Nuropsihijatrica prof. dr. Nermina Kravić, subspecijalista dječije i adolescentne psihijatrije, kaže da je adolescencija veoma osjetljivo razdoblje u životu svakog čovjeka.

- Svaki je slučaj za sebe i ima životnu priču koja je do njega dovela. Istraživanja koja su rađena u svijetu, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, govore da je više nasilja s vatrenim oružjem tamo gdje je ono dostupno unutar porodica. Roditelji koji drže vatreno oružje kod kuće često nisu ni svjesni da djeca znaju gdje se to oružje nalazi, a oko 60 posto roditelja misli da je oružje dobro sakriveno - kaže prof. dr. Kravić.

Adolescent reagira burnije i impuslivnije nego odrasli, ističe dr. Kravić, jer takva je i neurobiologija tog razvojnog doba, osjetljiviji su na kritiku i osudu okoline i vršnjaka, čak više nego na upozorenja roditelja.

- Okidač za ekstremno ponašanje može biti osjećaj neuspjeha, takozvana narcistička ranjivost. Potenciranje uspjeha može dovesti do toga da mlada osoba teško podnosi neuspjeh. Kroz način školovanja u toku pandemije, imali smo veću izloženost medijima svih vrsta, što može dovesti do propagiranja nasilja kao oblika rješavanja sukoba i glorificiranja nasilja u svakom obliku. Kao posljedica, nasiljem se rješava konfliktna situacija s kojom se mlada osoba susretne - pojašnjava prof. dr. Kravić, koja je šefica Odjeljenja za dječiju i adolescentnu psihijatriju na Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla.

Kada djeca i adolescenti počnu usvajaju neke pogrešne modele ponašanja, to može biti signal za reakciju, ali ima i drugih.

- Mi imamo više programa prevencije nasilja u školama i protokole kako se postupa. Svakodnevno sam u situaciji da mi dolaze djeca koja su žrtve različitih oblika nasilja, verbalnog ili fizičkog, koje se dešava u školi. Djeca to teško podnose. Nastavno osoblje i roditelji moraju znati prepoznati određene upozoravajuće signale i promjene ponašanja. To mogu biti pogoršanje uspjeha u školi, tragovi samopovređivanja, izbjegavanje druženja ili odlaska u školu. Ne treba zanemarivati sitne promjene, ali i bilo koji oblik nasilja - kaže prof. dr. Kravić.

Dakle, dodaje ona, važno je reagirati ukoliko saznamo za bilo koji oblik nasilja, ali i ukoliko primijetimo promjene na žrtvi.

- Dijete koje se promijenilo pokazuje da pati, čak i ako nam to ne kaže. Ne mora doći do fizičkog nasilja da bi žrtva imala posljedice, verbalno nasilje može imati velike posljedice po onoga ko ga trpi, posebno ako se radi o introvertnoj osobi, koja se povlači, postaje nesigurna i izbjegava kontakte. U tim godinama komentar druga ili drugarice ima veću težinu od objektivnog ili onoga što kažu roditelji - zaključuje prof. dr. Kravić.