open-navfaktor-logo
search
Nezuk kod Zvornika
Djeca žrtava genocida na Maršu mira: "Oca nisam upoznao, to činim kroz priče njegovih saboraca"
Iz Nezuka je jutros krenuo Marš mira, a u koloni su Damir Cvrk i Alen Suljić. Njih dvojica putem dužim od 100 kilometara idu ka Potočarima, mjestu gdje su se 11. jula 1995. godine rastali od svojih očeva.
08.07.2021. u 12:23
get url
text
Damir Cvrk: Rođen šest dana prije pada Srebrenice

Damir Cvrk rođen je 5. jula 1995. godine i imao je tek šest dana kada je Srebrenica pala. Na Marš mira došao je iz Švedske gdje sada živi.

- Oca nisam imao priliku upoznati, a ovo mi je prilika da upoznam njegove drugove i saborce, koji mi pričaju o njemu. Upoznajem oca kroz njihove priče i to je nešto što je srcu drago - kaže Damir Cvrk iz Voljavice kod Bratunca.

Kaže da je saznao da je njegov otac Juso Cvrk bio skroman čovjek, uvijek nasmijan, dobar drug i borac koji je uvijek tu kad treba.

- Imao je veliko srce - kaže Damir za svog oca.

Juso Cvrk poginuo je na Baljkovici od tenkovske mine. Za njega je bila kobna posljednja zasjeda prije prelaska na slobodnu teritoriju u Nezuku. Damir je s majkom ostao u Potočarima, a odatle su autobusima prebačeni za Tuzlu.

- Majka me je umotala u deku roze boje da što više ličim na žensko dijete jer se uvjerila da mušku djecu otimaju od majki - kaže Damir Cvrk.

Sličnu sudbinu imao je i Alen Suljić, koji imao nepunih devet godina kada je 11. jula 1995. godine u Potočarima ostao s majkom, dvojicom braće i dvije nene.

- Prvi puta idem ovim putem da osjetim sve ono kroz šta je prošao moj otac u pokušaju da se spasi. Nažalost, nije uspio proći - priča Alen koji je rođen u Srebrenici 1986. godine.

U Potočarima su čekajući evakuaciju, proveli tri dana, a svakog se Alen i danas sjeća.

Alen Suljić

- Prve noći smo spavali u cinkari. Druge noći sam spavao u kutiji od banana, pod otvorenim nebom. Trećeg dana smo krenuli jer dvije nene nisu mogle više da borave u gužvi. Krenuli smo kamionom, a u Bratuncu nas je zaustavio srpski vojnik koji je tražio pare i zlato. Uspjeli smo doći do slobodne teritorije, a od tog mjesta smo deset kilometara pješačili do Kladnja - priča Alen.

Alen je svog oca Hameda Suljića posljednji put vidio 11. jula oko pola dva popodne, kada su krenuli iz svoje kuće ka Potočarima.

- Otac je s par komšija krenuo put šume i više ga nikada nisam vidio. Znam da je uhvaćen drugi dan i nakon toga ubijen. Dio njegovih posmrtnih ostataka pronađen je 2006. godine i tada mu je bila dženaza u Potočarima. Šest godina kasnije ukopali smo drugi dio kostiju koje su kasnije pronađene - priča Alen Suljić.

Kaže da je dugo vremena imao želju da prođe putem koji njegov otac, nažalost, nije uspio proći.

- Želim doživjeti barem nešto od onoga kroz šta su oni prošli. To je izraz poštovanja prema ocu - zaključuje Alen Suljić.

Ove godine Marš mira održava se 17. put, a prvi put djeca ubijenih s marša smrti, kao organizirana grupa, idu putem na kojem su zločinci zaustavili njihove očeve.

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.