Kalin je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) govorio o situaciji u Siriji, raspravama o pripremi uređenja društvenih medija, otvaranju istanbulske Aja Sofije za molitve i drugim aktuelnim temama na turskoj i međunarodnoj političkoj sceni.

Sirija je od 2011. godine poprište građanskog rata. Dosta toga se tamo dogodilo, proživljavane su brojne drame, ali u konačnici je između Turske i Rusije potpisan memorandum o razumijevanju vezano za situaciju na sjeveru Sirije... Kako se odvija implementacija tih dogovora? Trenutno se provode zajedničke patrole, ima li tu problema?

Zajednička patroliranja u Idlibu u okviru dogovora o prekidu vatre kojeg su naš predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegov ruski kolega Vladimir Putin postigli su 5. marta. Primirje se u većoj mjeri poštuje, ali vidjeli smo da režimske snage povremeno krše dogovor. Znate da je nedavno objavljen i izvještaj Komisije Ujedinjenih nacija za ljudska prava u kojem se navodi kako je režim u Idlibu tokom napada na civile činio ratne zločine. To je nešto što mi govorimo od početka. Režim je pokušavao zauzeti teritorij tako što je kažnjavao civile. Za to je koristio brutalne metode, barel bombe, hemijsko oružje i tamo su se dogodila masovna ubistva, masovne grobnice i velika humanitarna drama. Problem nije u cijelosti riješen, ali je djelomično stavljena situacija pod kontrolu. Možemo reći da je uspostavljeno krhko primirje u Idlibu, međutim, naš poziv i cilj je, a to je naš predsjednik na posljednjem trilateralnom samitu procesa iz Astane kazao, da se Idlib proglasi sigurnom zonom u punom smislu te riječi i da se u njemu tako stvari poslože. U suprotnom, dugoročno neće biti moguće zadržati tri ili tri i pol miliona koji trenutno tamo žive. Tamo već živi veliki broj prognanih sirijskih porodica iz drugih dijelova te zemlje. Idlib u normalnim uvjetima ima populaciju od milion ljudi, ali tamo je sada zatvoreno više od trostruko toliko ljudi koji nemaju kuda, osim da krenu ka Turskoj, a to je druga strana problema.

Uporedo s tim, u Siriji se nastavlja djelovanje grupa PYD i YPG koje su tamošnji ogranak terorističke organizacije PKK-a. Znate za česte napade koje izvode na civile u Afrinu, Tal Rifatu ili na istočnoj obali Eufrata. Naravno da mi to ne možemo dopustiti. Nastavljamo odlučnu borbu protiv tih grupa. Naša vojska ulaže velike napore da se i na istočnoj obali Eufrata uspostavi primirje. Sukobi neće vječno trajati. Sirijsku krizu treba riješiti na bazi rezolucije UN-a 2254 koja predviđa formiranje prelazne vlade, održavanje demokratskih izbora i izgradnje sirijskog političkog sistema koji će uključivati predstavnike svih zajednica. Posve je jasno da se to ne može učiniti sa režimom Bashara al-Assada na vlasti.

Nedavno su se u javnosti pojavili navodi u vezi sa Assadom koji, navodno, namjerava da se povuće sa funkcije i ode u egzil u neku zemlju. Šta vi mislite o tome?

To su samo bila nagađanja koja su brzo demantirana sa različitih adresa. Takvi navodi su se pojavili u ruskim medijima, a potom su rekli da to nije tačno.

Očekujete li neki novi proces za Siriju?

