Nakon zapaženih uloga u nagrađivanim ostvarenjima “Snijeg” i “Smrt u Sarajevu”, serijama “Pečat”, “Lud, zbunjen, normalan”, “Žene s broja 13”, “Legends”, “Ispod površine”, “Turski tranzit”, “Nadreality show”, gledat ćemo ga i u prvijencu “Pun mjesec”, Nermina Hamzagića, čija premijera se očekuje naredne godine.

{$galerijaFotografija}

U produkciji Pro.ba, snimanje filma je završeno prije nekoliko dana, a Hadžović je utjelovio policajca. Kako se snašao u ulozi lica pravde, kako se pripremao za izazove koji njihov posao podrazumijeva, otkrio je za naš portal. Razgovarali smo i o njegovoj oazi mira, omiljenim projektima i ulogama, kako je odabrao glumu, mašta li o Hollywoodu…

Kako ste se spremali za ulogu policajca? Jeste li prošli određenu obuku, pokušali živjeti njegovim životom?

Tako je, u filmu igram policajca. Poslije istraživanja i faze pripreme, koje su bile u saradnji sa rediteljem, a i individualne, približio sam sebi tu vrstu rutine koja je sastavni dio svakog posla, pa i ovoga. Upoznao sam sjajne momke, koji prije svega vole to što rade, i vole da su na strani pravde. Proveli smo neko vrijeme skupa, išao sam sa njima na nekoliko intervencija, iako to nama nije strano, susrećemo se sa raznim situacijama u svakodnevnom životu. Želio sam što više saznati o rutini, opasnosti, mogu slobodno reći posla koji nosi veliku vrstu odgovornosti.

Razgovarali smo o formalnim, ali i privatnim stvarima, sitnicama koje često otvore cijeli karakter i lik koji tumačite. Nikada ne znate koja sitnica dođe kao vrlo bitna i dominantna akcija koju lik uradi u filmu. Meni je sa druge strane dosta blizak i taj poziv jer neki članovi moje bliže i šire familije također su policajci. Ima jedna zanimljiva anegdota sa naše intervencije. Ja bih po običaju izlazio zadnji iz automobila u civilu, nerijetko su se meni ljudi obraćali, govorili o problemima, a ja sam samo klimao glavom, nisam ni pomišljao da kažem da sam tu radi priprema za film. Svima nam je bilo smiješno i teško je bilo u jednom trenutku ostati ozbiljan i završiti intervenciju do kraja. Ali sve je na kraju hvala Bogu prošlo i više nego dobro.

Ostvarili ste mnogo uloga, kako u teatru tako i na filmu/TV serijama. Na koju ste posebno ponosni, i šta još niste igrali, a voljeli biste? Mladi ste i sigurno imate neostvarenih glumačkih želja?

Znate kako, ja sam vrlo zadovoljan. Igrao sam mnogo u pozorištu proteklih sedam, osam godina, više od trideset pozorišnih premijera, od toga imam sedam “živih” predstava koje su na repertoaru Kamernog Teatra 55. Činjenica na koju sam vrlo ponosan je da sam imao sreću i nafaku, kao student sam igrao sa “starom gardom” glumaca, reditelja, kao što su pokojna Nada Đurevska, Zoran Bečić, Josip Pejaković, rahmetli Sulejman Kupusović, sa kojim sam radio i u pozorištu i na TV-u. To je čovjek koji fali teatru i sa kojim je otišla jedna estetika i etika rada na relaciji reditelj-glumac. Bio je čovjek koji je najviše volio glumca. A sa druge strane vidio sam tehnološki razvoj u filmu. Prvi ozbiljan film koji sam snimio je film “Snijeg” Aide Begić. Film je sniman filmskom trakom, a danas je sve digitala. To što sam bio svjedok smjene generacija u pozorištu i tehnologije na filmu bilo je dragocjeno iskustvo.

