"Henry Kissinger, voljeni ratni zločinac američke vladajuće klase, konačno je umro", naslov je Rolling Stonea. 

Kissinger, najcjenjeniji američki strateg druge polovine 20. stoljeća, bez sumnje je bio značajna, ali kontroverzna ličnost. 

Historičar sa Univerziteta Yale Greg Grandin, autor biografije Kissingerova sjenka (Kissinger's Shadow), procjenjuje da su Kissingerovi postupci od 1969. do 1976. godine, period od osam godina kada je Kissinger vodio vanjsku politiku u administraciji Richarda Nixona, a potom službovao i u kabinetu predjednika Geralda Forda kao savjetnik za nacionalnu sigurnost i državni sekretar, značio kraj za između tri i četiri miliona ljudi. To se odnosi na smrti ljudi širom svjeta, od Južne Amerike do azijskih zemalja.

- Kubanci kažu da ne postoji zlo koje traje 100 godina, a Kissinger pokušava dokazati da nisu u pravu - rekao je Grandin za Rolling Stone nedavno, prije Kissingerove smrti. 

Nema sumnje, dodaje Grandin, da će Kissinger biti hvaljen kao veliki geopolitički strateg, iako je "zakačio" većinu kriza, što je dovelo do eskalacije. Dobit će zasluge za otvaranje Kine, ali to je bila De Gaulleova originalna ideja i inicijativa. Bit će hvaljen za detant, i to je bio uspeh, ali on je potkopao svoje naslijeđe svrstavajući se sa neokonzervativcima. I naravno, on će se osloboditi Watergatea, iako je njegova opsesija Danielom Ellsbergom zaista dovela do zločina, tumačio je Grandin.

Nikakva sramota neće naći Kissingera, precizira Rolling Stone, na dan kao što je ovaj danas. Umjesto toga, umjesto demonstracije zašto je uspio ubiti toliko ljudi i izvući se s tim, na dan njegove smrti bit će slavljen u Kongresu. Kissinger, izbjeglica od nacista koji je postao pedigreirani član "istočnog establišmenta" kojeg je Nixon mrzio, bio je praktičar američke veličine, pa ga je štampa nazvala hladnokrvnim genijem koji je vratio prestiž Americi iz agonije Vijetnama.

Nijednom u pola vijeka nakon Kissingerovog odlaska s vlasti, milioni koje su Sjedinjene Države ubile nisu bili važni za njegovu reputaciju, osim što su potvrdili njegovu nemilosrdnost koju stručnjaci povremeno smatraju uzbudljivom.

Amerika, kao i svaka imperija, zagovara, štiti svoje ubice u ime države. Jedini put kada sam bio u istoj prostoriji kao Henry Kissinger, bio je na konferenciji o nacionalnoj sigurnosti 2015. godine u West Pointu. Bio je okružen uglađenim vojnim oficirima i bivšim zvaničnicima koji su uživali u prisustvu državnika, piše Spencer Ackerman u tekstu objavljenom na portalu Rolling Stonea. 

Seymour Hersh, američki istraživački novinar, koji je bio najistaknutiji izuzetak od ljubaznog izvještavanja o Kissingeru, gledao je kako se novinarsko poštovanje oblikuje čim je Kissinger ušao u Bijelu kuću 1969.

- Njegovi društveni dolasci i odlasci mogli su napraviti ili razbiti zabavu u Washingtonu - napisao je Hersh u svojoj biografiji "Cijena moći". Novinari poput Jamesa Restona iz Timesa bili su željni učesnici onoga što je Hersh nazvao "implicitnom šemom razbijanja" – to jest pristupnog novinarstva – "u kojoj su novinari koji su dobili povlaštene informacije zauzvrat štitili Kissingera neotkrivajući ni pune posljedice njegovih djela niti njegove sopstvene povezanosti s njima". Kissingerov pristup štampi bio je njegov pristup Nixonu: šmrcava pokornost. (Iako je Kissinger mogao istresti frustraciju na novinarima koju nikada nije mogao na svom šefu.) Hersh citira H.R. Haldemana, šefa Nixonovog osoblja, koji je primijetio da je Kissinger bio "jastreb jastrebova" u Beloj kući, ali "kuckajući čaše na zabavi sa njegovim liberalnim prijateljima, ratoborni Kissinger odjednom bi postao golub."

