Stručnjaci navode da, iako može značiti spašavanje života, (samo)izolacija može donijeti i dodatne, najčešće psihološke probleme – anksioznost i depresiju.

Prof. dr. Dženana Husremović, profesorica psihologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i prorektorica za naučno – istraživački rad Univerziteta u Sarajevu, kaže kako su bh. građani, od početka epidemije i uvođenja različitih mjera zabrana, prošli kroz tri veoma važne faze.

- Sa odlukom da se zatvaraju škole tek smo počeli shvatati da nam se kriza događa, ali prije toga nismo bilo svjesni tolike opasnosti. U toj prvoj fazi, najčešće reakcije ljudi bile su – šok i nevjerica. Svi smo bili u nekom blagom osjećaju otupljenosti i nismo znali šta nam se ustvari dešava. Nakon toga uslijedila je druga faza, koja je donijela neprihvatanje situacije i jednu vrstu otpora, pa su građani, unatoč upozorenjima stručnjaka, šetali gradom i družili se. Nakon toga, u toj trećoj fazi, uslijedile su rigoroznije mjere zabrana, kada su se građani polako počeli adaptirati na situaciju, koja se može odvijati u različitim pravcima. Nasreću, kod većine našeg stanovništva ona je konstruktivna, i mnogi iz ovakve situacije pokušavaju izvući nešto pozitivno i prilagoditi se koliko je to moguće. Ljudi planiraju, istražuju, testiraju nova rješenja. Najbolji primjer toga je online nastava, jer smo na početku svi bili zbunjeni, a sada se i učenici i profesori sve bolje snalaze i grade jednu vrstu novog samopouzdanja i nove vještine.

No, jedan dio naših sugrađana teško se adaptira na ovo i nosi sa izazovima, govoreći kako oni ne mogu ništa napraviti nego da ostanu kod kuće i čekaj razvoj situacije. Tu je i ona najosjetljivija grupa ljudi sa raznim strahovima, napadima panike, anksioznosti, koji se nisu uspjeli adaptirati i kojima ova situacija dodatno usložnjava psihičko zdravlje. Ustvari, rekla bih da, kako će ljudi reagovati, puno zavisi od toga kako se oni koji upravljaju krizom, nose sa njom - kaže Husremović.

Kako se, po Vama, nadležni u BiH nose sa trenutnom situacijom?

- Mislim da su neke stvari dobro urađene. Primjera radi, dosta rano krenulo se u implementaciju mjera koje su spriječile dalje širenje zaraze. Ono što mi nedostaje jeste malo više razumijevanja da ljudi lakše pristaju na različita ograničenja koja im se u nekom trenutku ne moraju sviđati ako imaju jasno i transparentno objašnjenje zašto se to dešava. Što se tiče samim mjera koje su donesene, mislim da su dale rezultate, jer imamo mali broj zaraženih u odnosu na broj stanovnika.

Mnogi su se već suočili sa egzistencijalnim problemima. Ostali su bez posla ili su im plaće smanjene. To će kod nekih ostaviti veću traumu od straha od COVID-19 infekcije?

- Trenutno smo nažalost svi puno više fokusirani na samu pandemiju nego na posljedice koje su već vidljive i koje su po meni najteže. U međuvremenu, veliki broj ljudi ostao je bez posla, ne samo u našoj zemlji, nego u cijelom svijetu. Ali, iako je situacija teška, treba pogledati naprijed i shvatiti da će veliki broj ljudi koji posjeduju vještine i koji su radili u industriji, čim se situacija smiri, biti vraćeni na posao. Nažalost, neke stvari će ipak biti promijenjene, jer će pojedine industrije doživjeti promjene, a ekonomija generalno tražit će nove vještine. U svijetu će se puno toga promijeniti, a mi u BiH uglavnom ćemo vidjeti posljedice tih promjena. Dakle nećemo ih mi generirati, nego ćemo ih vidjeti, ali ćemo biti prisiljeni da im se prilagodimo.

Znači li to da ćemo, nakon što pandemija jednom prođe, imati više građana sa raznim psihičkim poremećajima i koja je, po Vama, grupa ljudi, najugroženija?

