Otužan je pokušaj predsjednika Socijaldemokratske partije (SDP) Nermina Nikšića da prkosi volji građana i najavljuje formiranje vlasti, bez predstavnika koji su dobili najveće povjerenje građana.

Svako ko poznaje političku abecedu u Bosni i Hercegovini zna da se vlast formira po vertikalnom principu, počev od državnih koalicije, koje se zatim spuštaju prema nižim nivoima. Također, svi koji imaju bolje sjećanje – sjećaju se sličnih najava i nakon prošlih izbora, koje su se pokazale netačnima i zapravo su i tada predstavljale dimnu zavjesu za neke druge procese.

Vlast će se i ovaj put formirati od najviših nivoa, što znači od Predsjedništva BiH i Parlamentarne skupštine BiH, te će je činiti stranke koje su dobile najveće povjerenje građana. Tako je jedino i pošteno, dok je zazivanje matematičkog prekrajanja demokratske volje građana o kojem sanja Nikšić – kada bi bilo moguće – predstavljalo grubi pokušaj poništenja demokratskog procesa.

Jasan je i cilj koji stoji iza priče o "manjinskoj većini" koju plasira rukovodstvo SDP-a,  na čelu sa Nikšićem i političkim direktorom te stranke Damirom Mašićem.

Riječ je zapravo o pokušaju skretanja pažnje sa poraza SDP-a, već četvrtog uzastupno (2012., 2014, 2016. i 2018.) čiji je prirodan slijed traženje ostavki rukovodstva te partije, koju već dobar dio članstva SDP-a traži.

Količinu poraza dočarava nekoliko činjenica. Najprije, pobjeda Šefika Džaferovića nad neubjedljivim Denisom Bećirovićem, koji tokom izborne noći nije imao hrabrosti da se obrati javnosti, čime je ilustrativno pokazao i zašto je, između ostalog, izgubio.

Zatim, katastrofalan rezultat samog predsjednika SDP-a Nermina Nikšića, koji je tek osmi na listi SDP-a za državni parlament sa samo 4.961 glasom, što je deset hiljada manje od Envera Bijedića.

Treća indikativna činjenica SDP-ovog poraza, koji Nikšić pokušava prikriti, jeste da je u Kantonu Sarajevo, gdje je  SDP potučen do nogu, te je tek četvrta po redu stranka, što čini neozbiljnim i delegitimira Nikšićev pokušaj da kontroliše proces formiranja vlasti u KS.

Nikšić računa da je važno da u prvih nekoliko sedmica nakon izbora, kada je tradicionalno najpogodnije tlo za traženje smjena, preživi na mjestu predsjednika SDP-a unatoč porazu, te izbjegne odgovornost i sudbinu koju je doživio Zlatko Lagumdžija.

Kada se većine formiraju po vertikalnom principu (i bez SDP-a) Nikšić računa da će proći krizni period i da će se strasti u SDP-u već smiriti. Da ima osjećaj odgovornosti, Nikšić bi se umjesto irealnih projekcija o "manjinskoj većini" u pojedinim kantonima oglasio na zahtjeve za njegovom smjenom, koji dolaze od nezadovoljnog članstva SDP-a.

Snažna je opredijeljenost unutar SDP-a da se pokrene inicijativa za smjenom Nikšića i ostatka rukovodstva (Damir Mašić, Saša Magazinović), te reaktiviranje uloge Zlatka Lagumdžije i ostalih marginaliziranih kadrova za vrijeme Nikšićevog gubitničkog predsjednikovanja.

Opstanak aktuelnog rukovodstva SDP-a zapravo najviše odgovara političkoj konkurenciji SDP-a, kako SDA tako i ostatku građanske opcije, jer bi u tom slučaju na vrhu SDP-a ostalo nekreativno i lijeno rukovodstvo na čelu sa Nikšićem, koje je garant da će nakon četvrtog uslijediti i novi porazi SDP-a u idućem periodu.