FOTO: AA

Recenzirajući jednu od Kissingerovih knjiga, Hillary Clinton je 2014. rekla da je Kissinger "prijatelj" na čiji se savjet oslanjala kao državna sekretarka, imao je "ubjeđenje koje dijelimo mi i predjsednik Obama: vjera u neophodnost kontinuiranog američkog vodstva u službi pravednog i liberalnog poretka." Kissinger je u roku od nekoliko dana rekao za USA Today da je Clinton, za koju se tada pretpostavljalo da je predsjednica na čekanju, "vodila State Department na najefikasniji način koji sam ikada vidio". I Obama mu se zahvaljivao za njegovo "kontinuirano vodstvo".

Uvijek je dragocijeno čuti tonove poštovanja s kojima američke elite govore o svojim čudovištima. Kada Kissingeri svijeta odu, njihova ljudskost, njihova svrha, njihove žrtve su na prvom mjestu u glavama uglednih. Američke elite su ustuknule s gađenjem kada su Iranci u velikom broju izašli na ulice da odaju počast jednom od svojih čudovišta, Kasemu Sulejmaniju, nakon što je američki dron pogubio tog šefa iranske vanjske sigurnosti u januaru 2020. Sulejmanija, kojeg su Sjedinjene Države proglasile teroristom i ubile ga kao takvog. Ali čak i ako mu pripišemo sve smrti u građanskom ratu u Siriji, nikada u najluđim snovima Sulejmani nije mogao ubiti toliko ljudi kao Henry Kissinger.                       

Sve i jedna osoba koja je umrla u Vijetnamu između jeseni 1968. i pada Sajgona — i svi koji su umrli u Laosu i Kambodži, gdje su Nixon i Kissinger tajno proširili rat u roku od nekoliko mjeseci nakon preuzimanja dužnosti, kao i svi koji su umrli nakon toga, npr. u kambodžanskom genocidu - umrli su zbog Henryja Kissingera. Nikada nećemo saznati šta bi moglo biti, pitanje je na kojem insistiraju Kissingerovi apologeti i oni u američkoj spoljnopolitičkoj eliti, koji sebe zamišljaju da stoje u Kissingerovoj koži kada objašnjavaju njegove zločine. Možemo samo znati šta se zapravo dogodilo. Ono što se zapravo dogodilo je da je Kissinger sabotirao jedinu šansu za okončanje rata 1968. godine kao zaštićenu opkladu kako bi osigurao vlast u Nixonovoj ili Humphreyjevoj administraciji. Vjerovatno se nikada neće saznati stvarni broj svih koji su poginuli kako bi Kissinger mogao biti savjetnik za nacionalnu sigurnost, piše između ostalog u tekstu Rolling Stonea.

Jednom u Bijeloj kući, Nixon i Kissinger su se našli bez poluge da sklope mirovni sporazum sa Hanojem. U nadi da će ga proizvesti, došli su do "Teorije ludaka", ideje da će Sjeverni Vijetnam pregovarati o miru nakon što povjeruju da je Nixon dovoljno avanturista i krvožedan da rizikuje bilo šta.

U februaru 1969., sedmicama nakon stupanja na dužnost, a trajalo je do aprila 1970., američki ratni avioni su tajno bacili 110.000 tona bombi na Kambodžu. Do ljeta 1969., prema pukovniku Zajedničkog štaba, Kissinger je – koji nije imao ustavnu ulogu u vojnom lancu komandovanja – lično birao ciljeve bombardovanja.

- Ne samo da je Henry pažljivo provjeravao akcije, već je čitao i sirove obavještajne podatke - rekao je pukovnik Ray B. Sitton Hershu za The Price of Power. Druga faza bombardovanja nastavila se do avgusta 1973., pet mjeseci nakon što su se posljednje američke borbene trupe povukle iz Vijetnama. Do tada su američke bombe ubile oko 100.000 ljudi od svega 700.000 stanovnika. Posljednja faza bombardovanja, koja se dogodila nakon što je Pariski mirovni sporazum naložio povlačenje SAD-a iz Vijetnama, bila je njegova najintenzivnija, čin okrutne osvete osujećene supersile.

Kambodža je, kao i Laos prije nje, bila formalno neutralna zemlja, što znači da je bombardovanje bilo nezakonita agresija prema Povelji Ujedinjenih nacija. Ali van kontrole princa Sihanuka, Sjeverni Vijetnamci su koristili kambodžansku teritoriju za Ho Ši Min stazu, rutu za oružje koji je slično onom koji Amerika trenutno radi za Ukrajinu. U aprilu 1970., nakon državnog udara američkog klijenta pukovnika Lon Nola koji je zbacio Sihanuk, Nixon je naredio američkim trupama u Vijetnamu da odmah napadnu Kambodžu. U zraku ili na zemlji, oni nisu mogli da unište trag, samo ljudska bića. Oni koji su preživjeli su svjedočili.