U Siriji je potrebno nastaviti politički proces u okvirima UN-ov rezolucije 2254, završiti posao ustavotvorne komisije koja se ponovo sastaje u augustu i izuzetno je važno da se svi na neki način obavežu da poštuju ono što izađe kao plod tih procesa. Rad ustavotvorne komisije ne treba trajati godinama, već je potrebno usvojiti neki okvirni period i konačne rokove. Režim je do sada činio sve da sabotira rad te komisije jer je svjestan da rezultat rada tog tijela neće ići njemu u prilog ili samo tako misli. Zato ta komisija sporo radi, a potrebno je znatno ubrzati te političke i ustavne procese i obustaviti sukobe kako bi se omogućio siguran i častan povratak izbjeglica. Sva glavna pitanja sirijske krize su i dalje tu, samo je zbog pandemije na nekoliko mjeseci pažnja javnosti skrenuta na druge teme, ali sirijski problemi su i dalje prisutni.

Izraelsko-palestinsko pitanje... Izraelski premijer Benjamin Netanyahu s velikim apetitima je skovao plan aneksije dijelova okupirane palestinske Zapadne obale. To je prethodno kumovao američki predsjednik Donald Trump. Taj plan vodi ka potpunom urušavanju ideje rješenje bliskoistočne krize na bazi uspostave dvije nezavisne države jer smo vidjeli da su Palestinci jasno stali protiv toga. Koji je stav Turske o tom planu aneksije? Prethodno je Turska napravila važan potez nakon što je Izrael proglasio Jerusalem svojim glavnim gradom, sazvana je sjednica Organizacije islamske saradnje u Istanbulu. Potom ste u UN-u izvojevali odluku kojom se ne priznaje ta jednostrana odluka Izraela. Ima li Turska neki plan reakcije na plan aneksije?

Prvo, taj izraelski plan je nelegalan, oprečan pravu i to je novi korak okupacije. To jasno odbacujemo i pozivamo cijelu međunarodnu zajednicu da se usprotivi tom planu. Onako kako je cijela međunarodna zajednica pokazala jedinstven stav nasuprot izraelskog proglasa o Jerusalemu kao njegovom glavnom gradu, tako treba i sada zauzeti jedinstven stav protiv plana aneksije dijelova okupirane Zapadne obale. Arapske zemlje, Arapska liga, Organizacija islamske saradnje, Ujedinjene nacije, Evropska unija, Bliskoistočna četvorka i druge relevantne organizacije i institucije trebaju zauzeti jasan stav nasuprot tog izraelskog plana. Politika okupacije i aneksije do sada je samo blokirala sve ideje rješenja palestinskog pitanja, uključujući i onu sa uspostave dvije nezavisne države. Ovaj novi plan aneksije samo će produbiti krizu. Netanyahu je od početka govorio da ne vjeruje u rješenje na bazi dvije države, čak je to ustanovio i kao glavnu politiku partije Likud. Protiv toga treba ustati SAD, kongres i jevrejske grupe koje su na početku tvrdile da vjeruju u rješenje sa dvije države. Vatikan se treba usprotiviti tome. Ta aneksija se odnosi i na kršćane koji tamo žive, tiče se to i Vatikana. Direktno se tiče arapskih zemalja, one trebaju biti još glasnije nasuprot tog plana.

Naš predsjednik je u ime Turske telefonom razgovarao sa mnogim liderima arapskih i zapadnih zemalja. Naš predsjednik Erdogan je jasno kazao da Turska odbacuje i protivi se takvom planu i to je identično kazao tokom odvojenih razgovora sa Trupom, Putinom, Mahmoudom Abbasom, jordanskim kraljem Abdulahom II, kao i Angelom Merkel i drugim liderima. Naš stav je potpuno jasan. To je nova okupatorska politika i igra koju niko ne bi trebao prihvatiti.

