Njegov otac Fikret je početkom novembra 1992. krenuo preko šume prema Travniku kada je zarobljen i odveden u školu u mjestu Grabovica kod Kotor-Varoši, gdje je, prema haškim presudama, ubijeno oko 150 muškaraca, od kojih mnogi do danas nisu pronađeni.

Botić, tada osmogodišnji dječak, sa ostatkom svoje bliže porodice je područje Večića, odnosno Kotor-Varoši, napustio u jednom od konvoja, dok se njegov otac Fikret priključio ostalima koji su namjeravali otići preko šume.

Kako se sjeća, tada se pričalo u Večićima da će, za razliku od onih koji odlaze konvojima, oni koji odu preko šume preživjeti, izaći na za njih slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine.

- Moj stariji brat i ja smo od oca dobili makaze za papir i one, kada se preklope, dobije se nešto kao prsten. Ne znam kojim povodom smo makaze dobili, ali smo to, kao naš izuzetno vrijedan suvenir, dali ocu da iznese i da nam vrati kada se vidimo, u nadi da će on stići prije nas - priča Botić za Birn.

"Čuvaj mi djecu i moju majku"

Iz kuće su, kaže, ponijeli samo nekoliko najnužnijih stvari i rastali se s ocem.

- Babo govori mami: "Čuvaj mi djecu i moju majku", odnosno svekrvu. Rastali smo se, otišli kod moje tetke, prenoćili u Donjim Vrbanjcima, i konvojem izašli do Korićanskih stijena, gdje su zaustavili autobuse, i prepješačili smo prema Travniku - prisjeća se Botić.

Prema haškim presudama, srpska vojska je početkom novembra 1992. u šumi zarobila grupu od 200 ljudi, koji su sprovedeni u školu u Grabovici. Tu su razdvojeni muškarci od oko 50 žena i djece koji su poslani konvojima.

U presudi ratnom zločincu Radoslavu Brđaninu, osuđenom na 30 godina zatvora za zločine protiv čovječnosti u Bosni i Hercegovini, navodi se da "još ni danas se ne zna šta se desilo s muškarcima koji su ostali u školi u Grabovici" i da se Pretresno vijeće uvjerilo da su svi ubijeni, iako nije pronađeno nijedno tijelo.

Vijeće u presudi ratnom zločincu Momčilu Krajišniku, osuđenom na 20 godina zatvora za zločine u BiH, konstatuje da je dio muškaraca koji su se predali 2. novembra 1992. ubijen, a dio odveden u školu u Grabovici.

- U toj školi su zadržali samo naoružane ljude, dok su, autobusima koje je obezbijedio Krizni štab, žene, starce i djecu otpremili da se priključe preostalom dijelu stanovništva. Uprkos tome, 4. novembra ubijeno je približno 150 tih ljudi - navodi se u presudi Krajišniku.

Botić kaže da broj ubijenih u Grabovici varira, jer neke nestale nije imao ko da prijavi, posebno što su i članovi njihovih porodica ubijeni.

U Večićima se danas ukopava sedam žrtava ubijenih 1992. koje su ekshumirane na lokalitetu Plitska kod Kotor-Varoši, iz masovnih grobnica otkrivenih tokom 2002. i 2004. godine, te jedna osoba ekshumirana na lokalitetu Duboka.

Kako je potvrdila Munevera Avdić iz Udruženja porodica šehida, zarobljenih i nestalih osoba u Kotor-Varoši, sedam žrtava koje se ukopavaju bile su upravo u grupi dovedenoj u školu u Grabovici početkom novembra 1992., od kada im se gubi svaki trag, dok posmrtni ostaci većine nisu pronađeni.

Najmlađa žrtva koja će se ukopati ove godine jeste Kemo Ramić, koji je u momentu smrti imao 22 godine, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2002. na lokalitetu Plitska.

Granatiranje Večića, bijeg u šume i predaja

U presudama nekadašnjem predsjedniku Skupštine Republike Srpske ratnom zločincu Momčilu Krajišniku, bivšem političkom vođi Autonomne regije Krajina (ARK) ratnom zločincu Radoslavu Brđaninu i nekadašnjem komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) ratnom zločincu Ratku Mladiću utvrđeno je kako je početkom oktobra 1992. "mali džep oko sela Večići, u kojem su Muslimani bili u većini, bilo jedino područje opštine Kotor-Varoš koje nije bilo pod kontrolom VRS-a".

Prema haškim dokumentima, granatiranje Večića je počelo nekoliko mjeseci ranije, dok je na tom području bilo i borbenih dejstava.

Kada je u Večićima nestalo struje i kada su u junu 1992. počela granatiranja, Botić je, kako se prisjeća, kao dječak s porodicom bio u prirodnom skloništu – stijeni iznad kuća, a potom su boravili u podrumu. Kaže da je rijetko ulazio u svoju kuću.

