Riječ je o najtežim pregovorima koji se vode svakih sedam godina, stoga je posve otvoreno koliko će samit trajati, navodi Hina.

Moguće je da se predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel posluži taktikom iscrpljivanja, da ne dopusti prekid sastanka dok se ne postigne dogovor, a moguće je i da završi vrlo brzo ako se uvidi da nema izgleda za postizanje konsenzusa.

Dogovor o VFO-u nikada dosad nije postignut iz prvog pokušaja, obično je trebalo najmanje dva samita.

Članice EU tradicionalno se u pregovorima o višegodišnjem budžetu svrstavaju u dva tabora, na one koje u budžet uplaćuju više nego što iz njega dobiju i one koji dobiju više nego uplaćuju.

Podloga za raspravu bit će prijedlog predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela, koji je prošle sedmice predložio budžet EU za razdoblje od 2021. do 2027. godine u iznosu od 1.094,8 milijardi eura, što je 1,074 posto bruto nacionalnog dohotka 27 država članica.

Riječ je o manjem iznosu u odnosu na prijedlog Evropske komisije, koja predlaže 1.135 milijardi eura, što je 1,114 posto BND-a. Michelov prijedlog je vrlo sličan onome koje je finsko predsjedništvo izradilo potkraj prošle godine. Michelov prijedlog je veći od finskog za 7,5 milijardi eura, tačno onoliko koliko iznose predložena sredstva za Fond za pravednu tranziciju, koji je namijenjen za lakši prijelaz na zelenu privredu onim regijama koje su uveliko ovisne o fosilnim gorivima.

Pregovori o ovom VFO-u dodatno su otežani zbog činjenice da je EU napustila Velika Britanija, jedna od velikih neto uplatiteljica, zbog čega nastaje rupa u sedmogodišnjem budžetu od oko 75 milijardi. S druge strane otežani su zbog potrebe za finansiranjem novih prioriteta poput zaštite vanjskih granica, odbrane, većeg ulaganja u istraživanje i razvoj, migracije itd.

Stoga je Komisija predložila povećanje doprinosa zemalja članica s jedne strane, a s druge smanjenje sredstava za tzv. tradicionalne politike poljoprivredu i koheziju. To neminovno dovodi do nezadovoljstva i jednog i drugog tabora.

Postoji nekoliko tačaka oko kojih su najveće razlike u stajalištima zemalja članica. Prva je ukupna visina budžeta.

Skupina "štedljivih zemalja" - Danska, Holandija, Švedska i Austrija, traže da se izdvajanje za evropski proračun ograniči na jedan posto bruto nacionalnog dohotka. Slično je stajalište i Njemačke, ali ona je ipak puno fleksibilnija po tom pitanju.

Na drugom kraju je Evropski parlament, koji traži 1,3 posto BND-a, što je po cijenama iz 2018. godine 1.324,1 milijardi eura. Razlika između Michelova prijedloga i zahtjeva Evropskog parlamenta iznosi 230 milijardi eura.

Grupa zemalja neto korisnica, koje iz budžeta više dobiju nego što uplaćuju, u početku su tražile veći iznos u odnosu na prijedlog Komisije, ali u posljednje vrijeme proizlazi da bi bile zadovoljne s ukupnim iznosom koji je predložila Komisija, ali se ne slažu su rezovima u kohezijskoj politici. U toj grupši su i protivnici rezova u zajedničkoj poljoprivrednoj politici.

Michel je u svom prijedlogu pokušao ublažiti nezadovoljstvo prijatelja kohezije, ali bez povećanja iznosa za to područje. On je predložio nešto drukčiju raspodjelu između siromašnih i bogatih regija.

Tako bi od bogatijih prema siromašnijim regijama bilo preusmjereno, po jednoj računici 5,4 milijardi eura, a po drugoj osam milijardi eura.