Izrael u tome može zaustaviti odlučniji, snažniji i konkretniji stav međunarodne zajednice, Ujedinjenih nacija, Bliskoistočne četvorke, Evropske unije. Ukoliko budemo relativizirali to bezakonje, nepravdu, pa čak i razbojništvo, to bi moglo otvoriti vrata novih katastrofa na Bliskom istoku. Vidimo kako je Izrael od 1947. godine okupirao palestinsku zemlju korak po korak, komad po komad, centimetar po centimetar, metar po metar. Znate da je naš predsjednik u Ujedinjenim nacijama pokazao kartu na kojoj je prikazano kako je Palestina nestajala u tom periodu i kako ju je Izrael okupirao. Ta karta je i dalje tu i postoje četiri takve karte, a biće i peta karta okupacije i više neće ni biti Palestine ako se dozvoli taj izraelski novi plan aneksije i okupacije. Zato to nećemo dozvoliti, zbog mira i spokoja na Bliskom istoku. Izrael se, baš kao i u slučaju Jerusalema, ponovo igra s vatrom, vodi izuzetno opasnu politiku. Trebao bi hitno odustati od toga. Tako jasnu poruku trebaju poslati sve zemlje koje imaju nekakav uticaj na Izrael, uključujući i Sjedinjene Američke Države.

Smatrate li dovoljnim stav koji je pokazao arapski svijet?

Ne smatram dovoljnim, posebno neadekvatan stav nasuprot izraelskog plana aneksije zauzela je Arapska liga. Unutar Organizacije islamske saradnje neke zemlje su zauzele čvrst stav, ali ne možemo reći da je to dovoljno za tu organizaciju. Potrebno je glasnije se protiviti, posebno se to odnosi na Arapsku ligu, koja bi se trebala fokusirati na takve stvari, a ne da svako malo donosi nekakve odluke protiv Turske.

Kada je riječ o vanjskoj politici Turske, posebno onoj na regionalnom planu, u posljednje vrijeme vidimo da je ona krajnje proaktivna. Ta politika je uticajna od Libije do Jemena, od Sirije do Egipta i u cijeloj toj regiji vidimo prisustvo Turske. Na Balkanu imamo uticaj koji datira kroz historiju. Kada analiziramo tu politiku, ja posebno pratim dio koji se odnosi na arapski svijet, to je nešto i čemu govore mnogi lideri da je turska politika izgrađena na politici Muslimanskog bratstva i neoosmanizma i postoji taj narativ da je to bit turske vanjske politike. Je li politika Turske zaista takva? Koji su temeljni kriteriji naše regionalne politike, idemo li mi putem Muslimanskog bratstva, je li neoosmanizam naš cilj, obnavljamo li uticaj Osmanlija, koji su kriteriji naše vanjske politike?

Sve su to stvari koje neki podmeću kako bi ocrnili i zasjenili aktivnu vanjsku politiku koju Turska vodi u regiji i svijetu. Ne mogu naći niti jedan primjer čime bi potkrijepili takve tvrdnje. U Egiptu smo saradnju uspostavili s onima koji su došli na vlast nakon svrgavanja Hosnija Mubaraka. U Tunisu smo radili s onima što su na izborima došli na vlast, u Libiji smo uspostavili saradnju s legitimnim predstavnicima i nismo ih dijelili na one koji su pristalice Muslimanskog bratstva, koji su prozapadno ili pak nacionalistički opredijeljeni. Isti primjer možemo dati i za zaljevske zemlje, za Irak i druge zemlje. U Siriji je Turska od početka rata stala na stranu sirijskog naroda. Režim Bashara al-Assada napao je svakoga ko mu se suprotstavio, nije pravio razliku u tim napadima na sunite, Kurde, Arape ili Turskmene, a Turska je otvorila svoja vrata svim tim ugroženim ljudima. Međutim izrazi poput islama, islamizma, islamskih pokreta, islamskih partija i Muslimanskog bratstva su u posljednje vrijeme popularni.

Posljednji primjer smo vidjeli u knjizi koju je napisao John Bolton. Iako nikada na našim sastancima, telefonskim razgovorima i mnogim susretima u Washingtonu ili New Yorku to nikada nije pomenuo, Bolton je u knjizi napisao klevetu da je naš predsjednik Erdogan radikalni islamist. Što je to uradio, ne zato što je to tačno, već zato što je to efikasan instrument za privlačenje pozornosti i zato što smatra da je i samo to dovoljno napisati u knjizi.

