Naime, prema ocjeni posjetilca Balkan Cheese Festivala u Beogradu, najbolji sir ovog podneblja pravi se na Kupresu, u sirani Smajila Žilića. Ovog magistra stočarstva, petu godinu kite zlatnom u srbijanskoj prijestolnici. I nisu to jedine nagrade, mnogo ih je za nabrojati.

Na prvu, pomislite da iza njih čvrsto stoji država, resor, aparat koji sve to podržava i gura naprijed i koji ih je zasuo čestitkama pri povratku sa festivala. A, ustvari, prilikom našeg poziva su ispraćali inspektore s imanja. 

- Nije uslijedio niti jedan poziv, ni čestitka, ni priznanje iz lokalne zajednice. Isto važi i za Kanton 10 i Federalno ministarstvo poljoprivrede koje je totalno nezainteresirano, kao i bilo koja institucija u BiH - kaže Žilić.

Zamislite paradoks

Nagrade su im, dodaje, bitne kao potvrda da rade ispravnu stvar. Nema materijalne vrijednosti, ali ima u referenci i potvrđivanju statusa kvaliteta. Da apsurd bude veći, Žilići su čestitku dobili od nekadašnje ambasadorice Sjedinjenih Američkih Država u BiH, Maureen Cormack.

- Kada smo pobijedili drugi ili treći put, od nje sam dobio zahvalu i čestitku jer smo dobro prezentirali Bosnu i Hercegovinu, zamislite taj paradoks, a lokalna zajednica to nije uradila - ističe tvorac najboljeg sira.

Vrijeđa ih, kaže, to što ih niko od domaćih predstavnika vlasti ne priznaje, jer na sajmovima ne izlažu sebe, nego proizvod iz sredine koja to zaslužuje, iz Kupresa, BiH: "A hoće moje parafiskalne namete, pa vratite to na neki način, makar to bio telefonski poziv ili jedno pismo."

U subotu će, 21. maja, u Novi Sad po još četiri nagrade - tri najveća priznanja Velika zlatna medalja, i jednu zlatnu medalju. Na Novosadski sajam ove godine kao izlagači nisu otišli, pomalo iz revolta, ali su poslali uzorke koje je ocijenila eminentna komisija profesora iz cijele bivše Jugoslavije.

- Privredna komora se nije udostojila da jedan ovakav sir, odnosno mljekaru, pozove i upita "jesmo li zainteresirani da sudjelujemo na zajedničkom štandu BiH". Dakle, nismo čak ni obaviješteni ni pozvani da učestvujemo - priča Žilić.

Bara puna ažbaha

Kako navodi, i sama ta činjenica pokazuje kakav je odnos bh. institucija prema onome što je vrijedno. Ističe da u ovoj državi nije problem napraviti kvalitetan proizvod, nego to što nema dvosmjernog partnerstva, a morat će se neko pozabaviti time.

- Oni ne postoje radi nas, nisu naš servis, što bi morali biti. Mi postojimo radi njih, da bi mogli da hranimo tu ažbahu koja je sve veća. BiH je jedna bara, baretina, sve je manja, a tih ažbaha, po pet-šest u kancelariji, koji žive od nas, je sve više -  navodi Žilić, dodavši da smo pitali ono što mu je bolna tačka.

Kriza za vrijeme korone, evidentno je, nije osvijestila nadležne, a sve su prilike da njih ne dotiču ni prognoze o nestašici hrane zbog ruske agresije na Ukrajinu. Najkvalitetnijih bh. proizvoda je najmanje u domaćim prodavnicama, ali ih ima po svijetu. Svjedoči tome i ovaj primjer. Vlasnik sirane kaže je to zbog maćehinskog odnosa trgovačkih kuća spram malog proizvođača, piše Agroklub.

- Naših proizvoda nema na tržištu BiH, izuzev u nekoliko objekata. Prodajemo ih na kućnom pragu ili šaljemo brzom poštom i ovo što možemo izvesti. Sada pripremamo prvu isporuku za Beograd, odnosno Srbiju i s tim smo zadovoljni. Kvalitetan proizvod će sebi naći kupca taman bio u Zimbabveu - dodaje.