Imamo sjajne muzeje koji čuvaju i prezentiraju našu tradiciju, isto  tako i umjetnike, kulturno umjetnička društva... Institucije koje se bave čuvanjem tradicije do sada su to zaista dobro radile, ali ja imam strah od nečeg drugog, bojim se da ćemo u skoroj budućnosti ostati bez adekvatnog kadra koje će znati stručno i profesionalno raditi na očuvanju, ali  i prezentaciji. Kadar se ne školuje, jer nema gdje. Kod nas ne postoji studij muzeologije, etnologije, konzervacije, antropologije..., kaže u razgovoru za Fenu Amra Madžarević, diplomirani orijentalista, po struci muzejski savjetnik, zaposlena u Muzeju Sarajeva u kojem vodi orijentalnu i etnološku zbirku.

Povod za razgovor je priča o Bosanki iz prošlog stoljeća, njenom životu, od djetinjstva do treće životne dobi kad te žene u sarajevskim mahalama oslovljavaju sa nana, a koja je suptilno ispričana kroz tekst Amre Madžarević. Priču pod naslovom "Iz nanine sehare" su u Svrzinoj kući na ovogodišnjim Baščaršijskim noćima predstavili  glumci Emina – Minka Muftić i Mehmed Porča a kroz to 'vaktilsko' vrijeme publiku su pjesmom, muzikom i poezijom vodili  Alma Subašić, Armin Omerović i Damir Galijašević.

- I, evo, obzirom da je povod ovoj priči učešće na "Baščaršijskim noćima" ove godine, Muzej je 16 puta učestvovao predstavljanjem tradicije, kulture i običaja. Koliko se sjećam, bila sam autor desetak puta sa temama "Stari zanati", "Šećerli lokumi" – posvećeno ženi, "Halva", "Hljeb i peciva", "Sarajevske vode", "U đul  bašči", "Sarajevo iz drugog ćoška" (legende i  anegdote o Sarajevu), "Poznate Sarajke", "Komšiluk"... Sve teme su realizovane u saradnji sa scenskom umjetnicom Eminom Minkom Muftić i izvođačima tradicionalne muzike - kaže Madžarević.

Svojim profesionalnim angažmanom u Muzeju Sarajeva, Amra Madžarević aktivno prezentira i valorizira tradicijske sadržaje, kulturno-historijske vrijednosti glavnog grada BiH, etnografske artefakte i sociološke kategorije, što je očigledno iz naziva tematskih cjelina i muzejskih postavki čiji je autor. Bila je autor i koautor svih stalnih postavki (Brusa Bezistan – istorija Sarajeva, Muzej "Sarajevo 1878.-1918.", Muzej Jevreja BiH, Despića kuća, Svrzina kuća).

- Radila sam brojne povremene postavke posvećene kulturi, istoriji i tradiciji našeg grada. Izdvojila bih izložbe "Mostovi i česme Sarajeva", niz izložbi posvećenih starim zanatima pojedinačno, "Sarajevske gradske nošnje", "Anterija", "Umjetnost knjige", "Priča o hljebu", "Pribor za kahvu i pušenje", "Vakufnama Isa-bega Ishakovića"... Kao koautor radila sam na dosta izložbi, ali bih posebno spomenula slijedeće: "Uspinjača", u povodu ponovnog puštanja u rad Sarajevske žičare, "Bjelašnica, jedna planina – dva lica" u povodu  EYOF-a, "Sarajevski vez" – gostovanje u Barceloni, izložba o Sarajevu koja je predstavljena u Beču u okviru manifestacije "Dani Sarajeva u Beču", "Akvareli starog Sarajeva" na gostovanju u Istanbulu, "Prostori svjetla" – izložba o religijama u Sarajevu u kasarni EUFOR-a - navodi Madžarević.

Posebno je, kaže,  ponosna na izložbu "Sarajevo 1914.-2014." koja je postavljena u Vijećnici netom nakon njenog otvaranja, a u povodu 100 godišnjice Sarajevskog atentata. 