Zašto se koriste takve retorike? Šta Turska želi, zašto tolika proaktivnost?

Turska ne može imati problem s režimom i vlastima koje ne čine zlo narodu, ali Turska će uvijek biti protiv režima koji bombardira i hemijskim oružjem napada svoj narod i bićemo protiv takvog režima, bez obzira na etničku, vjersku i političku legitimaciju tog režima. To je naš najvažniji humani, moralni i politički zadatak. Mi u regiji, dozvolite da to ovako kaže, islamski svijet ne mora biti siromašni dio svijeta. Veliki dio prirodnih resursa je upravo tu, a posebno na Bliskom istoku. Međutim, zbog nedostatka pametnog i vizionarskog rukovodstva, politike i jedinstva, muslimanski svijet je osuđen na ratove, sukobe, krize, slabe države i loše vlasti. Vjerujemo da je moguće da islamski svijet bude svjetlo vodilja svijeta u 21. stoljeću, baš kao što smo nekada bili kultura i civilizacija od Bagdada, Basre, Samarkanda do Aleksandrije, Kaira i Bosne. Islamske zemlje mogu biti znatno bolje u nauci, kulturi, umjetnosti, obrazovanju, tehnologiji, infrastrukturi, vanjskoj politici, sigurnosti i u drugim oblastima. Mir u ovom dijelu svijeta treba doprinositi jačanju globalnog mira i blagostanja, ali oni koji sukobima žele zadovoljiti pojedinačne svoje interese ne shvataju da tako izazivaju globalni požar i nemir. U svijetu u kojem je sigurnost toliko prožeta, imam naviku reći, niko ne može biti siguran dok svi ne budemo sigurni. Moramo razmišljati o kolektivnoj sigurnosti i regionalnoj i globalnoj. Ne možete voditi iskrenu, poštenu i održivu vanjsku politiku ako drugom ne želite ono što želite sami sebi.

Koliko god želimo razvoj, pravdu, jednakopravnost, sigurnost i blagostanje u Turskoj, toliko ih želimo vidjeti i u susjednim zemljama i u cijeloj regiji. Mi nemamo aspiracije na tuđu teritoriju, ne želimo se miješati u tuđe unutrašnje poslove, ali i od drugih zemalja očekujemo da se ne miješaju u unutrašnja pitanja Turske i da ne posežu za dječijim igrarijama kojim žele izazvati nerede u Turskoj. Crna propaganda koju neke zaljevske zemlje vode protiv Turske nema nikakvog efekta na narod, baš suprotno, time se dodatno udaljavaju od naroda i to treba da već jednom shvate.

Pomenuli ste ravnopravnu raspodjelu dobara nekada, naš predsjednik Erdogan nedavno je kazao da nakon pandemije COVID-19 u svijetu više ništa neće biti isto. Čujemo to i iz drugih krugova, ali šta smo naučili od kovida? Vidjeli smo još veći jaz između bogatih i siromašnih država. Imali smo situaciju da su svi bili suočeni s istim problemom. Šta vi mislite kakav svijet će nam donijeti COVID-19?

COVID-19 je prenstveno još jednom svima pokazao koliko je svijet ranjiv. U historiji i nedavnoj prošlosti je bilo mnogo ratova, regionalnih ratova i drugih stvari, ali prolazimo kroz period u kojem se cijeli svijet u protekle tri ili četiri decenije suočava s identičnim problemom. Doživjeli smo taj globalni trenutak i još ga proživljavamo od Japana do Amerike, od Italije i Turske do Njemačke i Iraka smo svi bili u istoj situaciji. To je rijetka pojava. Vidjeli smo i da je globalni sistem bio pozitivan na testu i da se i sam zarazio virusom i nije našao rješenje, umrlo je mnogo ljudi, ekonomija je stala i svi parametri su pokazali koliko je sistem neefikasan.

