Polemika o ovim pitanjima se povela nakon izjave imama iz Kozarca Amira ef. Mahića. 

- Šta je s druge strane, iz ugla pravoslavaca iz drugih dijelova svijeta, taj čovjek? To je čovjek na čijem učenju i ideologiji je začeta jedna sekta, koju mi ovdje dobro poznajemo. To je srpska pravoslavna sekta. To je u osnovi sektaško učenje pravoslavlja koje nema sa izvornim hrišćanskim i pravoslavnim učenjem osnovne poveznice koje bi trebalo da ima…. S druge strane je utemeljenje na fašizmu... - riječi su koje je navodno izgovorio ef. Mahić, onako kako su ga citirali mediji. 

Pojam svetosavlje, o kojem je kozarački imam suštinski govorio, se opisuje kao ideologija - mješavina vjerskog i političkog, začeta unutar Srpske pravoslavne crkve, a sa kojom Sava baš i nema prevelike veze, osim što su njegov lik i djelo poslužili kao zgodan povod takvom nauku. 

Termin svetosavlje osmislio je i propagirao teolog Dimitrije Najdanović. Sve u vezi s tim objašnjeno je u tekstu "Svetosavlje bez svetog Save" koji je objavio Peščanik i koji prenosimo u cijelosti: 

Šta je svetosavlje i da li je povezano sa Svetim Savom?

Temeljna stvar: Svetosavlje je ideologija koja nema nikakve posredne ili neposredne veze sa Svetim Savom, osim što je zloupotrijebila ime ove historijske ličnosti. Svetosavski nacionalizam je ultradesničarska politička ideologija koja spaja dva elementa – srpski nacionalizam i pravoslavni klerikalizam u 20. vijeku. Nastala je u krilu Bogomoljačkog pokreta kontroverznog vladike Nikolaja Velimirovića i intelektualaca okupljenih oko fašističkog pokreta Zbor 1930-ih godina. Kada je riječ o sadržaju: od Svetog Save je uzeto ime, ostalo je proizvod duhovnih strujanja na ekstremnoj desnici u Evropi 30-ih godina 20. vijeka.

Rastko (Sava) Nemanjić historijska je ličnost čije djelo nije ni nepoznato ni skriveno. Objavljeno je više izdanja sabranih djela koja obuhvataju: Karejski tipik, Hilandarski tipik, Studenički tipik, Žitije Svetog Simeona, Službu Svetom Simeonu, Pismo studeničkom igumanu Spiridonu i Ukaz za držanje psaltira. Sve skupa jedva da prelazi 100 stranica sačuvanog teksta. Međutim, u njima nema nikakvih elemenata za ono što će nastati sedam vijekova kasnije kao ideologija sa njegovim imenom. Naprotiv.

Za svoje vrijeme Sava Nemanjić je bio i moderan i pragmatičan i političan. Razimeo je vrijeme, shvatao međunarodni kontekst, djelovao čak i revolucionarno, rušeći ustaljene principe i same crkvene kanone. Drugačije ne bi izborio autonomiju za srpsku crkvu (1219.) koju je, destruirajući i dogme i pravila, mimo volje nadležnog (ohridskog) arhiepiskopa Dimitrija Homatijana, izdvojio iz zakonite crkvene oblasti.

Kako se onda desilo da se u krilu najretrogradnijeg dijela jugoslovenskog i srpskog društva začne ideologija baš sa njegovim imenom? Veoma jednostavno. Čovjek poslije smrti ne može da utiče na to kako će njegovo ime biti korišteno i na koje će načine njegovo djelo biti zloupotrebljeno i u koju funkciju stavljeno. Ipak, Sava Nemanjić je bio simbol emancipacije, njegova pojava je oslobodilačka, njegove poruke univerzalne u svom vremenu, a upravo su se njegovim imenom okoristili oni koji su nastupali u ime najgore porobljivačke ideologije u svjetskoj historiji.

Geneza ideologije svetosavlja

Sam termin svetosavlje skovao je ljotićevski teolog Dimitrije Najdanović koji je 1932. pokrenuo list sa tim nazivom i u njemu objavio tekst Svetosavska paralipomena. Najdanović kao dio najužeg kruga oko Nikolaja Velimirovića, a po njegovoj naredbi, postaje pripadnik fašističkog pokreta Zbor Dimitrija Ljotića.

