Reditelj kultnih filmova "Ljeto u Zlatnoj dolini" i "Teško je biti fin" Srđan Vuletić u novom ostvarenju "Gym", koje od sutra kreće u distribuciju u kinima širom Bosne i Hercegovine, odstupio je od toplih ljudskih priča i bosanske duše i ovaj put govori o našoj realnosti - nasilju, mobingu, nepravdi, odsustvu empatije...

Film "Gym" u čijem fokusu je priča o nasilju nad ženom, svjetsku premijeru zabilježio je na 30. Sarajevo Film Festivalu i to u istoj noći kada se dogodilo ubistvo žene u našoj zemlji. Priča koja je nastajala deset godina, pokazala se aktuelnijom nego ikada ranije. 

U filmu igraju mladi glumci: Dina Mušanović, Dino Sarija, Edin Avdagić...

- Prva stvar, u vezi s tim rizikom i mojim stavom o tome šta su glumci uradili. Nisam doživio kao rizik odabir tih mladih kolega, glumica i glumaca, zato što ja nikada ne bih njih pozvao da glume u mom filmu da nisam vjerovao da su oni u stanju da urade ono što meni treba za taj film, to jeste da nisam vjerovao da su dovoljno kvalitetni da naprave te uloge dobrim, plastičnim i trodimenzionalnim. Nijednog trenutka to nisam doživljavao kao neki rizik.

Sada tu ima drugi faktor koji ljudi zaboravljaju, a to je da vama na neki način i scenarij diktira odabir glumaca, što znači da sam radio neki film koji se bavi domom penzionera, uzeo bih neku drugu generaciju. Naravno, mogao sam ja u ovaj film gurnuti malo generacijski prema gore, ali za ovo što je nama trebalo da imamo, taj dokumentarni štih filma, to je nemoguće uraditi sa glumcima čija lica se pojavljuju posljednjih 30 godina u filmovima, serijama, u pozorištu.

Ovo su još mlada, svježa lica, nekima je ovo prva uloga na filmu. Vi imate utisak da su to samo neki ljudi koji su ušli u film. I iskreno ću vam reći, ja originalno nisam to zamišljao ovako. Originalno sam išao prema nečemu što mi se ispostavilo kao dobar recept u prethodnim filmovima da uvedem par novih lica, ali da se naslonim na neke iskusnije starije kolege, provjerena lica.

Kako sam imao toliko vremena, dosta nekih stvari se desilo do toga da su se mijenjali i ljudi koji su vodili ovaj projekat. U jednom trenutku sebi sam rekao da mijenjam sve. I to sve znači doslovno su se promijenili i ljudi koji su vodili sektore, kostimograf, scenograf, ne zato što su oni loši bili, nego sam ja donio neke nove odluke. Na novi način sam vidio svoj film, a ta ogromna pauza imala je i dobru stranu da, u svoj toj frustraciji što film nije sniman, a mislio sam da će biti sniman, nisam odustajao od toga, nego sam sagledavao svoj scenarij sa nekim slojevima koje je vrijeme donijelo. I nažalost, desilo se da je film izašao u pravom trenutku, kada maltene nikada više nasilja nije bilo. 

Ono što je bitno da kažem da se meni kao muškarcu koji se bavim ovom temom može tražiti dlaka u jajetu, prvo bitno jest da smo mi ovaj film radili iz te pozicije nas. Ja sam u ovom filmu, neću biti grub, nego realan pa reći kako se muškarci odnose prema problemu nasilja nad ženama kao nekom trećerazrednom problemu. U ovom filmu ono što vjerovatno iritira publiku, a ja mislim da je to dobro, da to nešto što svim našim likovima stoji pred nosom, ima jedna situacija koja će završiti nasiljem nad ženom, da oni stalno guraju tu temu negdje po strani.

Ono što je ovdje važno jest da ja nisam ni aktivista, ni zakonodavac i isto tako ni moje kolege. Mi smo samo filmadžije, jedna grupa ljudi koja je napravila jedan film koji može da iskomunicira sa grupom ljudi i da budemo dio te rasprave. Ako eventualno ovaj film bude na nekim mjestima neki početak neke rasprave, još smo zadovoljni. 

- Jeste. Neću sada da otkrivam kraj publici, ali on jako dobro rezonuje sa ljudima, zato što sam osjetio da neki ljudi izađu poraženi u pozitivnom smislu. Neki ljudi tada razumiju da su možda napravili neke pogrešne korake, da bi ih trebalo ispraviti. Ali opet, mi smo uradili najbolje što smo mogli i znali ovu priču i sad je na ljudima da kažu. 

- Čim neko traži opravdanje za nešto, znači da je on ili svjestan ili u podsvijesti zna da tu nešto nije uredu. Da je u krivu. Jako je teško generalizirati, svako je slučaj za sebe. Ali ono što je zanimljivo je da mi imamo zapravo mogućnost uz društvene mreže da budemo slobodniji. I došlo je vrijeme da vi možete da se obratite ogromnom broju ljudi iako živite negdje skroz u zabiti, da govorite o svom problemu, što prije nije bio slučaj.