- Ponekad su bombe padale i pogađale malu djecu, a njihovi očevi bi bili svi za Crvene Kmere - rekao je bivši kadar Crvenih Kmera historičaru Benu Kiernanu, osnivaču Programa za studije genocida Univerziteta Yale.

Nixonov i Kissingerov neuspjeh u Kambodži potaknuo je 1971. američko-južnovijetnamsku invaziju na Laos, još jedan neuspjeh. Kissinger je kasnije za poraz okrivio američke klijente, a ne, recimo, ljude poput sebe.

- U retrospektivi, počeo sam da sumnjam da li su Južnovijetnamci ikada zaista razumjeli šta pokušavamo da postignemo - napisao je Kissinger u svojim memoarima.

U to vrijeme, tajno bombardiranje Kambodže bilo je zapanjujući zločin koji je izazvao značajnu političku reakciju kada je stvar postala javna. Jedan od članaka o opozivu Nixona koji je pripremio Komitet za pravosuđe Zastupničkog doma 1974. navodi da je bombardovanje Kambodže ustavna uzurpacija ratnih ovlasti Kongresa. Ali 30. jula, Komitet je na kraju odbacio članak, sa 26 glasova za i 12 protiv, i nikada nije postao dio udruženih napora za opoziv koji je prestao Nixonovom ostavkom.

Četrdeset godina kasnije, a vjerovatno kao posljedica toga, predsjednici SAD-a rutinski bombarduju zemlje s kojima SAD nisu u ratu. Oni pružaju minimum minimuma u objelodanjivanju da su bombe pale, a često ni to. Kada američki "proglašeni ratovi propadnu, kao što su to učinili u Iraku i Afganistanu, njihovi arhitekti i upravitelji krive klijente (savezničke) vojske i vlade koje su podržavali. Svoje povlačenje trupa pokrivaju uzaludnim kampanjama bombardovanja koje ubijaju ljude kako bi američki državnici sačuvali obraz. Shvatio on to ili ne, kada je predsjednik Biden u julu 2021. okrivio Afganistance za gubitak rata u Afganistanu — tipična rečenica 'afganistanska vojska je propala, ponekad i bez pokušaja da se bori' – on je posegao za Nixonovim i Kissingerovim šablonom.

U jugoistočnoj Aziji je Kissinger "potučen". Ali u Čileu je pomogao da se izgradi šablon za svijet u kojem trenutno živimo (...). Pinočeove komore za mučenje bile su porodilište neoliberalizma, bebe koju je Henry Kissinger porađao krvavo i vrišteći. Ovo je bio "pravedan i liberalan svjetski poredak" koji je Hillary Clinton smatrala Kissingerovim životnim djelom.

FOTO: AA

Nije bio ništa manje temeljan u pomicanju granica na kojima bi američka vojna moć mogla djelovati. Ispostavilo se da je tajno bombardovanje Kambodže i Laosa, koje je trajalo godinama, predstavljalo šablon. Kada je Nixon 1970. otkrio tajne bombaške napade, bio je to korak predaleko čak i za Thomasa Schellinga, jednog od omiljenih Pentagonovih akademika odbrane, koji ih je nazvao "bolesnim". Kao što Grandin piše u knjizi Kissingerova sjena, set od Kembridža do Washintona nije bio spreman 1970. da prihvati da SAD imaju pravo da unište neprijateljsko "sigurno utočište" u zemlji s kojom nije u ratu i da sve to učine u tajnosti, čime se rat krije od osnovne kontrole javnosti. Nakon 11. septembra, te su tvrdnje postale prihvaćene, temeljni stubovi rata protiv terorizma koji su dozvolili četverici predsjednika da bombardiraju, 20 godina, Pakistance, Jemence, Somalijce, Libijce, Sirijce i druge.

Rolling Stone između ostalog podsjeća da je godine 1999. Pinoče uhapšen u Londonu u istrazi Baltazara Garzona, španskog sudije, koji je istraživao operaciju Kondor. Kissinger je pozvao Britance da ne izručuju generala.

- Bio bih veoma sretan kada bi Pinočea pustili kući - rekao je on u jednom intervjuu.