Imao je istaknutu (intelektualno-propagandnu) ulogu kao kvisling u vrijeme nacističke okupacije Beograda, da bi Jugoslaviju napustio skupa sa Hitlerovim trupama, bježeći od antifašističkih oslobodilaca. Nikada se nije vratio u Jugoslaviju, već je iz emigracije do kraja života veoma aktivno radio protiv nje. U organicističkom ideološkom konceptu Dimitrija Najdanovića srpsko pravoslavlje i nacija su u simbiozi, dok je samu naciju definisao preko svojih uzora: "Nacistički i fašistički totalitarizam dva 'firera' Nemačke i Italije novijih dana potvrđuju na klasičan način našu postavku o naciji kao etnobiološkom tijelu".

Uz snažnu podršku svog duhovnog i ideološkog mentora, Nikolaja Velimirovića, Dimitrije Najdanović je uređivao ljotićevsku i kvislinšku Našu borbu tokom 1941. i 1942. ostavivši najcrnje nacističke i antisemitske napise na srpskom jeziku. Jedna od njegovih neumrlih rečenica je: "Danas kako stoje stvari, nama jedino Berlin i Hitler mogu donijeti novu preporođenu svetosavsku Srbiju". Svoj ideološki koncept i izum, od koga nije odustao, zaokružio je u emigraciji 1973. u knjizi Pravoslavlje i svetosavlje.

Ideologija Nikolaja Velimirovića

Uz Najdanovića, kao što je rečeno, ključni utemeljitelj ideologije svetosavlja bio je njegov učitelj, vladika Nikolaj Velimirović, kome je i posvetio doktorsku tezu. Zbog njegovog uticaja i činjenice da je dao osnove ovom učenju, ta bi se ideologija ponajpre i mnogo preciznije zvala – nikolajevskom.

Važne obrise svoje ideologije Velimirović je iznio u knjizi Nacionalizam Svetog Save kao najdrskijem falsifikatu misli i djela ovog srednjovekovnog svetitelja. Mnogo puta je već citirano i još više puta pokušano da se lažno kontekstualizuje Nikolajevo poređenje Svetog Save i Hitlera. Jedini kontekst koji bi kritička historiografija kao nauka mogla da postavi je sljedeći: od samo dvije strane u Drugom svetskom ratu, Nikolaj je bio na pogrešnoj! Također, svako ko je završio u taboru kvislinštva i nacizma – Velimirović to nije krio, ponosio se time – otišao je na tu stranu jer je i prije samog rata imao inklinacije ka fašizmu.

Dakle, u svom spisu Nacionalizam Svetog Save, Nikolaj iznosi zapanjujuću tezu o tome da je srpski nacionalizam najstariji u Evropi, vezuje ga uz prvog srpskog arhiepiskopa, iako se u Savinim djelima ne može pronaći ništa slično ni u tragovima.

Poznata je kontroverza tog spisa da je on napravio paralelu između Hitlera i Svetog Save.

- Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem njemačkom vođi, koji je kao prost zanatlija i čovjek iz naroda uvideo da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam - piše Nikolaj, svrstavajući upravo Hitlera u svetosavski panteon riječima:

- I evo u 20. vijeku on je došao na ideju Svetog Save i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji se priliči jedino svetitelju, geniju i heroju.

Srbima je, piše Velimirović, "taj posao svršio Sveti Sava, prvi među herojima u našoj historiji", koji "može biti i današnjoj Evropi učitelj o zdravom nacionalizmu svima".

Nikolaj Velimirović je svoju ideologiju, nazvanu svetosavlje, konstruisao potpuno izvan bilo čega što bi bilo uvjerenje, stav ili misao Svetog Save. Velimirovićevo svetosavlje nije samo bez Svetoga Save, ovo je po svemu konstruisano kao suprotnost onome što je bila misao i djelo Svetog Save u svom vremenu. S pravom je predani istraživač religije Mirko Đorđević tvrdio:

- Svetosavlje se gradi kao totalitarna ideologija po modelu koji Nikolaj ne krije – po fašističkom modelu.