- Godinama me "mučilo" što u našem muzeju nije predstavljena novija historija grada, uglavnom zbog nedostatka prostora. Moja želja je bila da predstavim 20. stoljeće kroz sve aspekte života. Tu svoju ideju i, na kraju potrebu da se priča o mom gradu obogati, realizovala sam uz pomoć svojih kolega iz muzeja, vanjskih saradnika, građana prijatelja Sarajeva i Gradske uprave, te je nastala pomenuta izložba privremenog karaktera, ali koja se još uvijek nalazi u muzejskom prostoru Vijećnice. Okosnica ove izložbe je porodica, ali su obrađeni svi aspekti života u Sarajevu u posljednjih sto godina - pojašnjava Madžarević.

Amra Madžarević je 2014. godine odlikovana francuskim  ordenom Vitez iz reda umjetnosti i književnosti.

-Orden mi je dodijelilo Ministarstvo kulture i komunikacija Republike Francuske, za doprinos u radu iz oblasti kulture i muzeologije. Priznanje je potpisala tadašnja ministrica kulture Francuske Amelie Filippeti, a uručen mi je na svečanoj ceremoniji u ambasadi Republike Francuske 6. novembra. Ja sam bila šokirana kad me je nazvala ambasadorica i  lično mi saopštila tu vijest, jer nisam znala ni da sam predložena. Naime, uvijek sam smatrala da je znanje najmanje jednog stranog  jezika kao tablica množenja, nešto što se mora znati. Za rad u muzeju, to je imperativ! Ja sam svoje znanje francuskog i engleskog jezika koristila da unaprijedim kako svoje znanje, tako i saradnju sa drugim muzejima i institucijama. Kako aktivno govorim oba jezika stupila sam u kontakt sa mnogim institucijama i ambasadama. Tako sam dobila priliku da idem na stručno usavršavanje  u nekoliko pariških muzeja, uključujući i Louvre, pa sam to iskustvo kasnije pokušala, u našim okolnostima, primijeniti i u svom muzeju.  Zahvaljujući tim kontaktima, također sam dobila priliku predstavljati našu zemlju iz oblasti kulture, na Svjetskoj konferenciji žena frankofona u Parizu 2013. i tom prilikom bila gost predsjednika Francuske  Francoisa Hollandea. Bila sam predsjednik ICOM-a BiH (International Council of Museums) pri UNESCO-u, čije je sjedište u Parizu. Muzej je radio nekoliko projekta u saradnji sa Ambasadom, ambasadori su bili česti gosti na našim izložbama, te je neko prepoznao moj rad, nekako došao do mog CV-a, poslao ga  svom Ministarstvu i, eto, prošla sam njihove kriterije. To je zaista velika čast, naravno i obaveza - kaže Madžarević i ne bez gorčine dodaje kako je  samo par mjeseci nakon toga „sklonjena“  sa čelne pozicije Muzeja Sarajeva, jer  nije  u skupštinskom razmatranju  usvojen izvještaj o radu Muzeja koji je ona potpisala.

Kaže kako je to način na koji se otvaraju mogućnosti za smjenu, odnosno stranačku trgovinu pozicijama.

-Svjedoci smo da, nažalost, znanje i iskustvo više ne zanimaju nikoga ovdje! U institucije kulture je došao trend stranačkog i nestručnog postavljanja kadra, nauštrb kvaliteta. To direktno urušava i očuvanje tradicije, kako fizičko, mislim na očuvanje eksponata i zgrada, tako i obrazovno, kadrovi koji nisu školovani za rad u muzejima, bez znanja stranih jezika, itd...-  kaže Madžarević.

-No, to nije bilo vaše pitanje. Tradicija je po definiciji događaj koji se ponavlja kroz generacije. Dakle, onoliko koliko smo mi prihvatili tradiciju i običaje naše sredine, i koliko smo svjesni važnosti prenošenja iste na mlađe, toliko će ona i trajati. Mislim da u većem broju imamo kulturu sjećanja, da se ona još uvijek prenosi kroz porodicu - kaže Madžarević u odgovoru na pitanje koliko izuzev institucionalnog, prije svega muzeološkog i manifestacijskog bavljenja sadržajima etnologije, imamo kulturu pamćenja za vrijednosti tradicije i lijepih običaja, za etnološko blago.