- Ova epizoda je trajala dovoljno dugo i sve moje simpatije su s njim - dodao je.

Dvije godine kasnije, administracija Georgea W. Busha s prijezirom je odgovorila na napore čileanskog Vrhovnog suda da prisili Kissingera da svjedoči.

- Nepravedno je i smiješno da ugledni sluga ove zemlje bude maltretiran od strane stranih sudova na ovaj način - rekao je zvaničnik za Daily Telegraph. List je naveo da je Kissinger bio "neformalni savjetnik" Busha, kao i mnogih drugih predsjednika.

Bushova izjava o zaštiti Kissingera, zajedno s njegovim odbacivanjem Rimskog sporazuma o Međunarodnom krivičnom sudu, ugasila je tračak nade da će se Kissinger jednog dana pridružiti Pinočeu u hapšenju. To je uvijek bila fantazija. Međunarodna arhitektura koju su SAD i njeni saveznici uspostavili nakon Drugog svjetskog rata, danas skraćena kao "međunarodni poredak zasnovan na pravilima", nekako nikada ne uspijeva primijeniti isti pritisak na hegemonističke Sjedinjene Države kao što se primjenjuje na "neprijateljske" snage. Ona odražava organizacioni princip američke izuzetnosti: Amerika djeluje; po njemu se ne postupa. Henry Kissinger je bio vrhunski arhitekta međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima.

U tom smislu, Kissinger je bio jedinstven, ali nikako unikatan. Kissinger je izgrađen na temeljima koje su izgradili Henry Morgenthau, Dean Acheson, George Kennan, Paul Nitze, braća Dulles, braća Bundy, JFK — mogli biste se vratiti Albertu Thayeru Mahanu i Teddyju Rooseveltu ako želite; ili James Monroe; ili, u zavisnosti od toga koliko mislite da je imperija fundamentalna za Ameriku, do 1619. On i Nixon su odlučili da eskaliraju u Vijetnamu i nastave da uništavaju Kambodžu. Ali Pentagonovi dokumenti su pokazali da je rat u Vijetnamu rezultat složenih odluka donesenih u administraciji Eisenhowera, Kennedyja i Johnsona. Vijetnamski ministar gerile i pravosuđa Truong Nhu Tang piše u svojim Viet Cong Memoarima da je Kissinger, čiji intelekt hvali, "naslijedio konceptualni okvir od svojih američkih i francuskih prethodnika... koji ga je doveo do katastrofe".

Kissinger je bio primjer samouvjerene geopolitičke moći koju američke elite, šta god lično mislili o Henryju Kissingeru, žele da Amerika ima i učini da ju svijet poštuje. Kada Roger Morrises i Anthony Lakes i Hillary Clinton vide Kissingera, oni vide, uprkos onome što će naglas i eufemistički priznati kao njegove mane, sebe onakvima kakvima žele da budu.

VEZANI TEKST - Umro američki diplomata i naučnik Henry Kissinger, dobitnik Nobelove nagrade

Kissinger je živio više od pola vijeka u svijetu koji je napravio. On je bio njegova oholost. Mogao je vidjeti da će rat u Iraku biti katastrofa, ali se ipak složio s tim (...). Šta su bili životi Vijetnamaca, Kambodžanaca ili Iračana u poređenju sa Kissingerovom prilikom da pomogne u oblikovanju historije?

Čovjek koji je repozicionirao američku vanjsku politiku kao klin između Rusije i Kine poživio je dovoljno dugo da vidi Deklaraciju od 4. februara koja ujedinjuje Moskvu i Peking. Reakcionarne snage koje je ohrabrivao u zemlji i inostranstvu pokazuju svijetu da je međunarodni poredak zasnovan na pravilima o kapitalizmu, a ne o demokratiji.

VEZANI TEKST - Schmidt se divi i odaje počast Kissingeru, koji je zagovarao podjelu Bosne i Hercegovine

Kakvu god gorčinu Kissinger, u svojim posljednjim danima, iskusio zbog propadanja svog "preduzeća", nije utjeha za milione njegovih žrtava, zaključuje se između ostalog u tekstu Rolling Stonea.

Što se odnosa prema Bosni i Hercegovini tiče, Kissinger nije bio pretjerano aktivan u američkoj administraciji tokom devedesetih, ali nije bio ni bez utjecaja. Aktivno je lobirao za podjelu Bosne i Hercegovine.