Cilj je već tada zacrtao i nije odustajao...

Prvi susret sa loptom, odnosno, početak realizacije sna, dogodio se kada je imao sedam godina. Tada je fudbal počeo trenirati u klubu Bubamara kod Predraga Pašića, da bi tri godine poslije prešao u FK Željezničar, u kojem je nekoliko godina kasnije zaigrao profesionalni fudbal za prvi tim. Imao je 18 godina i tek je završavao srednju školu – Petu gimnaziju (opći smjer). Poslije je upisao Pravni fakultet, ali stalni treninzi, pripreme i transferi nisu mu omogućavali da se ozbiljno posveti ispitima i akademskoj karijeri...

Uslijedio je njegov internacionalni sportski život preko Grčke, Izraela, Belgije, Turske, pa ponovo Grčke... Da bi se nedavno, nakon 12 godina života u inostranstvu, vratio u Sarajevo – grad u kojem je odrastao, ali i prvoj ljubavi - Željezničaru, gdje planira simbolično zatvoriti krug života profesionalnog fudbalera.

A šta se događalo između, kako je bilo živjeti u četiri različite države, igrati za različite timove, a u isto vrijeme biti dobar otac i suprug, te šta nakon što kopačke okači o klin, ispričao je u intervjuu za Faktor.

- Nije me previše privlačilo Pravo iako su mi u porodici svi pravnici. Dječački san mi je bio da budem profesionalni fudbaler, pogotovo poslije ratnog perioda kada nam je jedina igračka bila lopta. Danas djeca imaju puno više izbora i mogućnosti da se opredijele za neke stvari, a mi smo uglavnom htjeli da budemo ili košarkaši ili fudbaleri. Počeo sam da treniram sa sedam godina u Bubamari, a onda pošto sam živio u Hrasnom, stadion nam je bio blizu, svi moji drugovi su navijali za Želju, uz njih sam i ja Želju zavolio i bilo mi je logično da pređem tamo. Sa 10 godina sam prešao, a sa 18 debitovao za tim i to je već profesionalni fudbal. U Želji sam tada igrao ili štopera, dakle poziciju na koju sam se vratio, ili zadnji vezni. Tada sam igrao četiri godine u Želji, da bi sa 22 godine potpisao za klub u Grčkoj – prisjeća se Cocalić.

Za klub Panionios iz Atine, potpisali ste tek kada ste bili sigurni da će na put sa Vama krenuti tada dugogodišnja djevojka Merima?

Da, nisam želio da idem bez nje. U januaru sam potpisao ugovor, prvi slobodni dani su bili u martu. Dobio sam tri dana, došao u Sarajevo, organizirali smo općinsko vjenčanje i porodični ručak i vratili se vjenčani u Atinu.

U Atini ste ostali dvije godine. Koliko Vam danas znači taj grad – kao prva stanica internacionalne karijere, ali i mjesto gdje ste postali roditelji?

Volim taj grad i jedini je prema kojem osjećam nostalgiju. Valjda jer sam tada prvi put otišao od kuće, sve mi je to nekako bilo novo, pogotovo veliki grad, lijep grad, dobro vrijeme, more, i sve mi je to na prvu bilo fascinantno, i sve to mi je ostalo upečatljivo. Posljednju godinu kad sam bio u Grčkoj u jednom gradu udaljenom dva i po do tri sata od Atine, s aerodroma, umjesto da idem kući, zaobišao sam pola grada da bih otišao u ulicu gdje smo živjeli. Sjedio sam na klupi ispred ulaza sigurno pola sata. Tu nam je Merjem napravila prve korake, tu sam postao otac, iako se Merjem rodila u Sarajevu, kao i naš sin Ali. No sve to su za mene divne uspomene i danas sam vezan za Atinu.

Posao fudbalera podrazumijeva stalna preseljenja pa ste Grčku zamijenili Izraelom. U Haifi, gdje ste igrali za klub Maccabi Haifa, ostali ste tri godine. Potpuno nova sredina i nova kultura. Kako ste se navikli i u kakvom sjećanju Vam je Izrael ostao?

