Preživio "Kolonu smrti"

Hirurg Ilijaz Pilav: Ljekari u Srebrenici u julu 1995. nosili su i bol drugih ljudi

Objavljeno: 05.07.2019. u 21:14

Kada sam završio fakultet u Sarajevu i odlučio se vratiti u rodnu Srebrenicu, svom sam profesoru kazao kako tamo gdje se vraćam meni hirurgija ne treba. Ali, za manje od dvije godine vrijeme me je demantiralo i hirurgija mi je trebala u najgorem i najbrutalnijem obliku, kazao je Pilav

Hirurg Ilijaz Pilav

Godišnjicu genocida u Srebrenici Asocijacija mladih SDA Zenica obilježila je i organizacijom tribine "Genocid u očima ljekara", na kojoj je govorio ratni hirurg iz Srebrenice doc. dr. Ilijaz Pilav.

On je istakao kako se u životu rijetko stvari odvijaju kako se planira i želi, pa se i njemu, koji nije želio ni studirati medicinu, a pogotovo baviti se hirurgijom, na kraju desilo da mu upravo hirurgija bude misija. Kao što mu je i sada misija da, kao aktivni sudionik, svjedoči o genocidu u Srebrenici.

- Ne samo što je moja, lična ratna priča teška. Imam običaj reći da svaki čovjek koji je preživio genocid u Srebrenici, predstavlja jednu tešku priču. Naša obaveza je da svjedočimo, da mlađim generacijama kako bi bili uvijek svjesni da negdje, u nekim glavama čuče možda, opet, neki planeri. A da je to istina, govori i ono čega smo svjedoci u sadašnjem vremenu, da su sve glasnije na sceni individualni i sistemski negatori genocida - kazao je Pilav.

Napomenuo je da genocid u svojoj definiciji ima namjeru, plan, izvođenje i završnu fazu - negiranje.

- Jedna stvar koju sam naučio u Srebrenici jeste da se granice nemogućeg zaista mogu pomjerati. To je definitivno. Svako od nas je preživio vlastitu žrtvu, vlastitu tragediju, ali ja i moje kolege u Ratnoj bolnici u Srebrenici nismo imali vremena da bolujemo vlastitu bol zato što smo na svojim plećima morali nositi i bol drugih ljudi. Mi smo bili dobri ljudi u vremenu zla - ističe doktor Pilav.

Naglašava da su ljekari imali ulogu posljednje nade onima koji su trebali njihovu pomoć.

- Ta je uloga imala određenu težinu. Ali, ovo sadašnje vrijeme gdje imamo nezavršeni mir, gdje čuče potencijalne opasnosti za naciju i gdje živimo privid života, jednako nameće tešku odgovornost i obavezu - podvukao je on.

S bremenom nedovoljnog broja godina koje pokazuju neiskustvo, život mu je nametnuo obavezu da donosi odluke za koje i nije baš bio siguran da su u svakom trenutku ispravne.

- Kada sam završio fakultet u Sarajevu i odlučio se vratiti u rodnu Srebrenicu, svom sam profesoru kazao kako tamo gdje se vraćam meni hirurgija ne treba. Ali, za manje od dvije godine vrijeme me je demantiralo i hirurgija mi je trebala u najgorem i najbrutalnijem obliku - naglasio je.

Prisjeća se da je prvu amputaciju saborcu uradio na livadi. Kaže da je bio i naivan, ali da se vrlo brzo od početka rata riješio bilo kakve iluzije. Svaka priča više od 4.000 ranjenika u Srebrenici priča je za sebe, smatra on.

Mišljenja je da mnogi ljudi ne znaju da je Srebrenica, koja je pala 14. aprila 1992., bila i prva opština koja je oslobođena u Bosni i Hercegovini. Bilo je to već u maju 1992. godine, od kada je, po njegovoj ocjeni, cijelo vrijeme trajao i "tihi genocid u Srebrenici".

- Do jula 1995. godine bilo je 2.800 žrtava na području Srebrenice, u koju se slilo i 60.000 ljudi iz lokalnih opština. Kompletno srednje Podrinje slilo se u Srebrenicu, koja je samo sinonim za stradanje naroda Podrinja. Juli 1995. godine je samo kulminacija stradanja tog naroda - smatra Pilav, koji je dodao kako više ni na ulicama nije bilo slobodnog mjesta za toliki broj ljudi.

U momentu završne ofanzive srpskih snaga na Srebrenicu, napomenuo je Pilav, već su u bolnici imali oko 250 "svježih" ranjenika, što je otežalo njihovu situaciju nakon što su shvatili da su izdani od vojnika Ujedinjenih nacija.

- Bilo je jasno da je Srebrenica pala i da nam više niko neće pomoći. Jedino što je bilo sigurno je da ja i moje osoblje nećemo napustiti bolnicu dok ne zbrinemo ranjenike - kazao je Pilav, koji je uspio preživjeti "Kolonu smrti" te izaći na slobodnu teritoriju.

Nakon rata, u javnim istupima svjedoči o julu 1995. godine, jer, kako je kazao, Srebreničani računaju vrijeme od jula do jula. Nije, kazao je, istina da vrijeme liječi rane.

- Neka bol ostaje jednako jaka. Ali, nemamo pravo da šutimo o onome što se desilo, jer ako svjedoci zašute progovorit će oni što su počinili zlodjela te pisati istoriju kako to njima odgovara - poručio je doktor Pilav te napomenuo kako je baš to i bio motiv da dođe u Zenicu. 

Izvor:   Fena

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter. Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected]

Vezani članci

Iz kategorije