Nakon terorističkih napada na WTC u New Yorku 11. septembra 2001. godine, Sjedinjene Američke Države za to su proglasile krivim tadašnjeg vođu Al-Kaide Osamu bin Ladena, te su od talibana zatražile bin Ladenovo izručenje.

Kada je tadašnji vođa talibana Mulla Omar najavio da neće predati bin Ladena SAD-u, administracija Washingtona pokrenula je opsežni napad na Afganistan. SAD je, kako bi slomio otpor talibana, tada nudio nagrade do milion dolara glavama njihovih najviših rukovodilaca te avionima i helikopterima bačeno oko 30 miliona letaka.

Kako se ta metoda pokazala beuspješnom, američka administracija odlučila je osnovati zatvore kako bi zastrašila i članove i pristaše talibana. Jedan od takvih zatvora bio je zatvor Bagram, 50 kilometara sjeverno od glavnog grada Kabula, u kojem je boravilo 5-6 hiljada u ukupno 120 odjeljenja. Zatvor je osnovan 2002. godine na prostoru zračne baze Bagram.

U takozvanom "afganistanskom zatvoru Guantanamo", kojim je upravljala Centralna obavještajna agencija (CIA), američke snage ispitivale su i mučile na hiljade Afganistanaca pod raznim izgovorima. Trojica pripadnika talibana koji su godinama bili zatvoreni u Bagramu, koji je poznat i kao "Crna tamnica", govorili su o godinama provedenim u zatvoru.

Mevlevi Abdulhalim Shadim, koji je imao 33 godine kada je uhapšen, rekao je da je u zatvoru Bagram proveo sedam godina i tri mjeseca i da je svjedočio raznim mučenjima.

- Doveli su me ovdje iznoseći mnoge neutemeljene tvrdnje o meni. Tvrdili su da sam jedan od vodećih zapovjednika grupe Hakkani. U novinama koje su objavili u pokrajini u kojoj živim, objavili su da je 'Mevlevi Shadim terorist, jedan od zapovjednika organizacije Hakkani'. Tada su me uhapsili i strpali u zatvor - kazao je Shadim.

"Bilo je dana kad tri dana nismo jeli"

Shadim, koji je negirao tvrdnju da je povezan s grupom Hakkani, nastavio je govoriti o mučenjima koja su vršili američki vojnici:

- Na ovom odjelu sam ostao sedam godina i tri mjeseca. Imao sam tada 33 godine. Bio sam oženjen i imao četvoro djece. Mnogo su me mučili. Bilo je dana kad tri dana nismo jeli. Odozgo su prskali sprej koji nam je opekao oči kroz žice. Nismo mogli ništa vidjeti. Zimi su zatvorenike izvodili na snijeg i tamo su ostajali po tri dana. Kao obrok dali su nam komadić hljeba.

Kazao je kako je u jednoj prostoriji zatvora boravilo 30-40 osoba.

- Nije bilo mjesta za spavanje, na jednog zatvorenika padao je prostor od pola metra. Davali su nam hljeb kroz željezni otvor, ruke su nam vezali željezom zvanim 'rok' i tako su nav vodili na suđenje - ispričao je Shadim.

"U WC-u i kupaonici nije bilo zavjesa"

Shadim je ekipi novinara pokazao mjesto toaleta i kupaonice.

- Ovo je bio WC. 30-40 ljudi koristilo je ovo mjesto. U početku nije postojao ovaj zid. Nisu dopuštali ni da stavimo zavjese. Svi smo ovdje uzimali abdest, kupali se. U kupaonici također nije bilo zastora. Iznad je bila kamera i oni su slikali dok smo se mi kupali - kazao je Shadim.

Govoreći o tome šta osjeća nakon jednog ovakvog strašnog iskustva, Shadim je dgovorio:

- Toliko nas je ojačalo to što smo pretrpjeli u ovom zatvoru da čak i ako budemo zatvoreni još 100 puta, nećemo prestati braniti svoju domovinu i vjeru. Iz ovih iskustava smo izašli jači, nismo postali slabi, hvala Bogu.

"Da li ovako izgledaju ljudska prava?"