Tamo nam je super bilo, iako sam se dvoumio da li da odem jer sve što smo do tada znali o Izraelu bilo je negativno. Na početku, najviše sam se pitao kako će me primiti kao muslimana. Možda je glupo razmišljanje, ali zbog onoga što sam do tada čitao u medijima o Izraelu, nisam to mogao izbjeći. Međutim, taj period života je jedan od ljepših u karijeri. Tamo ljudi dosta vole fudbal. U klubu je bilo još šest ili sedam Arapa muslimana. Prvi susret sa sportskim direktorom protekao je uz ugodnu večeru. Sjećam se da kada smo se vozili prema restoranu, rekao mi je da idemo u jedan vrhunski restoran u gradu i da je vlasnik restorana njegov najbolji prijatelj Halid koji je musliman. On je to namjerno rekao da se opustim, ali i da mi pokaže da sam dobrodošao. Haifa je multietnički grad. Tri godine smo na moru živjeli, još je toplije nego u Atini. Super nam je bilo, Maccabi je najveći klub u državi i ništa nam nije falilo.

Novi transfer i nova adresa čekala Vas je u Belgiji. Sunčane dane i more zamijenila je kiša...

Prešao sam u klub Mechelen i tu ostao četiri godine. Tu nam je sin Ali odrastao. Potpisao sam ugovor u januaru, a on se rodio u februaru, ali opet u Sarajevu jer moja supruga nije željela da se rodi tu, zapravo nije željela nigdje drugo da se rodi osim u Sarajevu. U Belgiji je vrijeme bilo totalno drugačije od onog na koje smo navikli u Grčkoj i Izraelu. Belgija je država sa oko 200 kišnih dana godišnje. Na početku nam je to bilo teško, dok se nismo navikli, a poslije je bilo super.

I pretposljednji transfer u fudbalskoj karijeri bio je u Turskoj gdje ste igrali za Akhisarspor i Altay.

Iz kišne Belgije odselili smo u sunčanu Tursku, tačnije u grad Izmir na moru, koji je arhitekturom dosta sličan Atini. I onda sam se ja, prije povratka u Sarajevo, vratio u Grčku, grad blizu Atine. Internacionalni krug se zatvorio simbolično – iz Grčke sam krenuo, u Grčkoj završio, a i profesionalna karijera završit će simbolično odakle sam krenuo – u Želji.

Čemu Vas je naučio život u četiri različite države, stalno mijenjanje adresa i upoznavanje sa novim ljudima? Jeste li stekli prijatelje za cijeli život?

- Ne kažu džaba ljudi putuj, i to je možda nekada najbolja škola. Koliko me je ovdje u Sarajevu ulica na neki način odgojila, na pozitivan način naravno, isto tako sva ta putovanja, mijenjanje država, upoznavanje različitih kultura, religija me promijenilo. Bio sam u državama gdje dominiraju četiri najveće monoteističke religije. Bio sam u Grčkoj gdje je pravoslavlje, pa sam bio u Izraelu gdje je judaizam, u Belgiji gdje je katoličanstvo, pa sam bio u Turskoj gdje je islam. Nisam još samo u Indiji bio. To bogatstvo da upoznaš toliko različitih zemalja i ljudi se ne može platiti. Toliko ljudi kroz taj sport upoznaš. I specifično je što to nisu samo sportiste, tvoje kolege, već uvijek se sprijateljiš s nekim ko nije vezan za sport. Iz Belgije kada smo išli pola zgrade je plakalo zato što vole klub, vole grad i ja sam im bio komšija. I dan-danas smo u kontaktu. Prije mjesec sam bio u Belgiji i svima sam se morao javiti. 

Sva ta mijenjanja adresa i različite države podrazumijeva i učenje novih jezika. Koliko ste ih savladali za ovih 12 godina?