Kad je filmska uloga u pitanju onda je to lik Gavrila u filmu Danisa Tanovića “Smrt u Sarajevu”. Svaka uloga na svoj način je lijepa i drugačija, ali definitivno predstava na koju sam ponosan je “Radnja na uglu ulice” koju rado igramo u Kamernom. Ubrzo ćemo obilježiti jubilej, stotinu igranja “Radnje na uglu”. Kultna predstava, ljudi je vole i gledaju po deset puta. Za nju me vežu najljepše uspomene, prve pozorišne nagrade. Glumački sam narastao igrajući sa Vanesom Glođo, Draganom Jovičićem, Senadom Alihodžićem koji su fantastični partneri i divni ljudi. Tu je i aktualna predstava “Hadersfild” koja ima žestoku priču i glumačku preciznost. Predstava je relativno mlada i još čekamo prave reakcije.

Sa domaćeg terena uspjeli ste i u svjetskim produkcijama. Stižu li novi pozivi, i sa kim biste od velikih zvijezda voljeli sarađivati, i zašto?

Naravno, poziva ima hvala Bogu, ali ja volim često da kažem da nisam ambiciozan u tom smislu. Volim da uradim čestito i pošteno poslove koje već imam, predstave i filmove koje trebam uraditi u bliskoj budućnosti, ne sanjam o Americi i američkom snu. Zlatno doba filma u Holywoodu je prošlost, ostali su samo tragovi i sjećanja na filmove jedne generacije filmadžija počevši od Branda, Al Apchina, Dustina Hoffmana, Stevea McQueena i drugih. Istina je da sam radio par stvari u svjetski popularnim serijama i produkcijskim kućama.

Televizija je danas jedini vlasnik, dok su autori manje bitni, i oni su samo izvođači sopstvenih ideja. Paradoksalno. Velike televizijske kuće kao sto su HBO, History, BBC imaju “final cut”. Zato gledamo sve više serija, a sve manje dobrih filmova. Daleko od toga da odbijam saradnju, ja radim svoj dio posla ovdje i bilo gdje na svijetu trudeći se da uradim što je moguće. Ali mnogo više se radujem našim bosanskohercegovačkim uspjesima nego tuđim. Svaki naš film je uspjeh u ovakvoj situaciji. Vrlo sam sretan što ću raditi film sa Pjerom Žalicom za kojeg mislim da je veliki reditelj. Pjerovi filmovi vraćaju ljude u kino.

Kako ste se odlučili za glumu, ili je gluma odabrala Vas?

Nikad nisam htio biti glumac, nisam išao na dramske sekcije, kurseve i sl. Jedne prilike sasvim slučajno, gledao sam prijemni ispit na Akademiji, i odlučio probati sljedeće godine. Vrlo sam se ozbiljno pripremio, išao na pripremni semestar kod prof. Senada Bašića koji je te godine primao svoju prvu klasu. Emir Hadžihafisbegović je gledao prijemni ispit. I u nekoj pauzi prišao mi je i rekao da sam vrlo ozbiljan kandidat, te kako je zadovoljan mojim prijemnim ispitom. Imao sam čast da upoznam Emira i sigurno mi je to puno značilo u tom trenutku. Ušao sam u uži krug i nakon sedam dana prijemnog bio sam primljen sa još jednim kolegom u tom prvom roku 2004. godine.

Ozbiljno sam studirao, mnogo sam radio, trudio se, ali u isto vrijeme mi je to išlo vrlo lako, razumijevao sam stvari suštinski zahvaljujući talentu, radu i naporu svih profesora da izađemo sa Akademije kao pravi profesionalci. Uživao sam u procesu studiranja, profesor Senad Bašić je najzaslužniji za to, otkrivao nam je svijet glume sa velikom strašću i predanošću, trpio je naše budalaštine i učio nas da budemo bolji ljudi i što bolji glumci.
Kako izgleda jedan Vaš dan? Koliko vremena imate za sebe, porodicu, prijatelje…?
Zavisi. Ovo je dosta atipičan posao gdje u tri mjeseca imate paralelno pet stvari i jedva stignete da platite račune, a nekada imate svo vrijeme ovoga svijeta. Imam dosta vremena ako postavim tako da ništa odvajam od sebe onda je sve to vrijeme moje. Održavam prijateljstva, imam lijepo društvo, većinom su to ljudi koji nemaju veze sa glumom.

Gdje je Vaša oaza mira, kako punite baterije?