Govori se o globalnom liberalnom poretku, a ja kažem da to nije ni globalni, niti liberalni, niti sistem i poredak uopće. Globalni nije jer je pristrasan i poštuje se samo riječ onog jačeg. Liberalan svakako nije jer postoji paket liberalističkih fraza o slobodnom tržištu, ekonomiji i vrijednostima, a svi znaju da su kapitalisti ti koji žele glavnu riječ voditi i nameću adekvatne zakone i pravila za to. Kompanije su toliko narasle da ih više ni države ne mogu kontrolirati. Onda države reagiraju i kažu ne, to više postaje tvorevina koja ne štiti prava potrošača. Ne može se tu govoriti o liberalizmu, a nije to uopće nikakav sistem jer nema sistematičnosti, već je na sceni kaos i nepravednost.

Nasuprot tih činjenica pred nama se pojavio niz prilika. Turska je među zemljama koje su najbolje rukovodile borbom protiv pandemije i imale među najpovoljnijim brojkama zaraženih i umrlih. Vidjeli smo prednosti naše razvijene zdravstvene infrastrukture. Svi smo se uvjerili u važnost gradskih bolnica za koje je naš predsjednik govorio da su njegov san. Vidjeli smo kako predano je radila naša zdravstvena vojska koju čini milion i sto hiljada medicinara. Međutim, sada slijedi period u kojem se treba uraditi dosta važnih stvari. Primjer je biosigurnost koja je postala važan segment nacionalne sigurnosti Turske. Na tom polju se dosta radi i to će biti dodatno intenzivirano. Lanac nabavke i proizvodnje nam je pokazao sposobnost Turske da pomogne svom narodu i ljudima u regiji i svijetu. Uvjeren sam da će Turska brzo prevazići ovaj period pandemije. To nam rađa nove prilike. U kontekstu investicija u infrastrukturu, iskoraka koje smo načinili u strateškim poljima, imamo dobru i svijetlu perspektivu.

Turska je jedna od zemalja koje najviše koriste društvene mreže. Ali vidimo, da se i društvene mreže u Turskoj, nažalost, u posljednje vrijeme zloupotrebljavaju i za nasilje nad ženama, vrijeđanje, širenje laži i tome slično. Svjesni smo da je potrebna uredba koja se tiče društvenih mreža. U vezi s tim je i predsjednik dao naredbu i provode li se aktivnosti, šta nam možete reći u vezi s tim? Jer postoji i takva percepcija, priča se o tome da će vlasti zabraniti društvene mreže u Turskoj? Imate li takav plan ili šta će ova uredba sadržavati?