Engleski poprilično dobro pričam, nisam bio pretjerano dobar na početku, ali muka te natjera. U Grčkoj se priča engleski na svakom koraku, u Izraelu isto, u Belgiji također. Ali u Belgiji smo morali da učimo flamanski. U klubu smo imali časove dva puta sedmično. Danas, na flamanskom mogu da se sporazumim, dok ga moja kćerka Merjem savršeno priča. U Turskoj sam naučio osnove turskog jezika, dovoljno da se mogu sporazumjeti. Merjem i Ali su savladali engleski jer su išli u internacionalne škole, a supruga Merima je oduvijek govorila engleski. Živjeti negdje vani je veliko iskustvo, posebno kada promijeniš više država.

Vama se vjerovatno lakše bilo involvirati u život u tuđini jer ste dolazili na "gotovo", kao fudbaler koji je potpisao za određeni klub?

Pa da, to je bila naša olakšica. Kad smo bili u Izraelu, znalo se desiti da nas nema mjesec, ali kada se vratimo, čeka nas pun frižider. Kad dođeš negdje, kada potpišeš ugovor, ne moraš ništa da radiš, tvoje je da treniraš dobro, i da daješ rezultate, za sve ostalo se brinu ljudi iz kluba. Taj proces privikavanja je sigurno lakši na taj način.

Kako su Vaši bivši saigrači, pa i prijatelji doživjeli Vaš povratak u Želju?

Ja sam napunio 34 godine, pri kraju sam neke priče recimo, neću doživotno igrati. Sve vrijeme igranja vani meni je bio cilj da završim ovdje. Da klub u kojem sam počeo, da tu i završim. Skoro pola života sam proveo u Želji i nekako sam osjećao sam da je to pravi put – gdje sam počeo, da tu završim. Ne bih volio da sam negdje drugo završio, posebno ne u Bosni. U Bosni je jedina opcija bila Željo. Uglavnom su pozitivne reakcije zbog mog povratka. Dosta prijatelja su Željovci i oni su me nagovarali da lakše donesem odluku, da se vratim. Ne znam, imam osjećaj da su sretni što sam tu, tako se meni čini. Opet jedino mjerilo svega u sportu je rezultat. Kad je rezultat dobar, onda i oni koji te nisu voljeli te poštuju. Meni je najvažnije da ja osjećam da tu pripadam.

Ne smijemo zaboraviti spomenuti da ste igrali i za reprezentaciju BiH.

Prošao sam sve te selekcije mlađe kategorje, a prvi poziv za seniore sam dobio kod Baždarevića kada sam bio u Belgiji. Imam 10 ili možda više oficijelnih nastupa za reprezentaciju. To je posebna priča. Igrati u državnom dresu je vrhunac. Možda imam malu žal što malo ranije nisam dobio poziv za A reprezentaciju, ali Bože moj, takav mi je put bio, ne žalim se. Ali taj period dok sam bio u timu, maksimalno sam uživao u svakoj minuti provedenoj sa vrhunskim fudbalerima koji igraju u vrhunskim klubovima. Raditi na tom nivou sa takvim igračima je bilo divno iskustvo. Jedno je predstavljati klub, a jedno je predstavljati državu. Za državu igraš srcem, a klub te plaća, odnosno igraš za plaću.

Koliko je bilo klubova koje ste morali odbiti?

Pa bilo je. Kada dobiješ neku ponudu, da bi odlučio da je prihvatiš, to je more faktora. Prvo da li si sam, da li si porodičan, da li imaš djecu. Moraš da vodiš računa o milion stvari. Moraš da imaš sreće isto tako. Nekad se znalo desiti da imaš sve dogovoreno i bukvalno pred potpis ti propadne sve zbog nekih finansijskih detalja. Fudbal nije jednostavan nimalo, toliko faktora utječe da bi se jedan transfer ostvario. Neke stvari ne ovise samo o meni kao igraču. Ja mogu da prihvatim da idem u neki klub, ali neke druge stvari se iskomplikuju. Dugo vremena sam odbijao klubove iz Turske, nisam htio da idem, a možda sam mogao malo ranije otići tamo jer mi je stvarno bilo lijepo. Možda sam jedno godinu-dvije ranije mogao otići. Ali kada se negdje smjestiš, u neki grad, kada se osjećaš lijepo, posebno kada imaš porodicu i djecu, i kada se oni naviknu na tu sredinu, kada idu tu u školu, onda nije tako lako napraviti neku promjenu, i iz tih razloga sam nekada neke ponude stavljao na čekanje.

