Listajući društvene mreže, za oko mi je zapela jedna fotografija nastala uz pomoć umjetne inteligencije, ali vrlo znakovitog sadržaja. Na njoj su spojeni pripadnici 13. SS Handžar divizije i Frano Yehuda Kolonomos Martinčević, autor otvorenog pisma upućenog vršitelju dužnosti visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Louisu J. Crishocku.

Sama fotografija nije ono što je ovdje najvažnije. Fotografija se može smatrati ilustracijom jednog mnogo dubljeg problema koji se posljednjih godina sve češće pojavljuje u bosanskohercegovačkom javnom prostoru.

Povijest Drugoga svjetskog rata ponovno postaje sredstvo političkog pozicioniranja, međusobnog optuživanja i produbljivanja nepovjerenja između Bošnjaka i Hrvata.

Otvoreno pismo Kolonomosa Martinčevića doima se da otvara pitanje odnosa prema osobama povezanim s nacističkim strukturama i načinima na koje se određene povijesne figure komemoriraju.

Međutim, mnogo je važnije pitanje zašto se upravo sada, iz određenog političkog i medijskog okruženja, pojavljuje takva inicijativa i kakvu poruku ona nosi u današnjim međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini.

Kolonomos Martinčević posljednjih godina nije nepoznat dio određenog hrvatskog javnog prostora. Njegovi istupi često su prisutni u medijima koji zastupaju određene političke poglede unutar hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini, a posebno u onim krugovima koji naglašavaju pitanje položaja Hrvata i kritiziraju ono što smatraju neravnopravnim odnosom prema hrvatskom narodu.

Ne treba zanemariti ni drugu stranu iste pojave. U dijelu bošnjačkog javnog i političkog prostora također postoje obrasci u kojima se hrvatske političke predstavnike, institucije i povijesne procese često promatra isključivo kroz prizmu problematičnih dijelova hrvatske povijesti.

Tako se stvaraju dvije paralelne političke stvarnosti. Jedni drugima vraćaju iste optužbe, koristeći povijesne traume kao argumente u sadašnjim političkim sukobima.

Umjesto da prošlost postane prostor ozbiljnog istraživanja i razumijevanja, ona postaje sredstvo kojim se održava postojeće nepovjerenje.

Rezultat je svojevrsna politička pat pozicija. Bošnjački i hrvatski politički prostor sve se više udaljavaju, a teme iz prošlosti koje bi trebale zahtijevati historiografsku ozbiljnost pretvaraju se u oružje dnevne politike.

Stoga ni ovo pismo nije bitno samo zbog sadržaja, nego i zbog trenutak u kojem se pojavljuje.

Pitanje nije samo što ono problematizira, nego i kako se određene povijesne teme koriste u današnjoj političkoj borbi.

To, međutim, ne znači da otvorena pitanja treba zatvoriti. Naprotiv. O kontroverznim dijelovima prošlosti treba govoriti. Ali način na koji govorimo o prošlosti pokazuje jesmo li zainteresirani za povijesnu istinu ili za nastavak političkih sukoba drugim sredstvima.

Slučaj 13. SS Handžar divizije, Huseina Đoze, Kasima Mašića i drugih osoba povezanih s tim razdobljem zahtijeva mnogo više intelektualnog angažmana negoli se to može uraditi kroz tendenciozne i političke proračunate pisanije.

To primarno zahtijeva razumijevanje vremena, okolnosti i ljudi koji su donosili odluke u jednom od najtežih razdoblja evropske povijesti.

Da bi se razumjela pojava 13. SS divizije i položaj pojedinih pripadnika tadašnje muslimanske elite u Bosni i Hercegovini, potrebno je izaći izvan današnjih političkih interpretacija i vratiti se u povijesni okvir u kojem je ova formacija nastala.

Njemačka ratna propaganda prilikom osnivanja divizije isticala je kako će njezina osnovna svrha biti zaštita muslimana i njihovih domova u Bosni i Hercegovini od četničkog i komunističkog nasilja, kojem se najviše bili izloženi bosanskohercegovački muslimani.

Ta propaganda, naravno, nije predstavljala stvarne ciljeve nacističke politike, nego je bila dio šireg pokušaja Trećeg Reicha. Naime, njemački je Reich nastojao iskoristiti domaće strahove, napetosti i zločine sa svojim političkim očekivanjima.