- Mi ćemo se sa posljedicama pandemije nositi dugo vremena. Onog trenutka kada se pandemija završi, neće se sve završiti, niti će život izgledati onako kako je to bilo krajem februara. To je definitivno tako! Ono o čemu u ovom trenutku treba razmišljati jeste praviti planove koji će ljudima koji su ostali bez posla, omogućiti da se kroz različite programe prekvalifikuju i dokvalifikuju. Koliko će ljudi zaista ostati bez posla, vidjet će se tek kada se industrije otvore, šta će početi raditi i u kojem obliku će raditi. Međutim, ono što je sigurno ono što smo govorili prije pandemije, a to su individualne vještine razvoja karijere i promišljanja o svojoj karijeri, mogućnost da čovjek razmišlja o svojoj zapošljivosti, a ne zaposlenosti, o čemu mi spiholozi godinama govorimo, karijerno savjetovanje, o kojem non stop pričamo, a koje je gotovo iščezlo iz škola, bit će jedna od ključnih karika individualnog i grupnog oporavka svih nas u smislu otvaranja perspektiva ljudima za buduća zapošljavanja. U ovom trenutku najvažnije je pomoći ljudima koji su u teškoj situaciji, jer ne znaju kako dalje hraniti porodicu. Šta država treba da uradi? Odgovor je da treba biti solidarna sa svojim ljudima.

Ovakva situacija okidač je i za pojavu nekih ovisnosti, kao što su alkohol, cigarete, droge. Hoće li biti povećan broj takvih?

- To ćemo tek da vidimo! Osvrnula bih se na težak period kojeg smo imali tokom agresije na BiH od 1992. do 1995. godine. Za vrijeme trajanja agresije, kao jedne brutalne krize kojoj smo svjedočili, glavni instinkt kod ljudi bilo je preživljavanje. Psihičke posljedice vidjeli smo i tokom agresije, u smislu kratkoročnih posttraumatskih simptoma, ali nakon 1995. mnogo više. Nažalost, kao društvo, to moram reći, nismo planski ušli u pomaganje ljudima koji su imali PTSP. Između ostalog to je dovelo do toga da tako kompleksni i komplikovani problemi, sa kojima su se ljudi godinama nosili, uzrokuju porast broja ovisnosti o alkoholizmu, ali i korištenju različitih opijata. I to je jedna od stvari koja nas nažalost čeka. Svi sad možemo vidjeti šta su ustvari naše vrijednosti. Šta nam je glavno, a to je život, solidarnost, znanje, ljudi, odnosi, dijeljenje. Ima li nešto sada važnije od toga – nema. Ako to naučimo u krizi i shvatimo da su to uvijek temeljne vrijednosti, i da to nisu takmičenje, egoizam, čisto očuvanje tradicije i nekog poretka i reda, onda ćemo moći planski razvijati intervencije koje će ljudima pomoći da se i oni razvijaju. Pogledajte samo trenutnu situaciju, zar ima nešto važnije od znanja!? Koga mi slušamo. U ovom trenutku samo one koji znaju. Nismo država bez iskustva i odlično znamo šta znači proći kroz krizu. Naučili smo lekcije, znamo šta ne smijemo sebi dozvoliti, a šta trebamo dobro uraditi. Iskoristimo to.

Stručnjaci tvrde da je u porastu i porodično nasilje.

- To je naš i raniji problem, a sada su ljudi zatvoreni u četiri zida, dodatno potaknuti. To je naročito vidljivo u porodicama koje su odranije imale problem u funkcioniranju. Kriza traje, ali ono što me ohrabruje jeste što vidim sve više ljudi koji pišu i govore o porodičnom nasilju u ovom trenutku. Ono što treba naglasiti jeste da kriza nije nikakav izgovor da bilo ko misli, da će vršenjem nasilja nad svojima djecom i ženom, proći nekažnjeno. Pozivam sve one koji trpe porodično nasilje da to odmah prijave, jer naše društvo, bez obzira na pandemiju, sa svojim servisima nije prestalo djelovati.

Kako u svemu što nam se događa da zadržimo optimizam?

- Ostanite kod kuće, bez obzira što vas lijepo vrijeme mami, jer je to sada najvažnije. Posvetite se aktivnostima koje će vam kasnije biti vrlo važne i korisne i sve ono što sada radite doživljavajte kao obogaćivanje sebe i vlastitih kompetencija. Iskoristite ovaj period da završite neke online kurseve koji su vam bili zanimljivi, ali do sada niste našli vremena za njih. Sve ono što sada uložimo u sebe, svoju djecu i cijelu porodicu, ali i pomaganje drugoj osobi, višestruko će nam se vratiti.