog sektora dogovorenih nakon 2008. godine,  poznatih kao Bazel III,  pauzirani tokom administracije Joea Bidena usljed snažnog lobiranja, sada se pod Trumpom smatra da je taj paket faktički mrtav, a industrija očekuje daleko blažu verziju. Ako SAD, kao osnivač mnogih od ovih tijela i vodeći akter kapitalističkog sistema, više ne polaže značaj u globalna pravila, onda se i njihova legitimnost dovodi u pitanje.

Američki pristup Bazel III standardima već je izazvao utrku ka dnu u drugim velikim jurisdikcijama. Ujedinjeno Kraljevstvo, na primjer, odgodilo je implementaciju sve dok ne bude jasno šta će učiniti SAD, dok EU takođe odgađa primjenu pojedinih dijelova reforme.

Javno, globalni nadzornici finansijskog sistema i dalje su optimistični u pogledu američkog angažmana. Jean-Paul Servais, predsjednik Upravnog odbora IOSCO-a, globalnog tijela za regulaciju finansijskih tržišta, izjavio je za POLITICO u martu da je "opušten u vezi s kapacitetom za buduću saradnju" sa SAD-om.

- Iskreno, to mi nije problem jer imam izvanredan kontakt sa svojim američkim kolegama - rekao je Servais.

Ali iza kulisa, raspoloženje je mnogo manje optimistično. U razgovorima u pozadini, tri visoka zvaničnika globalnih standardizacijskih tijela izrazila su zabrinutost i strahove za budućnost ukoliko SAD zaista odluči srušiti međunarodni režim finansijske regulacije.

Jedan je izrazio frustraciju činjenicom da ova tijela nemaju izvršne ovlasti i da ovise isključivo o dobroj volji zemalja članica da primijene donesena pravila. To znači da čak i kada velika većina članica podrži i provede standarde, oklijevanje jedne velike jurisdikcije može izazvati domino-efekat i utrku prema labavijoj regulativi.

Zvaničnik je naveo da trenutna situacija više govori o padu kredibiliteta međunarodnog poretka predvođenog SAD-om nego o slabostima pojedinih tijela.

Drugi je opisao atmosferu "preživljavanja", gdje je glavni cilj očuvati postojeće obaveze i spriječiti njihovo slabljenje, uz priznavanje da će budući rad na politički osjetljivim temama poput klimatskih rizika biti znatno otežan. Treći je ukazao da će standardi vjerovatno biti manje ambiciozni kako bi se osigurala podrška svih članica,  jer nema smisla dogovarati pravila koja velike sile ionako neće primijeniti.

No, egzistencijalna prijetnja potpunog povlačenja SAD-a čini se previše osjetljivom temom da bi se javno komentarisala. Nijedan od predstavnika s kojima je POLITICO razgovarao nije želio spekulisati, ni javno ni anonimno, da li će SAD zaista istupiti, niti šta bi to značilo za njihovu organizaciju.

Za sada, globalna nadzorna tijela čekaju da istekne 180 dana od Trumpove naredbe.

- Trenutno se sve svodi na nagađanja - kaže Thorsten Beck, ekonomista i direktor Škole bankarstva i finansija u Firenci pri Evropskom univerzitetskom institutu.

Iako ne očekuje potpuno američko povlačenje iz ovih tijela, Beck smatra da će se SAD "manje uključivati u ovakve razgovore" i više fokusirati na ono što smatra sopstvenim interesom.

Ako se to dogodi, slijedi era veće regulatorne fragmentacije, gdje će prekogranične finansijske kompanije morati pratiti različita pravila u različitim zemljama. U scenariju gdje SAD ostaje član, ali više ne učestvuje aktivno u kreiranju i poštivanju globalnih pravila, "više nemate razvoj globalnih regulatornih standarda. Svi rade po svome", kaže Beck.

Ako se SAD zaista povuče, ova tijela bi, kako kaže, mogla postati "više društveni klub za razgovore nego relevantni regulator".

U tom slučaju bi veći značaj preuzele sile u usponu, poput zemalja BRICS-a, a posebno Kina, što je nagovijestio i jedan od zvaničnika s kojim je POLITICO razgovarao. Prava razlika bi se, ipak, osjetila tek u sljedećoj finansijskoj krizi. Bez SAD-a, svjetski regulatori bi imali mnogo manju moć u koordinaciji i brzom djelovanju,  a upravo to se temelji na povjerenju i dobrim odnosima.