Ahmed Davud Mansouri, također zatvorenik, istaknuo da je SAD-ova maska ​​zagovaranja ljudskih prava pala u zatvoru Bagram.

Mansouri je uhapšen sa svoje 32 godine pod optužbom za propagandu protiv SAD-a, a proveo je također sedam godina u zatvoru Bagram.

- Zaštitnici ljudskih prava ovdje su nas zatvorili. Ostali smo godinama. Na koji način funkcioniraju ljudska prava, pogledajte situaciju ovdje - poručio je Mansouri.

Rekao da je u zatvoru ljeti bilo jako vruće, a zimi vrlo hladno.

- Ljeti je ovdje bilo jako vruće, a zimi hladno. Zapravo su postojali klima uređaji. Ali zimi su uključivali hladan zrak, a ljeti vruć. Prilagođavali su temperaturu i dovodili do stepena mučenja - ispričao je Mansouri.

"Sloboda se ne može opisati"

Mansouri je poručio kako je zahvalan Bogu zbog završetka američke okupacije u Afganistanu.

- Zahvaljujemo Bogu. SAD je bio okupatorska sila koja je dovela Afganistance u težak položaj. Ugnjetavani afganistanski narod, uz Allahovu pomoć, ih je pobijedio. Na tome bismo trebali biti jako zahvalni. Mislim da se sloboda ne može definirati. Riječima je to nemoguće opisati - kazao je Mansouri.

Sukrullah Bey, jedan od profesora medrese u Afganistanu, rekao je da je SAD osmislio i realizovao zatvor Bagram kao mjesto gdje ljudi neće moći živjeti.

Kazao je kako je na njegovom odjelu bilo mnogo učenjaka i hafiza Kur'ana.

- Ovdje je bilo mnogo vrijednih ljudi. Samo su stajali tamo, daleko od svoje kuće i svoje djece, ne znajući što se vani događa. Ostali smo ovdje. Učili smo, čitali Kur'an i klanjali. Mevlevi Sabir nam je držao predavanja i tumačio Kur'an - ispričao je Sukrullah.

Navodeći da su ljudska prava izmišljeni izraz, Sukrullah je dodao: "Kakva ljudska prava. Upravo su izmislili riječ koja se zove ljudska prava. Da li su to ljudska prava? Može li osoba živjeti ovdje? Izgradili su zatvor u kojem nije moguće živjeti. Osoba koja ovdje boravi ili će umrijeti ili poludjeti ili ostati sakat. To im je bio cilj. Ovdje ne može živjeti ni životinja. Kako može živjeti osoba."

"Bilo je ljudi koji nisu imali snage hodati"

Isakao je da su na odjelu boravile i starije osobe koje su zatvorene 14-15 godina.

- Među nama je bilo starijih ljudi koji nisu mogli hodati zbog bolesti. Nisu mogli otići do toaleta. Zatvorenici su pomagali tim ljudima da odu u toalet - kazao je Sukrullah.

Naveo je da zatvorska uprava nije vodila brigu o bolesnima, a u takvim situacijama služili su se sljedećim metodama:

- Činili smo sve što smo mogli kako bismo osigurali da kad smo bili ozbiljno bolesni dođe doktor. Stvarali smo buku lupanjem tvrdih predmeta o tlo. Kad smo imali bolesnih, pozvali bi doktora. Doktor bi odozgo između žica upitao: 'Ko je bolestan?' Kad bismo rekli: 'Ova osoba je u teškom stanju i ne može disati', on bi rekao: 'U dobrom je stanju, nema nikakvih problema', i otišao bi. Kako bi se pobrinuli o pacijentu, izazvali bismo svojevrsnu pobunu udaranjem o tlo te izgovaranjem tekbira. Stražari su potom morali pitali: 'U čemu je problem?' Znali smo reći: 'Odvedite našeg pacijenta u ambulantu.' Da bi izvukli pacijenta, otvorili bi željezna vrata, izveli pacijenta i lisicama mu vezali ruke. Odveli bi ga u ambulantu pritiskom na vrat. Sjećam se kako su nas sve 13 dana na hladnoći polagali na beton. Danima smo spavali na betonu. Bili smo izloženi svakojakim vrstama mučenja - ispričao je Sukrullah.