I znači mi zapravo živimo vjerovatno u istom društvu koje je i prije bilo, samo što sada puno više govorimo o svemu tome. Mislim da se ljudi ovdje nisu promijenili, da su oni samo prihvatili neke blagodati ovog doba, dobili su neka tehnička pomagala, ali da su to isti ljudi i da taj mentalitet se jako sporo mijenja. Ali baš zbog toga što se jako sporo mijenja ključna stvar je komunikacija. Ključna stvar je dijalog i ključna stvar je razumijevanje cijelog tog spektra stavova tih problema.

U kontekstu toga, ipak sam optimista da bez obzira na to što su ostali isti ljudi, da su stvari postale bolje. Da je jednostavno sada mnogo teže bilo kome, bilo gdje na svijetu držati neka predavanja kako smo mi nekada, kada to dijete ne vidi više nikakvu vrijednost u tome, jer se informišu kroz društvene mreže. Jedine korisne informacije su upravo ako neke ozbiljne organizacije razumiju da je to njihov medij, i kroz taj medij im plasiraju to. Inače, nema ništa.

Mi stalno govorimo da živimo u društvu koje ne čita knjige, a ja mogu reći iz svog iskustva, član sam biblioteke i kada god odem tamo, ima ljudi i vrlo često knjigu koju tražim ne mogu da nađem. Pravilnije je reći da društva postaju multipolarna. Unutar toga, zakonodavci snose posebnu odgovornost. Martin Luter King je govorio: "Možda ova dva čovjeka žele da me objese samo zato što sam crnac, ali zakon ih sprečava u tome", to jeste znaju da ako to urade da će zakon pisati sankcije.

Šta hoću da kažem. Imali smo jedno tmurno vrijeme kada se govorilo o nekim osjećanjima, stalno se davao primat osjećanjima nad činjenicama i mislim da sada prelazimo u društvo gdje će činjenice ići u prvi plan. Gdje god se umiješa emocija, tu nema rasprave, te emotivne rasprave su do te mjere naškodile ovom društvu da je to neopisivo. E sad u tom kontekstu samo moderni zakoni ne mogu oni promijeniti ljude i baš u filmu "Gym" se govori o ljudima koji reaguju i ne reaguju.

Zakoni nemaju veze sa tim, ima nešto i u ljudima. To je neka naša finalna poruka, ti moraš imati neki ljudski refleks da pomogneš nekome, za neku solidarnost, možeš dovesti 100 zakona, engleske, kanadske zakone, ali ako ti nemaš taj refleks u sebi, sve je džaba. U nekoj široj slici o kojoj vi pričate zakonodavci imaju ogromnu odgovornost da kreiraju taj prostor u kome se možemo kretati legalno i da se zna šta je nelegalno.

Mada, vrlo često se to svede na, kada uđete malo dublje u tematiku, vidite da postoje neki zakoni koji su moderni, bez obzira na to da li ih ljudi znaju ili ne znaju, oni jednostavno su možda samo mrtvo slovo na papiru i ne funkcioniraju, tako da naša primarna misija je komunikacija sa publikom kao ljudima. 

- Da, to je taj samo jedan detalj. Baš sam razmišljao o tome, o Pomozi. ba i ovo što se dogodilo sa Jablanicom. Mi smo empatični samo kada "pregura cara preko duvara" i onda se svi nađu tu kao neko pleme koje tu pomaže i onda opet nastavimo isto. 

- Tu nema jednostavnih odgovora i nema jednostavnih rješenja. Bez obzira na to što psihologija kaže da se djeca formiraju u toj nekoj ranoj fazi, sociologija kaže da je utjecaj društva na djecu puno jači od utjecaja roditelja. Kada te djeca krenu u školu, prvi taj struktuirani obrazovni sistem je ta osnovna škola, gdje se djeca susretnu sa nekim programom koji su drugi ljudi pisali i susretnu se sa učetiljicama i učiteljima koji su potplaćeni u smislu da primaju jako male plaće.

Mala digresija. Znam ljude koji imaju malo dijete i njih dvoje su užasno umorni i jedva čekaju da pošalju dijete nekom drugom u školu da se odmore, njihovim riječima govorim, i onda zamislite te učiteljice i učitelje koji za mizernu plaću vode 15, 20, nekad i 30 djece na izlet. Pa ti isti roditelji neće da vode tu djecu na izlet jer im kao skoči na nos, a onda ti učitelji trebaju za plaću od 1.000 KM to da rade.

Na šta hoću da vas uputim, hoću da vas uputim na to da je ovo kompleksan problem i zato se on ne smije svoditi na osjećanja, nego na neki struktuirani odgovor, mi možemo pomoći ovom društvu da prestane biti ovako i da djecu naučimo empatiji, solidarnosti, da ih gurnemo u tom pravcu, samo kroz strukturirane institucije koje znaju šta rade.