Međutim, iza same lokalne bosanskohercegovačke dimenzije nastanka divizije stajala je i šira povijesna pozadina. Riječ je o fenomenu odnosa dijela muslimanskog svijeta prema nacionalsocijalizmu i fašizmu tokom Drugoga svjetskog rata, temi koja je i danas predmet ozbiljnih historiografskih rasprava. O tome je najsvježije uvide donio britanski povjesničar David Motadel u knjizi Islam i rat nacističke Njemačke.

Nakon Prvoga svjetskog rata veliki dio muslimanskog svijeta nalazio se u različitim oblicima kolonijalne podređenosti. Britanska i francuska kolonijalna vlast oblikovale su političku stvarnost brojnih muslimanskih društava, od Bliskog istoka do drugih područja. U takvom povijesnom trenutku mnogi nacionalni pokreti počeli su sile Osovine promatrati kao potencijalne saveznike protiv postojećeg kolonijalnog poretka.

Njemačka, a zatim i Japan, ozbiljno su ugrozili britansku i širu zapadnu kolonijalnu dominaciju, zbog čega su se u dijelovima muslimanskog svijeta pojavila očekivanja da bi njihov ratni uspjeh mogao otvoriti prostor za političku emancipaciju. Berlin, Rim i Tokio u svojoj propagandi snažno su koristili antikolonijalnu, protubritansku i antikomunističku retoriku, predstavljajući sebe kao zaštitnike naroda koji se bore protiv imperijalizma.

U tom kontekstu treba promatrati i dio muslimanskih političkih elita koje su se okretale prema Osovini. Njihov odnos prema Njemačkoj, Italiji ili Japanu nije proizlazio iz prihvaćanja nacionalsocijalističke ideologije, nego iz političke računice karakteristične za ratno vrijeme – iz uvjerenja da bi poraz njihovih kolonijalnih protivnika mogao otvoriti prostor za ostvarenje nacionalnih ciljeva.

Naravno, bilo bi pogrešno zbog toga zanijekati postojanje simpatija spram tih ideja. Postojale su osobe koje su prihvaćale pojedine aspekte fašističke ili nacističke propagande, postojali su protužidovski stavovi i postojali su tekstovi u kojima su se pokušavale pronaći određene dodirne tačke između islama i nacionalsocijalizma.

Ali jednako tako, bilo bi pogrešno cijeli fenomen objasniti isključivo ideološkim prihvaćanjem nacizma. Povijesna stvarnost bila je složenija i uključivala je različite motive: antikolonijalizam, nacionalne interese, strah od komunizma i lokalne sigurnosne probleme.

Upravo se zbog toga djelovanje dijela najmlađe generacije bošnjačke inteligencije koja je ušla u javni život neposredno prije Drugoga svjetskog rata mora promatrati u konkretnom povijesnom okviru.

Ako se samo insistira na konstrukciji koja polazi od priče o tzv. generičkom fašizmu i nacionalsocijalizmu svih muslimanskih aktera tog vremena, time bi se načinio veliki zulum jer bi se posve isključio i zanemario povijesni kontekst. Ali jednako tako, negirati određene dodire s osovinskom politikom, političke simpatije ili problematične izjave također znači odbijati suočavanje s činjenicama.

Povijesna analiza ne može počivati ni na demonizaciji ni na poricanju

Upravo je zbog toga važan rad francuskog naučnika Xaviera Bougarela i njegova knjiga o 13. SS Handžar diviziji.

Bougarel čiji su naučni radovi izazvali podijeljene reakcije i određene kritike, posebno u dijelu bošnjačke javnosti, u svojoj studiji o Handžar diviziji ukazao je na važnu činjenicu, a to je da  popunjavanje ove divizije nije imalo veze s ideološkom privrženošću nacizmu.

Bougarel ukazuje da su kod velikog broja ljudi koji su pristupali ovoj formaciji važnu ulogu imali materijalni i egzistencijalni razlozi. Ratne okolnosti, strah od nasilja, nesigurnost vlastitih porodica i uvjerenje da bi određena vojna organizacija mogla pružiti zaštitu bili su značajni faktori.