Ovaj konstruisani ideološki model najpreciznije bi se mogao označiti kao ljotićevska ideja pod lažnom oznakom Save Nemanjića. Kasniji uticajni Nikolajevi učenici su nastavili da na započetoj paradigmi izgrađuju ideološki obrazac, koji je pokazao ogromni potencijal za političku funkcionalizaciju i kleronacionalističku homogenizaciju. Filozofski prizemna i ideološki isprazna koncepcija fašističkog ljotićevstva lako je umivena poslije poraza fašizma (1945) i nastavila bez puno opstrukcije da preživljava u svojoj eksplicitnijoj formi u emigraciji i u nešto prikrivenijem obliku u antifašističkoj Jugoslaviji, pod okriljem nikada reformisane SPC.

Podudarnost sa temeljnim postavkama njemačkog nacizma

Stavovi Nikolaja Velimirovića, kao utemeljitelja ove ideologije, nisu bili nepoznati ni kada je riječ o rasizmu, antisemitizmu, a išli su i dalje od ideje. Tako je u manastiru Ravanica 1939. Nikolaj održao govor poznat pod nazivom "Čiji si ti, mali narode srpski", koji je sadržavao nesporni rasistički diskurs i glorifikaciju arijevske rase i Srba kao arijevaca, u vrijeme kada je pod tom šifrom u Hitlerovom Trećem rajhu već sprovođen Holokaust.

I dalje, krajem 1944. dok nestaje posljednji od šest miliona Jevreja, Velimirović piše, u spisu "Kroz tamnički prozor", o kulturi kao "zbiru svih zala" i da je potrebno moliti se za "spas od kulture" koju su kao otrov Evropi podmetnuli "Jevreji i njihov otac đavo". U svom čudovišnom manifestu antimodernizma on se ostvrljuje na parnu mašinu, električnu energiju, umjetnost, arhitekturu, zagovarajući rušenje biblioteka i uništenje miliona "bezbožničkih knjiga". I ovdje lako uočljivo preklapanje sa nacističkom praksom spaljivanja knjiga.

Ipak, vrhunac zla i jeresi za njega je Evropa, kao paradigma Zapada, koja je zatrovala Srbe, smatrao je Nikolaj. I ključ za razumijevanje današnje popularnosti Nikolaja i njegove ideologije među srpskim nacionalistima leži u sljedećem: "A ti, Srbijo, kuda si pošla za Evropom? Ti nikada nisi išla njenim putem i nikad za njom".

Sama Evropa je "zlo" jer su njene vrijednosti, smatra najistaknutiji među srpskim rasistima i antisemitama, smislili Jevreji, nabrajajući, opet podudarno, ceo katalog neprijatelja Hitlerovog nacizma, kao iz propagandnih žurnala Trećeg rajha: demokratiju, socijalizam, štrajkove, ateizam, pacifizam, toleranciju, kapitalizam, revoluciju i komunizam. Fašizma i nacizma na popisu Velimirovićevih "sotonskih" izuma, naravno, nema.

Zbog svega ne treba da čudi da je upravo on pri kraju Drugog svjetskog rata bio predviđen u vrhu Trećeg Rajha za predvodnika kvislinških i antikomunističkih snaga u Jugoslaviji u čemu su sa Nedićem i Ljotićem bili saglasni Ribentrop i Himler. U tu svrhu Nikolaj Velimirović je u januaru 1945. iz luksuznog hotela u široj okolini Minhena prebačen u Beč gdje se sastao sa Ljotićem, Nedićem i izaslanikom Draže Mihailovića, Milanom Aćimovićem, u cilju ujedinjenja svih kvislinških i kolaborantskih trupa u Srbiji i Jugoslaviji.

Pristajući na "ovaj plan nacističkih vlasti" i aktivno učestvujući u njegovom ostvarivanju, kako piše pouzdani istraživač Predrag Ilić u knjizi Tajna Dahaua, Nikolaj je tokom marta i aprila 1944. obilazio združene srpske kvislinške snage na teritoriji Slovenije, gde su se povlačile, sa ciljem podizanja morala i blagosiljanja njihove zajedničke borbe sa Vermahtom protiv antifašističke vojske jugoslovenskih partizana (NOVJ).