E ovdje opet govorimo o nečemu što se zove kriza upravljanja u BiH, da vi ne možete sprovesti ništa od vrha prema dnu i ta kriza upravljanja je na raznim nivoima i pokazuje se u tom nedovršenom licu u osnovnoj školi gdje se mi svađamo koje pjesmice treba da idu u udžbenike. Ti planovi i programi koji kažu da vuk živi na drvetu, formiraju tu djecu. I onda mi moramo biti malo nježniji prema sebi, ipak smo mi prošli jedan rat i taj rat izgleda da nikada nije na pametan i dobar način završio se u glavama ljudi.

Potjerali smo iz vidljivog spektra sve te probleme, počeli smo pričati o nekim novim modernim zgradama, staklenim fasadama, a ljudi nisu zacijelili rane. I onda na jednu frustraciju dolaze nove frustracije, pa na te nove još novije i naravno da ćemo imati društvo ovako kakvo jeste. Kada sam snimao "Ljeto u zlatnoj dolini", ta djeca, ti ljudi su već tada vidjeli su da neko ko je nezaposlen vozi najskuplji đip, a njegov otac koji je evo recimo učitelj, ne može kraj sa krajem sastaviti. I u tom svijetu ne može se uspostaviti neki normalan sistem. 

- Tako je. Problem je što se rješavanju problema ne prilazi iskreno. Šta mislim pod iskreno? Ja se sjećam, mi ovdje konkretno u Saajevu imamo problem ljudi koji jure, objesno prolaze i uvijek neko pogine. Nemoguće je da se ne može riješiti da neko vozi 180 ispred Predsjedništva u glavnoj ulici. Nerješavaju se problemi iskreno. Kada se nešto desi, to su samo projektili za lajkove. To su samo prepucavanja. Šta je ovaj uradio, a nije, šta je ovaj trebao, a nije.

I vi zapravo vidite u svemu tome što se dešava da je ovaj problem nasilja nad ženama, problem korupcije, da je to sve samo povod za neka njihova politička prepucavanja ili poene eventualno. To je samo povod, ali nikako nije nešto što će biti tretirano ozbiljno i naravno da se ništa neće pomjeriti sa mrtve tačke. 

- To je pitanje koje nema jednostavnih odgovora, ali prije svega mislim da političari trebaju naći način da prevaziđu opstrukcije i blokade. Nismo mi jedina država koja ima takve probleme. Neko će iz opozicije uvijek pokušavati da predsstavi poziciju kao nesposobnu i radit će stvari da to tako izgleda, ovi koji su na vlasti pokušavat će da prikažu opoziciju kao nekoga ko to radi samo iz svojih frustracija što nije na poziciji.

Političare je jako teško generalizirati, to su ljudi koji rade vrlo vrijedno na onome što oni misle da je njima važno. Unutar toga nažalost postoje neke stvari koje im jednostavno nisu važne, a to je, između ostalog,  pitanje kulture. Ima tu jedan dio koji ne mogu da shvatim, a to je pitanje kulturnog identiteta, jer znate šta, mi stvarno nemamo savršene kompjutere, nismo dobri u nano tehnologiji, a imamo tih nekih par sitnih detalja u kojima smo dobri. Ja bih obratio pažnju na to.

Generalno problem politike svjetske pa tako i kod nas je to pitanje političkog interesa. Oni kada ne vide politički interes u nečemu, oni jednostavno izgube interes. U historiji ostaju samo ličnosti koje su uspjele da prevaziđu sve to, znači mi čekamo osobu koja će biti pametnija od svega toga, koja će napraviti tih par šahovskih poteza. Da li su to šahovski potezi u nekim svilenim diplomatskim rukavicama ili su to neki oštriji rezovi, to ostaje njima da procijene šta je najbolje. Ali mislim da ne može nešto stalno biti alibi. Te činjenice su u jednačini koju treba riješiti.

- Možda ću malo izaći iz tih nekih okvira svoga djelovanja, ali mislim da se mora, da ljudi moraju osnažiti civilno društvo. Ovo možda malo zvuči apstraktno, ali zapravo snaga svakog društva leži u što više tih organizacija koje pripadaju civilnom društvu, zato što oni drže pod kontrolom političare koji misle da oni drže sve pod kontrolom.

Kod nas su sindikati pod kontrolom političara, ti neki savezi i udruženja također. Mi moramo da osvijestimo šta to čini Njemačku uređenom, pa čine je uređenom ti elementi civilnog društva. Da znate da imaju neki ozbiljni ljudi koji su stručni u nekom problemu, koji se bave tom određenom tematikom i da se stvari rješavaju mikro. Neko će reći "e jesi glup pa struka je protjerana". Pa šta se dešava, dešava se da je kamenolom pobio ljude zato što se sklonila struka. Treba nešto iskoristiti kao polugu da se to promijeni.