Njemačke vlasti nisu se oslanjale samo na dobrovoljni pristup. Na pojedinim područjima Bosne i Hercegovine provodila se i nasilna mobilizacija, uz različite oblike pritiska prema stanovništvu.

Među osobama čije je ime neraskidivo povezano s raspravama o diviziji posebno mjesto zauzima Husein ef. Đozo. Upravo je na njegovom primjeru možda najvidljivija sva složenost odnosa prema prošlosti.

On je osoba čija je ratna biografija vezana uz službu u okviru 13. SS divizije, ali i jedan od najznačajnijih islamskih mislilaca i obnovitelja islamske misli među Bošnjacima u drugoj polovini 20. stoljeća.

Svaki pokušaj da se Đozin život svede samo na jednu dimenziju vodi prema pogrešnoj slici.

Jednako je historiografski neodrživo prešutiti njegovu ratnu ulogu, kao što je pogrešno cijeli njegov kasniji intelektualni i vjerski rad poništiti isključivo kroz ratnu epizodu koja je trajala kraće od dvije godine.

Đozo nije bio samo jedan od bosanskih SS tabor-imama u činu satnika (Hauptsturmfuhrer), konkretno dušebrižnik 28. pukovnije 13. SS divizije nego i osoba koju su njemački SS krugovi prepoznali kao sposobnu za šire djelovanje u okviru svoje tadašnje islamske politike.

U tom kontekstu treba promatrati i osnivanje posebnog imamskog instituta u Gubenu u Njemačkoj 1944. godine, gdje je Đozo kratko vrijeme bio na čelu i gdje je učestvovao u obuci imama.

Taj projekt bio je dio šire njemačke politike prema muslimanskom svijetu, posebno razvijane u pojedinim SS krugovima, koja je pokušavala povezati njemačke ratne interese s islamskim političkim i vjerskim strukturama.

Ta politika bila je zasnovana na mnogim pogrešnim predodžbama o muslimanskom svijetu i islamu, ali je postojala kao dio nacističkog pokušaja stvaranja šireg političkog utjecaja.

Zbog skorog vojnog sloma Njemačke nije mogla dobiti ozbiljniji razvoj niti konkretan povijesni rezultat.

Važno je također naglasiti da se Đozino ime ne može automatski povezivati sa svim djelovanjima i zločinima koji se u javnosti često pripisuju Handžar diviziji.

On nije učestvovao u kratkotrajnim vojnim operacijama divizije u Bosni i Hercegovini tokom 1944. godine, zbog čega ga nije moguće povezivati sa zločinima koji su kasnije pripisivani pojedinim jedinicama ove formacije.

Susret islamske politike i nacističke diplomacije

Đozini kontakti s jeruzalemskim muftijom Aminom al-Husseinijem također se često koriste u današnjim raspravama kao dokaz unaprijed određene ideološke slike. Međutim, i taj odnos potrebno je promatrati u povijesnom kontekstu vremena u kojem je nastao.

Amin al-Husseini bio je jedan od najvažnijih arapskih nacionalnih političkih aktera svoga vremena. Njegov sukob s britanskom kolonijalnom politikom u Palestini, kao i protivljenje cionističkom pokretu, doveli su ga do traženja saveznika među silama koje su bile protivnici Velike Britanije.

Njegov izbor Njemačke bio je dio te političke računice. Ozbiljna historiografska analiza ne može ga promatrati izvan tadašnjeg međunarodnog konteksta.

Ista stvar vrijedi i za dio bosanskohercegovačke muslimanske elite. Njihovi dodiri s njemačkom politikom nisu nastali u vakuumu, nego u vremenu velikih lomova, kada su mnogi politički akteri tražili izlaz iz kolonijalnih, nacionalnih i sigurnosnih problema koji su ih opterećivali.

Kada se govori o ratnoj prošlosti Huseina Đoze i drugih muslimanskih intelektualaca tog vremena, potrebno je uzeti u obzir i okolnosti poslijeratne Jugoslavije. Sva suđenja pred komunističkim sudovima nakon 1945. godine imala su obilježja političkih procesa u kojima je nova vlast obračunavala sa stvarnim, potencijalnim ili ideološki označenim protivnicima. 

To, naravno, ne znači da svaka osoba koja se našla pred tim sudovima nije imala nikakvu odgovornost niti da se svaki postupak može promatrati isključivo kroz prizmu političke represije.