Senad Zec    (FOTO: Birn)

U Večićima je 1992. živio i Senad Zec, koji priča kako je 11. juna policija iz Banje Luke, u koordinaciji sa srpskim stanovništvom, zaposjela grad i sve važne objekte u Kotor-Varoši i da je tog dana, bez ikakvog povoda, po selu otvarana pješadijska vatra, usljed koje je ranjen jedan mladić.

Stanovništvo se tada, prema Zecovim riječima, samoorganizuje da brani svoje kuće, dok u Večiće dolaze izbjeglice iz susjednih sela.

- Prvi veći napad oni izvode 29. juna 1992… U napad su krenuli iz više pravaca, od njihovih susjednih sela uz podršku artiljerijskog oružja. Jedan od glavnih napada je krenuo uz kanjon Crvske - opisuje Zec i navodi da kada je srpska vojska ušla u selo, koje tada nije zauzela, u Večićima dolazi do prvih ubistava.

Napadi uz podršku artiljerije su se nastavili i bilo je civilnih žrtava, a Zec govori da su i grupe iz Večića napadale srpske vojničke položaje kako bi zarobile naoružanje, hranu i lijekove.

- Spontano smo odlučili da napustimo selo. Krenuli smo u pravcu Skender-Vakufa, preko šuma, možda 300-350 ljudi. Otvara se pješadijska vatra i kolona se rasipa u više grupa - kaže Zec.

Jedna grupa se, kako navodi, spustila u Duboki potok i naišla na minsko polje, gdje je poginulo nekoliko muškaraca, jedna grupa se izvukla, dok je grupa u kojoj su većina bili žene, djeca i starci odlučila da se preda, a neki od njih su čak predlagali da treba dati nešto para i zlata kako bi ih pustili.

- Odvojio sam se s jednom grupom, spustili se u potok, čekali mrak i prešli na drugu stranu. Okrenuo sam se pred jednim tunelom i vidio da ima još jedna grupa. Oni su otišli negdje pred mrak, tu je i moj otac, rođaci, komšije i prijatelji, bilo je i dječaka. Mi smo nastavili dalje, oni su otišli u selo i predali se - ispričao je Zec šta zna o grupi koja se predala.

Za njega je porazno što se do danas ne zna sudbina mnogih tada ubijenih i što njihova tijela nisu pronađena.

Moralna i službena dužnost pravosuđa

Odgovor gdje su lokacije masovnih grobnica, vjeruje Zec, treba tražiti od komšija i ljudi koji su bili na odgovornim vojnim i civilnim funkcijama u Kotor-Varoši.

- Mnogi roditelji čija su djeca tu ubijena umrli su a da nisu dočekali da njihove kosti zakopaju. Više od stotinu ljudi je ubijeno i da ne zna niko za to i da se pravi da ne zna. To je bilo masovno ubistvo strijeljanjem. Žene i djeca su pušteni, autobus je došao po njih, i već su počeli da ubijaju, maltretiraju i tuku - kaže Zec.

Botić ne gubi nadu da će posmrtni ostaci njegovog oca i ostalih ubijenih Večićana i ostalih Kotorvarošana biti pronađeni i da će ih članovi njihovih porodica dostojno ukopati, ali isto tako i da će odgovorni biti procesuirani.

Poražavajuće je ipak, kako kaže, što ubistva u Grabovici prolaze nekažnjeno i nakon 30 godina.

- Nije samo moralna, već i službena dužnost pravosuđa da se ovaj slučaj procesuira - zaključuje Botić.

Pored ubistava oko 150 ljudi, haškim presudama su konstatovani i drugi zločini u Kotor-Varoši, odnosno ubistva u samom gradu i kod bolnice, zatim u Vrbanjcima, Hanifićima i Čirkićima, zatočavanje civila i njihovo raseljavanje te granatiranje naselja.

Osim Krajišnika i Brđanina, koji su u međuvremenu preminuli, te Mladića, osuđenih u Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), zbog ratnih zločina počinjenih na području Kotor-Varoši osuđeni su Bosiljko i Ostoja Marković, kojima je izrečeno po deset godina zatvora zbog silovanja maloljetnice, dok su u drugom predmetu Ljubiša Vranješ i Mladen Milić osuđeni na po sedam godina.

Prije više od osam godina u Sudu BiH je počelo suđenju Savi Tepiću, Iliji Kurušiću, Dušku Vujičiću i Dušku Maksimoviću zbog zločina u Kotor-Varoši, a u drugom predmetu postupak protiv Boška Peulića, Slobodana Župljanina, Manojla Tepića, Janka Trivića i Nedeljka Đekanovića traje šest i po godina, dok se u trećem predmetu sudi Zdravku Samardžiji.

Zbog zdravstvenog stanja optuženih, trenutno su u fazi mirovanja postupci protiv Dragoslava Bojića i Radojka Keverovića.