Nema plana o gašenju društvenih mreža, nema takvog stava. Ali, je postignut konsenzus da je potrebno urediti društvene mreže. Zašto? Ako ja vama u stvarnom životu govorim pogrdne riječi, vrijeđam vas, klevećem vas, narušavam vaša lična prava, iznosim vaše informacije ili propagiram terorizam, to je kako u stvarnom svijetu tako i u digitalnom krivično djelo. Znači, ono što je u analognom krivično djelo, tako je i u digitalnom svijetu, to je osnovno načelo. Ali, s obzirom na to da se svijet interneta veoma brzo razvija i da je riječ o jednom prostoru koji je teško regulirati, ne postoji međunarodno dostignuće u vezi s tim. Različite zemlje imaju različite principe. Na primjer, kada pogledate primjer Njemačke, kao jedne od zemalja koje su u pravnom smislu poduzele najstrožije mjere, naročito u proteklih četiri do pet godina su imali niz pravnih inicijativa, dio njih su proveli u nekoliko faza i uvijek su polazili od ovog načela, ono što je u stvarnom životu zločin, zločin je i u digitalnom. Ali, kako ćete to regulisati, kako ćete pratiti? Ukoliko neko zloupotrebljava društvene mreže, krši ljudska prava, poduzima aktivnosti koje predstavljaju krivično djelo, šta ćete uraditi u vezi s tim? Nemate druge opcije nego se obratiti ovim kompanijama, znači kompanijama koje upravljaju ovim platformama. Čak i da dobijete sudsku odluku, onaj ko će je provoditi je ta kompanija, ta platforma, te društvene mreže. Zbog toga tu velika odgovornost pripada kompanijama. Sjetite se da je u Americi bilo mnogo tema u vezi s Facebookom. ‘Da li ste u vrijeme izbora uzeli informacije i dali na korištenje u korist jedne strane?’ To je veoma ozbiljna optužba, veoma ozbiljna tvrdnja, zar nije? U mnogim drugim poljima, pokrente su slične prakse, slični postupci. Izrečene su velike kazne u vezi s tim. Zašto se to radi? Jer, ukoliko se na taj način provodi postupak koji predstavlja krivično djelo, koji krši ljudska prava, a ako osoba koja vrši to djelo ne poduzima mjere, onda je i vlasnik tih mreža odgovoran. To je temeljno načelo. Zbog toga je ova uredba u obavezi parlamenta, radi se na njoj. Predsjednik Erdogan je uputio poziv u vezi s tim, kao predsjednik države, ali i predsjednik Stranke pravde i razvoja (AK Parti). I svojoj grupi je uputio poziv, uputio je i poziv Parlamentu: ”Hajde da donesemo uredbu u vezi s tim. Neka društveni mediji ne budu mjesto na kojem se krše ljudska prava, propagira terorizam, šire laži i klevete. Neka se koristi kao mjesto na kojem će judi moći uspostaviti komunikaciju koja se bazira na civilizovanim, kreposnim i tačnim informacijama“.

Ušutkati opozciju…

Ne, nikako. I u stvarnom svijetu imate opoziciju, opozicija se javlja, protivi se. Tako nešto je moguće i u digitalnom svijetu, ali potrebno je to uraditi bez laži, bez klevete, bez propagiranja terorizma. Zbog toga ova uredba ima dva značajna kraka, da kažem društvene mreže imaju dva značajna kraka. Jedan je pitanje u vezi sa sadržajem. Kada neko širi laži, kleveće i tome slično, javlja se problem u vezi sa sadržajem. Postoji lični, napad na vaša ljudska prava i vi želite da to bude uklonjeno. Jer to svi vide. Šta vi radite? Obraćate se toj kompaniji, ne znate koliko će biti potrebno za postizanje rezultata i hoćete li ih postići. Obraćate se sudu, dobijate odluku suda, zahtijevate da se taj sadržaj ukloni. S obzirom da nemate suprotnu stranu (tuženu, op.a), ostaje odluka koju nije moguće provesti. Potom imate na stotine hiljada oštećenih. Ne mogu pronaći suprotnu stranu. Zbog toga te kompanije trebaju otvoriti ured u zemljama u kojima djeluju, odnosno mora biti suprotna strana. Do sada su ove kompanije osim jedne ili dvije, odbijale otvoriti ured u Turskoj. To nas dovodi do druge dimenzije ovog pitanja. To je komercijalni dio. Ne plaćaju porez. One su u konačnici jedna komercijalna organizacija. Mi društvene mreže koje koristimo su komercijalne organizacije. Zarađuju, ali ne plaćaju porez. Isto tako, kako u stvarnom svijetu, ukoliko postoji sankcija u stvarnom svijetu za izbjegavanje plaćanja poreza na robu, onda je i krivično djelo ako ne plaćate prez za prihode. Zbog toga, smo u proteklim godinama, pa i ja tako, razgovarali s ovim kompanijama i rekli: ”Hajde otvorite ovdje ured, predstavništvo, platite porez i neka bude suprotne strane u postupku u vezi s ovim sadržajem i tražimo načine transparentnog i pravnog rješavanja ovih problema“. Ali do sad su to odbijali. A sad s ovim uredbama ova dva kraka… Odnosno komercijalnim dijelom, znam da se priprema nacrt zakona koji će obuhvatiti uredbe u vezi sa sadržajem, a čiji je cilj zaštiti ljudska dijela. U konačnici je to u obavezi Parlamenta. Mislim da će ovakva uredba koristiti svima. Nije u pitanju ušutkavanje opozicije, uklanjanje raznolikosti i nemogućnost izražavanja. Tu ljudi u okviru legitimnih prava mogu slobodno izraziti svoje ideje i stavove. Ali nije u pitanju nikakva prepreka pred ovim. Kao što rekoh, nema ništa prirodnije nego poduzeti mjere protiv propagndi i sadržaja koji direktno podstiču na krivično djelo, propagiraju terorizam, narušavaju privatnost, krše ljudska prava i predstavljaju krivično djelo.