Međutim, nemoguće je zanemariti činjenicu da je pravosudni sistem nove komunističke države bio dio šireg revolucionarnog procesa i uspostave novog političkog poretka.

Val revolucionarnog nasilja

Đozo je uhapšen početkom maja 1945. godine i izveden pred Vojni sud Komande grada Sarajeva.

Taj isti sud ranije je osudio na smrt i Mustafu Busuladžića, jednog od najistaknutijih mlađih muslimanskih intelektualaca tog vremena.

Posebno mjesto u tim raspravama zauzima Mustafa Busuladžić, čije se ime danas gotovo redovno svodi isključivo na njegove ratne tekstove i političke kontroverze, pri čemu se zanemaruje cjelina njegova političkog mišljenja. Busuladžić je društvena i politička pitanja promatrao prije svega kroz islamsku perspektivu i bosanski muslimanski partikularitet, što je predstavljalo temelj njegova političkog promišljanja. Upravo iz takvog intelektualnog okvira proizlazio je i njegov odnos prema pitanju autonomije Bosne i Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata.

Za razliku od dijela muslimanskih političkih krugova koji su autonomiju vidjeli kao moguće rješenje bosanskohercegovačkog i muslimanskog pitanja, Busuladžić joj nije bio sklon. Smatrao je da se iza ideje autonomije, barem u tadašnjim ratnim okolnostima, krije srpska politička računica usmjerena prema slabljenju Nezavisne Države Hrvatske, a ne stvarna briga za položaj bosanskih muslimana.

Iz njegovih tekstova proizlazi da nije bezrezervno prihvaćao ni njemačku politiku prema Bosni i Hercegovini. Naprotiv, upozoravao je da njemački interesi nisu isto što i interesi bosanskih muslimana te da bi njihovo poistovjećivanje dugoročno moglo proizvesti štetne posljedice.

Posebno je bio oprezan prema pokušajima da se pitanje 13. SS divizije poveže s političkim projektima autonomije Bosne i Hercegovine, smatrajući da bi takva politika muslimane mogla pretvoriti u instrument tuđih geopolitičkih interesa.

U sličnom kontekstu treba promatrati i ulogu Kasima ef. Mašića. Njegova dužnost tabor-imama ne može se promatrati isključivo kroz vojnu hijerarhiju Waffen-SS-a, nego i kroz položaj koji je imao unutar tadašnje Islamske vjerske zajednice.

Kao čovjek kojeg je poslao Ulema-medžlisa, najviše vjersko tijelo Islamske vjerske zajednice, njegova prisutnost u diviziji imala je i drugu dimenziju.

Za vjerske strukture bosanskohercegovačkih muslimana, imami u diviziji predstavljali su jamstvo očuvanja vjerskog života pripadnika divizije i svojevrsnu branu pokušajima da se muslimanski vojnici ideološki udalje od vlastitog vjerskog i kulurološkog identiteta.

S druge strane, njemački vrh upravo je u mreži vojnih imama vidio važan instrument vlastite islamske politike. Dok je Islamska zajednica nastojala očuvati vjerski autoritet nad muslimanskim vojnicima, njemačka strana nastojala je isti autoritet uključiti u vlastiti propagandni i politički projekt. Upravo se u tom razilaženju ciljeva najbolje vidi složenost odnosa između njemačke politike i dijela tadašnje muslimanske vjerske elite.

Zanimljivo je da Đozo nije osuđen za ratne zločine niti za učešće u zločinima Handžar divizije. Presuda ga je teretila prvenstveno za djelovanje u okviru divizije kao tabor-imama i za saradnju s jeruzalemskim muftijom. Osuđen je na pet godina zatvora.

Presuda takvog političkog suda sama po sebi ne može biti konačno mjerilo za ocjenu nečije povijesne odgovornosti.

Paradoks je u tome što je upravo komunistička vlast kasnijom rehabilitacijom Huseina Đoze u velikoj mjeri relativizirala vlastitu presudu iz 1945. godine.

Čovjek koji je bio osuđen kao politički neprijatelj režima postao je jedan od ključnih osoba Islamske vjerske zajednice u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, predsjednik Udruženja ilmije, autor brojnih lucidnih tekstova i polemika i jedan od najvažnijih sagovornika države prema muslimanskom svijetu.