Vjernik sam i to je ono što je moj stub, to je kao operativni sistem, na koji sam instalirao aplikacije koje taj sistem vjere podržava. Sve što nije kompatibilno sa sistemom se i ne može instalirati. Jer to je praktična stvar, čovjek sam koji se ne pronalazi u nekim alternativnim pogledima na svijet ili filozofijama koje su sklone promjeni. Ovo je za mene apsolutna istina i to je moj motiv da uopšte započnem novi dan. Lakše se živi i umire.

Gdje radije ljetujete, na moru ili planini?

Više volim planinu, valjda zato što je i moje porijeklo, gen više vezan za te planinske predjele. Valjda sam od tog komada zemlje napravljen, pa se osjećam mnogo bolje kad se vratim svome orginalu.

Radije birate film ili knjigu?

Knjiga definitivno.

Kuhate ili se hranite po restoranima?

Sve manje po restoranima, a sve više kući.

Svirate klavir. Možemo li Vas u budućnosti očekivati i u muzičkim vodama?

Iskreno teško. Ja sam završio srednju muzičku školu, svirao sam klavir i trubu, i moram priznati da sam pobjegao od tog svijeta i tih voda. Danas je teško biti muzičar, morate udovoljavati apetitima, a da vam se pritom gadi to što svirate, naravno ako želite da živite od toga.

Ljudi slabo razumiju muziku, i ne želim da se desi da neke najljepše tonove odsviram preko nečijeg zalogaja, dok neko večera. Vrlo rijetko sjednem za klavir i odsviram neki komad klasične muzike, jer sve slabije imam vremena za to.

Kako komentirate današnju modu za muškarce: uske hlače, šljokice, mrežaste čarape, potpetice…?

Nisam najsretniji sa tim šljokicama i mrežastim čarapicama – (smijeh). To mi djeluje kao nasilje, a nasilje je sve što nije na svom mjestu.

Čini se da je vanjski izgled pobijedio intelekt. Muškarci i žene sve više idu u teretane, na plastične operacije, koriste razne dijete, kupuju brendirane krpice, koriste šminku… Preopterećeni su vanjštinom. Čemu to sve vodi? Ima li to smisla?

Ne, to nema nekog velikog smisla, konzumerizam je pojeo civilizaciju, napravili smo zamke i sami se u njih upecali. Ako se čovjek vrati prirodi onda jasno vidi šta je potrebno, a šta ne. Živimo u zgradama da bi bili bliže radnom mjestu, ulovimo paštetu za doručak i mjerimo sreću materijalnim stvarima, ne cijenimo dobrotu već imetak, sistem cijeli je tako napravljen da odgajamo djecu da budu sretna ako imaju, a ne ako znaju.

Ima mnogo korisnih stvari koje nam je vrijeme donijelo, ali imamo više bespotrebnih, koje su se izmiješale sa ovim korisnim, pa više i ne znamo šta nam je potrebno, a šta ne. Bitno je da kupimo, da posjedujemo, stavimo u kutiju i narednih pet godina radimo za tu bespotrebnu stvarčicu u kutiji. To je loša trgovina, dajemo dragocjeno vrijeme i život za neku glupost. Ima li to ikakvog smisla?!

Mnoge pripadnice ljepšeg pola zanima da li je Muhamed slobodan, ili je pronašao ljubav? Vidite li sebe u ulozi supruga i oca?

Jesam, i iskreno radujem se toj fazi života koja tek dolazi.

Šta biste poručili političarima pred izbore?

Neka mijenjaju nešto, jer i sami znaju da ovako više ne može. Ali neće ovo na dobro čini mi se.

Koristite društvene mreže. Prema Vašem mišljenju, koliko su one korisne, a koliko razarajuće? Da li se granica ukusa izgubila? Ima li još uvijek privatnosti?

Nema privatnosti više, više ništa nije sveto. Ne slušamo jedni druge, naše vrijeme pažnje kroje tajminzi na Instagramu i drugim drustvenim mrežama – 59 sekundi. Sve preko toga je dosadno, brat, sestra, majka, knjiga. Ništa nam više nije zanimljivo, ni vrijedno pažnje. Pogubno je to. Žalosno.