I sam govor Nikolaja Velimirovića nad odrom Dimitrija Ljotića 1945. bio je potvrda stava dobrih poznavalaca idejnih strujanja toga doba – nije Nikolaj Velimirović bio ljotićevac, kako se često čuje, već je Dimitrije Ljotić bio nikolajevac. Baš zbog toga u dirljivom govoru u slavu Dimitrija Ljotića, čije su kvislinške jedinice sijale smrt u okupiranoj Srbiji, uključujući i pomoć njemačkim jedinicama koje su u jesen 1941. streljale kragujevačke đake, Nikolaj Velimirović vrši zamjenu teza i Ljotića proglašava "najvećom žrtvom rata" i "kapijom naše nove otadžbine". Najzad, do kraja života, utemeljitelj lažnog svetosavlja, Nikolaj Velimirović je govorio i zaklinjao da će se moliti "za tri srpska mučenika Dražu (Mihailovića), Milana (Nedića) i Dimitrija (Ljotića)". Nadživio je vođe srpskih kolaborantskih i kvislinških pokreta od kojih je očekivao da sprovode i šire njegovu ideologiju nastalu u krilu i na izvorima njemačkog nacizma, zaogrnutu i ničim utemeljenu imenom prvog arhiepiskopa srpskog.

Milan Nedić: Ako Hitler ima dobrotu…

Još jedan istaknuti srpski nacista i kvisling koga je sa posebnom pažnjom prevodila i citirala Hitlerova propaganda, Miroslav Spalajković, potpisnik zloglasnog okupacionog Apela srpskom narodu (1941) bio je među utemeljiteljima nikolajevske ideologije svetosavlja. Najviše je o toj temi pisao tokom 1943. i 1944. u fašističkim listovima u okupiranoj Srbiji, da bi svoj opus zaokružio djelom: Duhovni temelji svetosavske Srbije. Najzad, i sam šef kvislinške uprave u Srbiji, Milan Nedić, u svojim je propagandnim govorima, između ispaljivanja rasističkih i antisemitskih parola i potpisivanja rasnih uredbi o istrebljenjima, kao i poziva na divljenje njemačkom Rajhu i Hitleru, nerijetko iznosio stav da će njegova Srbija kao dio Hitlerovog carstva biti zasnovana na "svetosavskim temeljima", jer "Srbin koji ne osjeća, ne živi u svetosavskom duhu ne pripada srpskoj naciji", govorio je ratni zločinac i kvisling.

Drugi temelj Nedićeve "nove", odnosno, nacističke Srbije, osim nikolajevskog svetosavlja trebalo je da bude nacionalizam. Iz svih njegovih propagandnih i ideoloških govora proizlazi prečišćen oblik nikolajevskog učenja. Cilj nacističke indoktrinacije u Nedićevoj Srbiji je bio, kako je u novembru 1943. rekao još jedan kontroverzni klerik Justin Popović, stvaranje "boljeg srpskog čovjeka koji hrabro korača ka svetosavlju". Ili kako je sam Milan Nedić javno rekao: "Ako Berlin ima dobrotu da nam da ono što je naše, mi molimo jedno: neka nam Berlin da ono što je naša želja, neka da svetosavsku Srbiju". Bezbroj je primjera da je gotovo svaki segment Nedićeve fašističke propagande bio obijeležen pozivima za uspostavljanje "svetosavskog duha" i "ideja svetosavlja", kako su u svojim radovima istražili brojni istoričari, a najsavjesnije Olivera Milosavljević.

Kolaboracija je fašizam

Naposljetku, niko od pomenutih kvislinga nije ulazio u kolaboraciju sa fašizmom, kako se nerijetko čuje. Ne. Sama kolaboracija je već bila fašizam, na istim ideološkim temeljima su se našli. Nikolajevsko lažno svetosavlje i antifašizam, ne samo da se ne mogu naći u istoj rečenici, već su nastali kao totalna i neopoziva suprotnost jedno drugome. Današnja SPC sa kontinuitetom nikolajevske ideologije pseudosvetosavlja, bez Svetog Save, kamen je o vratu i problem Srbije. Za svoju budućnost bi se moralo plašiti srpsko društvo u kome je fašistički Ljotić prekriven imenom Svetog Save, bez ozbiljne želje da se ova historijska prevara dekonstruiše.