Almedin, tada 23-godišnjak, ranjen je nedugo nakon izlaska iz Srebrenice i činilo se da su mu dani odbrojani, a da će se, možda, živi izvući njegova mlađa braća, Muriz koji je imao samo 18 godina i šesnaestogodišnji Mevludin. Ipak, sudbina je htjela drugačije.

- U julu 1995. godine ostao sam bez dva brata, 1992. izgubio sam oca, 1993. godine sestru. Ponovo sam došao iz Holandije da uzmem učešće u obilježavanju godišnjice genocida nad Bošnjacima zaštićene zone UN-a - Srebrenica - počinje svoju priču Almedin.

Kaže da je bio učesnik pohoda za žrtve Vukovara te da se trudi da oda počast svim žrtvama bez obzira na vjeroispovijest.

- Krenuo sam 11. jula iz Srebrenice. Bio sam u Manevarskoj brigadi i išli smo na čelu kolone. Ranjen sam odmah na početku proboja na Kameničkom brdu. Braća su me nosila nekoliko stotina metara. Kada sam vidio da će oni izginuti pored mene, rakao sam im da me ostave. Iako ranjen, stigao sam na slobodnu teritoriju u Kladanj nakon 48 dana lutanja šumama, a njih dvojica nisu uspjeli. Muriza sam ukopao 2008. godine, a za Mevludinom još tragam - kaže Almedin Bećirović.

Kaže da je 48 dana, koje je proveo probijajući se kroz šumu na putu do slobodne teritorije, teško pretočiti u riječi.

- Jedno vrijeme sam bio u grupi, a jedno vrijeme sam. U Kladnju je izašla grupa od 38 ljudi, a među njima i ja. Često me pitaju šta smo jeli i pili tokom toliko dana u šumi. Sve što smo mogli naći: travu, gljive, pa čak i puževe. Teško je to opisati, od svega toga sam obolio, sa Srebrenicom liježem i budim se... - kaže Almedin.

Navodi da su mu u februaru javili da su pronašli jednu ruku brata Muriza, koji je ukopan 2008. godine, a nakon toga je imao infarkt.

- Svima nama je teško ponovo prolaziti ovaj put. Vraćaju se emocije i sjećanja - govori Almedin dok mu se glas lomi.

On moli sve ljude dobre volje, ukoliko znaju gdje se nalaze masovne grobnice, da se jave i daju informaciju.

- Pozivam komšije pravoslavne vjeroispovijesti da jave gdje su grobnice, da se ta knjiga zatvori, da se smire žrtve i njihove porodice. Prošlo je 25 godina i red je da se dostojno ukopaju. Mi nikada nećemo zabraviti šta smo preživjeli, a svoju djecu učim da ne mrze nikoga, ali da pamte Srebrenicu - poručio je Almedin.