Ne žalite zbog toga?

Ne žalim naravno. Nedavno su me pitali kako sam zadovoljan sa karijerom. Uvijek je moglo bolje, ali moglo je i gore. Fala Bogu meni je nafaka takva bila, moj put je bio takav, i ja sam zadovoljan.

Vi ste jedan od rijetkih fudbalera za čiji se život nisu vezale neke loše priče...

Nisu jer ja sam takva osoba. Uvijek sam znao šta mi je cilj u životu i znao sam da ne mogu lijevo ili desno, samo moram pravo. Meni je jako bitno da sam, kada sam prvi ugovor napravio u Grčkoj, otišao kao oženjen čovjek. I to mi je možda jedan od najboljih poteza jer kada se odmah na samom početku karijere skrasiš uz nekoga, i kada te neko od početka karijere prati, mnogo je lakše. Ja sam se oženio sa 22 godine, a s 23 sam dobio prvo dijete. Tako da sam od samog početka igranja vani imao podršku i stabilnost porodice. Imao sam svoju oazu. Znam dosta momaka koji su imali fine početke, sada ništa nemaju. Baš to što sam odmah izgradio porodicu, to mi je dalo stabilnost i snagu. Znao sam šta mi je cilj i slijedio sam ga. Kada krenem nešto da radim, predam se tome 100 posto. S te strane nisam nikada imao neke incidente, jer ja sam porodičan čovjek.

Lijepo Vas je slušati dok govorite o suprugi, ali moramo naglasiti i da je ona svoju karijeru ekonomiste stavila u drugi plan da bi Vas mogla pratiti.

Da, to je tačno. Nije bilo lahko. Obično za žene fudbalera kažu da su ovakve ili onakve. Ona je studirala ekonomiju i to je sve prekinula da bi mene mogla pratiti. Uradila je to radi mene. A onda je vrlo brzo dobila ulogu majke. Sve je iznijela herojski i beskrajno sam zahvalan na podršci i ljubavi koju mi je uvijek pružala. Jer koliko je lijepo živjeti vani, imati neka fina primanja, isto tako ima mnogo teških situacija. Kada živiš u svom gradu, sa svojim ljudima, možeš nekada imati i podršku roditelja da ti pričuvaju dijete, a mi nikada nismo imali nikoga, odnosno Merima. Dolazili su nam prijatelji, porodica, roditelji do deset dana. U nekim periodima prepušten si sam sebi. Znalo se desiti da odem u karantin, nema me četiri-pet dana, i ona je sama kući sa djecom. U tom momentu ti može pomoći komšija ili prijatelj, ali u nekim situacijama je bitna podrška roditelja. Herojski je ona sve to iznijela. Da ne kažem da se nije mogla posvetiti nekim drugim stvarima. I ako je imala neko svoje planove, morala ih je staviti u neki drugi plan.

Sada ste u Sarajevu, roditelji su tu, i sve je pretpostavljam lakše. No, šta kada prestanete igrati fudbal, hoćete li ostati u sportu možda kao trener?

U sportu ću ostati još koliko me zdravlje bude služilo i koliko budem motivisan. Trenutno se ne vidim kao trenera. Mislim da je to baš težak posao, posebno biti trener prvog tima profesionalnog fudbala. Mislim da je to puno odricanja, možda i više nego kada si fudbaler. Jer ti kao igrač misliš samo o sebi, a kada si trener misliš o svim igračima, stručnom štabu, fiziotarapeutima... To je mukotrpan posao. Trenutno se ne vidim u tome. Sada se više vidim u poslovima, ako je vezano za sport, gdje bih mogao da dam korisne savjete mlađima, jer to je možda ono što je meni falilo tokom mog odrastanja.