To ne znači da je presuda formalno poništena, ali znači da ju je sam režim svojim kasnijim postupanjem politički obesmislio.

Islamska zajednica nakon 1945. godine

Da bi se razumjela kasnija Đozina rehabilitacija, potrebno je razumjeti položaj Islamske vjerske zajednice u socijalističkoj Jugoslaviji.

Za razliku od Katoličke crkve, koja je imala snažniju organizacijsku strukturu i međunarodnu potporu, Islamska zajednica u novoj državi bila je mnogo ranjivija. Komunistička vlast vrlo brzo je putem svojih ljudi i različitih oblika kontrole nastojala staviti vjerske institucije pod politički nadzor.

Nakon uspostave komunističke vlasti Islamska vjerska zajednica našla se pod snažnim političkim i institucionalnim pritiskom.

U takvim uvjetima činilo se da će islamska tradicija u Bosni i Hercegovini postupno biti potisnuta na društvenu marginu.

Takav razvoj događaja bio je sastavni dio šireg revolucionarnog projekta jugoslavenskih komunista, koji je kroz sekularizaciju društva i afirmaciju ateističkog svjetonazora nastojao religiju postupno istisnuti iz javnog života.

Đozo se nakon izlaska iz zatvora nalazio izvan institucija Islamske vjerske zajednice kao politički nepodobna osoba.

Njegov povratak i kasnija rehabilitacija bili su povezani s promjenama koje su se događale u jugoslavenskoj politici, posebno s okretanjem prema arapskom svijetu u razdoblju Hladnog rata.

Jugoslavenski komunisti, iako su ostali ideološki ateistički režim, počeli su razvijati posebne odnose s arapskim državama i pokretima.

U toj novoj međunarodnoj konstelaciji snaga islam je dobio određeni prostor koji ranije nije imao.

Tako je došlo do svojevrsnog paradoksa. Režim koji je u unutarnjoj politici ograničavao religijski život istovremeno je, zbog vlastitih vanjskopolitičkih interesa, omogućio određeni oblik obnove islamskih institucija i djelovanja.

U tom procesu došlo je i do Đozine rehabilitacije. On je ponovno postao važna osoba unutar Islamske vjerske zajednice i jedan od najznačajnijih autora islamske misli među Bošnjacima.

Ovdje se vidi složen odnos između Đoze i komunističke vlasti. Partija je koristila Đozu za vlastite ciljeve – za oblikovanje odnosa prema muslimanskom svijetu i za vlastitu međunarodnu politiku. Ali je i Đozo koristio prostor koji mu je otvoren kako bi obnovio islamsku misao i ojačao položaj muslimanske zajednice u društvu.

Bio je to odnos interesa, a ne jednostavno odnos podređenosti ili saradnje.

Upravo zbog toga Đozin život predstavlja povijesni paradoks. Čovjek koji je u mladosti bio povezan s jednom od najkontroverznijih vojnih formacija Drugoga svjetskog rata kasnije je postao jedan od ključnih ljudi u obnovi islamske misli u Bosni i Hercegovini.

Njegovo ukupno intelektualno djelovanje ne može se razumjeti bez uzimanja u obzir vremena u kojem je djelovao.

Nakon izlaska iz zatvora živio je u potpuno drugačijem političkom svijetu, u kojem je postao jedan od najvažnijih predstavnika muslimanskog intelektualnog života.

Zbog toga odnos prema Đozi ne može biti jednostavan. Njegova ratna biografija mora biti predmet istraživanja i kritičke analize, ali isto tako njegovo kasnije djelo i uloga u obnovi islamske misli ne mogu biti izbrisani.

Možda je najispravnije kazati da povijest često proizvodi upravo takve paradokse – ljude i događaje koji ne stanu u jednostavne kategorije.

Isto važi i za ostale muslimanske aktere u Drugom svjetskom ratu. Bez sagledavanja njihovih biografija u cjelini teško je donositi trezvene zaključke. Umjesto ozbiljne analize, takav pristup najčešće proizvodi nove društvene prijepore, produbljuje postojeće političke podjele i svjedoči o stanovitoj intelektualnoj lijenosti - o izostanku stvarne istraživačke namjere, ali i o višku spremnosti da se u povijesno dovršene procese učitavaju savremeni politički sukobi i ideološke potrebe.