Navodi kako ima slučajeva kad pojedinci tradiciju i običaje smatraju konzervativnim i zaostalim što, naravno, uopće nije slučaj.

-Trebamo biti svjesni činjenice da nas upravo tradicija i kultura prave različitim od drugih, samim tim i bogatijim i interesantnijim. Pa bogatstvo je upravo u različitostima. Pogledajte neke evropske zemlje, koje svoj imidž grade upravo na tradicionalnim vrijednostima. I opet, sve se vraća na osnovnu ćeliju porodicu, gdje se uči i odgaja čuvanje svojih vrijednosti i poštovanje drugačijih - pojašnjava Madžarević.

U tom kontekstu na kraju razgovora nametnulo se pitanje shvatanja mahale, kao kategorije koja je više od stambenog naselja, i više od onog što nerijetko ima pežorativan prizvuk,  a nana je više od vremešne žene koja ima unuke. To je koncept življenja suprotan onome što je urbana otuđenost  u savremenom svijetu. Sagovornica  ima 'pogled iznutra' na naninu seharu, mahalu, avliju, bašču, savat, đugume, đulbešećerku...

- Mahala je po definiciji stambena četvrt koja je brojala do četrdesetak kuća, nastala u osmanskom periodu, zajedno s urbanim razvojem  Sarajeva kao grada. Mahala je imala svoju bogomolju, ukoliko se radilo o džamiji, uz nju je bilo i groblje i  javna česma. Imala je svoje zakonitosti, pravila i autoritete koji su nenametljivo održavali red.  Stanovništvo je bilo povezano baščama, česmom i komšijskim nepisanim pravilima. Zar to nije dobar model za suživot?! Ali, historija se uvijek poigravala sa činjenicama, tako da je u određenom vremenskom periodu, kada je dolazilo do promjene režima i velikih doseljavanja stanovništva u grad, sredinom prošlog stoljeća, nekom bilo potrebno da omalovažava tradicijske vrijednosti urbanog života, posebno ako su još imale veze sa religijom. Tako je na red došla i mahala, te su se konstruisali izrazi poput "mahalati", "mahaluša", "mahalac", te "mahala", kao što ste rekli u pežorativnom smislu. Mislim da ne moram "prevoditi"  u kojem se kontekstu i s kojim značenjem koriste ovi izrazi.  Nažalost, ti su se izrazi "ukorijenili", te ih mnogi i danas koriste u nekom negativnom prizvuku, što je stvar površnosti, neznanja ili, i dalje, namjernog skrnavljenja vrijednosti mahale. I upravo to što ste spomenuli: avlija, bašča, đugumi, voda, đulbešećerka vrlo slikovito predstavljaju neke od vrijednosti tradicionalne kulture življenja u mahali. Možda će neko reći da sam pristrasna, ali, kroz dugogodišnje iskustvo u radu na očuvanju tradicije, te kroz susrete i iskustva drugih sredina, posebno Hrvatske, nama bliske zemlje, shvatila sam koliko je za sopstveni identitet važna tradicija i običaji. Uostalom, u našem poslu, doza pristrasnosti je čak i potrebna - ističe Madžarević.

Naglašava kako je i sama sam iz mahale, i vrlo je ponosna na to.

-Život u mahali naučio me mnogim vrijednostima. A i život sa nanom.  I opet se vraćamo na "Nanini seharu" s početka razgovora koja je zaista postojala, koja je čuvala blago u vidu čevrma, jagluka, vezenih jastuka, učkura, pisama, maramica, fotografija... I svaki predmet je imao svoju stvarnu priču i historiju. I zaista smo je bezbroj puta pregledali sa nanom, slušajući nepresušni izvor njenih priča. I pitam se, gdje su naše sehare?  I šta ćemo mi pokazivati i pričati unucima - kaže na kraju razgovora  Amra Madžarević.

Priča "Iz nanine sehare" je dobrim dijelom autobiografska  potkrijepljena etnološkim objašnjenjima pojedinih predmeta iz naše tradicije i citatima iz književnih dijela i sevdalinkama, koje odgovaraju tematici. To još više pojačava istorijsku prezentaciju i povezuje sve aspekte bosanske tradicije.