Onda ćete osnovati školu fudbala ili se pridružiti nekoj?

Ima opcija. Važno je da vidim sebe u sportu i kada završim kao profesionalni fudbaler. Ali još nisam odlučio koja će tačno biti funkcija. Ali isto tako, vidim se i u nekim privatnim stvarima. U privatnim poslovima.

Vraćate se na Pravni fakultet i nastavljate porodični biznis?

Sad je kasno za to, iako još imam index. Volio bih da doprinosim zajednici, e sad na koji način, vidjet ćemo. Volio bih da ako bi to bilo nevezano za sport i ako bi bio neki privatni biznis, da mogu da zaposlim ljude koji će raditi sa mnom. To bi me ispunilo. Bio bih sretan da zaposlim deset porodica koje će imati deset plaća. Volio bi da ljudi imaju koristi od mene.

Dakle, ostajete u Sarajevu?

Da, definitivno. Ne vidim se u poslu gdje bi ja morao da sjedim u kancelariji cijeli dan, jer sam aktivan cijeli život. Vidim se u poslu koji će biti izazovan. Možda bi škola fudbala i privatni biznis bili idealna kombinacija. Vidjet ćemo. S tim što bih volio kada bismo mogli da napravimo nešto po čemu ćemo biti lideri i prepoznatljivi u regiji. Vidjet ćemo.

Hoće li onda mlađi Cocalić, Vaš sin Ali nastaviti očevim stopama, odnosno zanima li ga fudbal?

Prošle godine je krenuo malo da trenira, bilo mu je rano, pa smo rekli da ćemo sačekati jer još mu je rano. Ne želim da ga silim, kako bude želio, i ako mu se bude sviđalo, bit ću mu podrška. A isto tako ako bude odlučio da su neke druge stvari bolje za njega, i tu ću ga podržati. Vidjet ćemo. Uglavnom i ako bi se bavio nekim drugim stvarima, ne bi me to uvrijedilo. Njemu je sve to interesantno. Sada sve bolje shvata. Kao mlađi, dolazio je na utakmice, ali tada je to bila zabava.

Kako su se Merjem i Ali uklopili u novu sredinu?

Toga nas je na početku malo bilo strah jer sve vrijeme su išli u internacionalne škole, pa kad smo došli, prvih šest mjeseci ovdje upisali smo ih također u internacionalnu školu. Nismo odmah htjeli da idu u državnu, htjeli smo napraviti neku stepenicu. Kada su završili razred u internacionalnoj školi, onda smo se savjetovali i raspitali, obišli nekoliko škola, i sada idu u državnu školu "Isak Samokovlija". Super su se snašli. Htjeli smo da se susretnu sa realnošću. Ne želim da mazim djecu, nisam protiv privatnih škola, ali moraju shvatiti šta je život i kako se dobijaju ocjene. Merjem je prošla odličnim, Ali za sada ima opisne ocjene.

I šta biste poručili dječacima koji kao Vi nekada sada maštaju da jednom postanu profesionalni fudbaleri?

Kad maštaš i sanjaš da postaneš nešto, a želiš to stvarno, kad se trudiš, onda je sve moguće. Naravno faktori sreće i neke druge okolnosti utječu na konačan ishod, ali nekako po meni je najbitnije maštati i vjerovati da nešto možeš napraviti. Bez truda ništa neće doći samo. Ne treba se previše opterećivati, jer onda ako ne uspiju dođe razočarenje. Bitno je da se trudiš i da vjeruješ da možeš da uspiješ. Postaviti sebi cilj. Kada postaviš cilj ideš prema njemu, sve ostalo dođe. I to je onda miks sreće, rada, truda...