- Iskreno, očekujem da će Minsk grupa ponovno aktivirati razgovore kako bi se našlo rješenja za tamošnje stanje. Naravno, ostaje pitanje da li je uopće moguće naći rješenje za probleme između Azerbejdžana i Armenije. S druge strane, znam da jednoj zemlji, Armeniji, u tom konfliktu odgovara status quo. Možda je čak i na inicijativu te zemlje i dalje ostavljeno da to i dalje stoji, taj problem, odnosno da stoji status quo. Ali, definitivno, on se u konačnici ne može smatrati kao takav. Jer druga strana, Azerbejdžan, sigurno nije zadovoljna tim statusom - navodi Marković.  

Ona naglašava da je u prethodna dva dana između Armenije i Azerbejdžana ponovno buknuo konflikt, koji je bio samo nekako prividno utišan i smiren.

- Ali to nije prvi put da se takav konflikt između njih desi i da takve varnice nastaju. Ovaj put je bilo žrtava i to poprima ozbiljne razmjere. Armenija je proglasila ratno stanje i mobilizaciju na svojoj teritoriji. To samo govori da to što se taj konflikt nije završio u smislu trajnog rješenja između te dvije zemlje, kada je trebalo da se to desi, nije dobro. Nego je on samo potisnut, a nije pasiviziran potpuno - ističe Marković. 

Kaže kako je postojala Minsk grupa koja je formirana je od OSCE-a i dobila je mandat od Vijeća sigurnosti UN-a da radi i da nađe rješenje za taj konflikt i problem između Azerbejdžana i Armenije, a u tu grupu ulaze SAD, Rusija i Francuska. 

- Uglavnom, to su zemlje koje su imale mandat da traže trajno rješenje. Kako ga nisu našli, oni su na kraju tih razgovora prije nekoliko godina čak naveli da se to može tretirati kao zamrznuti konflikt. Sada smo vidjeli da taj zamrznuti konflikt može postati i odmrznuti konflikt koji za rezultat ima, nažalost, ljudske žrtve - poručuje Marković.

U izvještaju od prije šest godina Marković je kao izvjestilac Vijeća Evrope utvrdila da Armenija u području Nagorno-Karabaha ugrožava opskrbu vodom Azerbejdžanaca. Takav izvještaj bio je povod da je armenske vlasti žestoko napadnu i kritikuju optuživši je za pristrasnost. 

- To su sve naduvane priče koje su potekle iz Armenije, prije svega. Jer su oni bili nezadovoljni tim izvještajem. Sve te optužbe na moj račun je demantovala Istražna grupa koja je radila u Vijeću Evrope i za taj i za neke druge slučajeve koji su bili navodno zloupotrebljeni u Vijeću Evrope. I ta grupa je konačno u aprilu 2018. dala izvještaj i utvrdila da ne stoje optužbe na moj račun u tom pogledu. Tako da su to samo naduvane priče nezadovoljne strane, u tom slučaju Armenije. Armenija je potpuno bila nekooperativna u izradi mog izvještaja. I mislim da te njihove optužbe ne stoje. To su shvatile i druge zemlje, koje su potpuno prihvatile, odnosno usvojile takav izvještaj te Istražne grupe - kaže Marković.  

Istovremeno, u januaru 2013. godine, Marković je kao zastupnica u Parlamentarnoj skupštine BiH zajedno sa Klubom SNSD-a bila predlagač rezolucije o podršci teritorijalnoj cjelovitosti i suverenitetu Azerbejdžana.

- Rezolucija je usvojena u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. To nije uradila samo BiH. To su uradile i neke druge države, prije svega, Srbija koja je donijela istu takvu rezoluciju. I to se u potpunosti uklapa u kontekst koji poštuju i pridržavaju se odredbi međunarodnog prava. A, to znači da je teritorijalni integritet i suverenitet  jedne priznate države nepovrediv i da se kao takve moraju poštovati. S te strane mislim da BiH ništa nije pogriješila i da je na taj način samo potvrdila da je jedna od zemalja koja poštuje odredbe međunarodnog prava, kao što je to uradila i Srbija - kaže Marković.

Ali smatra da, nažalost, te rezolucije nisu puno pomogle Azerbejdžanu da vrati teritorijalni integritet koji je imao prije konflikta sa Armenijom i prije uzurpacije dijela teritorije od armenske strane. 

- Tako da te rezolucije s ove vremenske distance se mogu smatrati kao deklarativna podrška jednoj zemlji, potpuno logična u tom trenutku. Ali, nažalost, nisu nešto konkretno pomogle razrješavanju tog problema, što je najvažnija stvar u toj priči - smatra Marković.

Marković je otkrila i svoj utisak o dešavanjima na području između Armenije i Azerbejdžana, koje je obilazila.

- Taj narod tamo pati mnogo zato što je, prije svega, dio populacije Azerbejdžana potisnut sa teritorije gdje su nekada živjeli do 1992. godine. I bili su u prvom mahu u izbjegličkim kampovima. Poslije je Azerbejdžan kao država napravio određene objekte kao što rade i druge zemlje, uostalom kao što je radila i Bosna i Hercegovina za smještaj izbjeglica koje nisu razriješile svoj status, a prije svega, krov nad glavom. Dakle, oni su to razriješili na taj način. Ali s druge strane, rekli su da je oko milion stanovnika koji je protjeran sa svoje teritorije. I to je otprilike ista priča kao što su protjerani Srbi sa Kosova, Srbi iz Kninske krajine. To isto se desilo i sa Azerbejdžancima koji su potisnuti u unutrašnjost zemlje - navodi Marković.

U tom dijelu Nagorno-Karabaha, kaže, ostalo je samo malih šest općina, koje se smatraju kao enklava, koje su pod jurisdikcijom Azerbejdžana.

- To su vrlo male općine gdje ukupno živi oko 400 hiljada stanovnika. Dok je milion, čak možda i više od toga, sigurno protjerano sa svojih ognjišta i potisnuto u unutrašnjost Azerbejdžana. Sve ostalo je preuzela Armenija. To je jedna tužna priča, kao i sa svim drugim narodima koji su pretrpjeli jednu takvu torturu i koji su bili predmet sile s nečije strane. Ali to bi trebalo da su shvatile te zemlje koje su zadužene za razrješavanje tog konflikta - SAD, Rusija i Francuska - poručila je Marković.