Da li vi, kao vlast, podržavate društvene mreže u Turskoj? Odnosno, da li podržavate društvenu mrežu u tom smislu?

Zasigurno, kao jedan vid komjnikacije, društvene mreže su stvarnost koju ne možemo ignorirati, koju svi koristimo i okorištavamo se. Ali, mislim da svima smetaju sadržaji, jezik i način koji su sve lošiji u zadnje vrijeme. Ipak, da kažem i ovo, ovo ne možemo riješiti samo donošenjem zakona. Potrebno je i kolektivno osvješćivanje. Kao zajednica trebamo se suprotstaviti ovakvim sadržajima koji narušavaju privatnost i prava ljudi, protivni su moralu, sramotni i predstavljaju krivično djelo. Prije posezanja za zakonom i sankcijama treba posegnuti sa savješću. Svi trebaju osuditi takve osobe i sadržaje. To treba ukloniti s društvenih mreža. To može biti napad na ženu, zlostavljanje djeteta, seksualno krivično djelo, ili nešto drugo. Ne smijemo zaboraviti da su kontrola savjesti i promjena jednako bitni kao pravna uredba.

Zapravo, kada pogledamo tursku društvenu strukturu, naše običaje, kulturu, vidimo da društvene mreže nikako nisu prikladne tome. Odnosno, ljudi mogu vrijeđati ženu, iznositi pogrdne riječi, njoj, njenoj ženstvenosti i porodici. Ovo obično nije nešto što je u dinamici našeeg društva. Vidim da su društveni mediji promijenili ljude i zajednice, u lošem smislu. Ne znam, slažete li se?

Društvene mreže su vid koji ljudima omogućava da iza lažnih profila i maski iznose svoje stavove. Nažalost, svjedočimo da pojedinci koji tako stiču hrabrost kvare društvene mreže. Možda je to djelomično ono što sam nazvao promjenom savjesti, kontrolom savjesti. Šta god da govorite, govorite iskreno, na moralan način i kulturno. Nemojte se kriti iza lažnih profila, stanite iza onoga što govorite. Neka oni koji nemaju hrabrosti za to, ne “prljaju“ ove mreže.

Posljednje pitanje je u vezi s Aja Sofijom. Pokrenut je i postupak u vezi s Aja Sofijom. S jedne strane izraženi su stavovi iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD), s druge iz Grčke u vezi s Aja Sofijom. Kako to komentarišete? Čemu ćemo svjedočiti u narednim danima kada je riječ o Aja Sofiji?

