Ovo nije ništa neubičajeno. Naprotiv, ovo predstavlja dugogodišnju američku tradiciju. To su Clintonovi uradili za Bushove, stariji Bushovi za Clintonove, Reaganovi za starije Bushove, itd. To, ustvari, predstavlja simboličan početak predsjedničke tranzicije tokom koje se trenutni predsjednik sastaje s novoizabranim predsjednikom. Ovo je veoma važan proces i zbog nove predsjedničke administracije kako bi došlo do mirne tranzicije vlasti.

Uobičajeno je da tranzicija vlasti počne odmah nakon izbornog dana u novembru, a okončava se s inauguracijom novog predsjednika u januaru. Međutim, ove godine se desilo nešto neuobičajeno, a to je da predsjednik Donald Trump nije dopustio da tranzicija počne do tri sedmice nakon izbora.

Čitav ovaj proces izaziva jedno pitanje, a to je zašto se u Sjedinjenim Državama čeka toliko dugo od rezultata izbora do inauguracije? Zašto je Americi potrebno toliko dugo da pređe sa starog na novog predsjednika? Ono što je važno napomenuti je da Trump nije prvi američki predsjednik koji je nevoljko odustao od vlasti. 

Predsjednik Herbert Hoover je 1932. godine izgubio predsjedničke izbore od jedinog američkog predsjednika koji je osvojio četiri mandata, Franklina Delano Roosevelta. Ovi izbori su bili specifični po tome što su se održali u jeku Velike depresije, a Rooseveltovo kampanja se vrtila oko njegove ideje "New Deala". Međutim, Hooveru se te ideje nisu dopadale zbog čega je iskoristio period tranzicije vlasti da pokuša odgoditi pokretanje Rooseveltovih programa pod New Dealom. 

Ono što je predstavljalo još veći problem je što se tada inauguracija američkog predsjednika dešavala čak četiri mjeseca nakon izbora, odnosno, početkom marta. To je bila tradicija od inaguracije prvog američkog predsjednika Georgea Washingtona. Međutim, nakon dešavanja 1932. inauguracija je pomjerena na kraj januara. 

Iako se ovaj period od dva i po mjeseca čini dugim, neophodan je zbog tranzicije predsjedničkih administracija koje se mogu sastojati od više hiljada osoba. Ovo je veoma zahtjevan proces jer svi ti članovi osoblja i sam predsjednik moraju detaljno proučiti dešavanja i biti obavješteni o pitanjima nacionalne sigurnosti, kao i unutrašnjih i vanjskih politika.

Mirna tranzicija vlasti mora biti osigurana da ne bi došlo do vakuuma koje bi mogle iskoristiti neprijateljske političke grupe i sile za svoje ciljeve. Kada su bili izbori 2000. godine, razlika između broja glasova za Georgea W. Busha i Al Gorea je bila toliko mala da su konačni rezultati bili dostupni tek sredinom decembra što je značilo da je Bushova tranzicija morala da se desi velikom brzinom.

Nakon napada 11. septembra, jedan vladin izvještaj je naveo da je ovaj gubitak vremena uzrokovao blokade i presporo imenovanje zvaničnika za nacionalnu sigurnost i drugih ključnih ličnosti zbog čega se sugerisalo da tranzicija počne odmah nakon izbornog dana.

Međutim, problemi 2000. i 2020. se znatno razlikuju. Prošle godine nije došlo do problema jer nismo znali ko je pobijedio na izborima. Kada mediji prognoziraju rezultate izbora, onaj kandidat koji gubi uobičajeno prizna poraz. Ali elektori tek zvanično potvrde pobjednika sredinom decembra.

Ovaj put je Trump osporavao te rezultate i nije htio da prizna poraz, ali je dopustio da tranzicija počne. Međutim, ovo se desilo tri sedmice nakon izbora. Ono što je važno imati na umu je da je mirna tranzicija vlasti samo tradicija koju se SAD pokušavaju pridržavati, ali ne i pravilo.