Pretvaranje Aja Sofije u džamiju je pitanje koje je dugo aktuelno, koje je društvena potreba. Postoje primjedbe da ukoliko Aja Sofija bude pretvorena u džamiju, da će izgubiti identitet svjetskog nasljeđa. Pojedine zemlje koje ste pomenule su iznijele kritike i stavove o tom pitanju. Ali nama se ne čini tako. Sve naše džamije izgrađene u čast sultana, primjera radi u Istanbulu, bilo Sultanahmedova džamija, Fatihova džamija, Sulejmanija, bilo druge džamije, mjesta su otvorena kako za molitve tako i za posjete. Turisti ta mjesta u određenim vremenskim periodima i uz određena pravila ih mogu posjetiti. Ova mjesta ne moraju strogo biti muzeji da bi ih strani ili domaći turisti posjećivali. Imate i Notre Dam u Parizu. Ujedno je crkva i muzej. Kršćani odlaze tamo i održavaju mise. U drugo vrijeme je posjećuju turisti. Imate i crkvu Sacre Coeur isto tako u Parizu. Nema prepreka pred tim. Otvaranje Aja Sofije za molitve ne sprečava domaće ili strane turiste da je posjećuju. Zbog toga nije u pitanju to da će biti izgubljeno svjetsko nasljeđe. U početku je bila crkva, pa je bila džamija, potom muzej. Od ova tri identiteta, tri života koja su u njoj, zasigurno da je status muzeja najudaljeniji od njenog identiteta. Počela je kao hram pa je pretvorena u džamiju i duže od 500 godina je takva bila. Poznato vam je i da je u prvim godinama Republike Aja Sofija bila džamija, odnosno do ‘34., od ‘23. do ’34., zapravo ako uzmete i od ’20., od osnivanja Skupštine, bila je džamija. Zbog toga, ako bude otvorena za molitve, Aja Sofija neće ništa izgubiti na identitetu svjetskog nasljeđa. Moći će ići više ljudi, više je posjećivati. Kako su naši preci sačuvali kršćanske ikone, mogu se sačuvati i nakon ovoga. Opet će biti otvorena za posjete. Mogu se uraditi radovi u vezi s tim. To ne ugrožava jedno drugo.

Uredu, ali sada, primjera radi, s aspekta Evrope, pretvaranje jednog mjesta koje je bilo crkva u džamiju, stvara percepciju da turske vlasti nemaju tolerancije prema vjerama. A s druge strane, imate aktivnosti vlade na primjera radi otvaranju Crkve Akdamar, manastira Sumela, (Ibrahim Kalin spominje ‘Željeznu’ crkvu u Istanbulu, op.a.) Da li će Turska moći podnijeti kritike koje će uslijediti o tom pitanju?


Nedavno je naš predsjednik imao važnu izjavu o tom pitanju. Rekao je: ”Možda naši građani to ne znaju, ali danas u Turskoj aktivno djeluje više od 400 crkvi i sinagoga. Da se Republika Turska ili njen narod tako ponašao, vršio pritisak ili ignorisao nemuslimanske manjine, danas u Turskoj ne biste imali malu, ali veoma aktivnu za kršćansku i jevrejsku zajednicu. Ukoliko djeluje toliko crkvi i toliko sinagoga, to je zato što i država, i narod to mirno prihvataju. Oni su dio našeg društva. To su ljudi koji su stotinama godina dio našeg društva. Mi živimo zajedno s njima i u Istanbulu, i u Mardinu, i nastavit ćemo tako živjeti. Nama ne trebaju drugi da posreduju i intervenišu. Ja ću govoriti, jednako kao naš građanin kršćanin ili Jevrej, raspravljati o našim temama i učinit ćemo sve što možemo da budu zadovoljene i njihove potrebe. Naš predsjednik je jedan lider koji je o tom pitanju pokazao najveće vizionarsko liderstvo u posljednjih nekoliko godina. Pitajte predstavnike kršćanske i jevrejske zajednice, ne mene, oni će vam reći. Put koji je Turska u posljednjih 10-15 godina prošla kada je u pitanju ispunjavanje potreba ovih zajednica, otvaranje bogomolja, njihova zaštita, ispunjavanje potreba vjerskih zajednica, u Saint Sinotu i davanje državljanstva ukoliko je to potrebno za vjerske službenike, vraćanje zaplijenjenih nepokretnih dobara i drugim pitanjima, zaista je nešto čime se treba ponositi. Poduzeti su značajni koraci koji doprinose multietničnosti, miru i stabilnosti, koraci važni za historiju. I kada pogledate, primijetit ćete da su i naše nemuslimanske zajednice zadovoljne politikom države i njenom provedbom, ali slobodno možemo reći da su nezadovoljni ovakvim intervencijama izvana.