Bosna i Hercegovina, baš kao i druge evropske zemlje, imala je plemićke porodice.

Za evropske historičare koji su se bavili ovim pitanjem posebnu pažnju je izazvao podatak da se od svih evropskih zemalja jedino u Bosni sačuvalo brojno plemstvo sve do kraja 19. stoljeća, koje je sve do tog vremena u cijelosti sačuvalo feudalne privilegije i da je još predstavljalo glavnu vojnu, političku, ekonomsku i kulturnu snagu zemlje. Takvu Bosnu je dočekala i austrijska okupacija 1878. godine.

Kada se pojavljuju plemićke porodice u našoj zemlji, ko su one bile, kako su djelovale, kakav su značaj imale za BiH, na ova i druga pitanja, u intervjuu za Faktor odgovorio je Adis Zilić, vanredni profesor na Odsjeku za historiju Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru.

Plemstvo kao društvena kategorija formira se u srednjovjekovnom životnom ambijentu. Može se ustvari govoriti o djelovanju plemićkih rodova u širem smislu riječi u odnosu na uži pojam porodice. Najstariji sačuvani pisani podaci koji ukazuju na djelovanje plemstva su povelje bana Kulina iz 1189. godine i bana Mateja Ninoslava iz 1240. i 1249. godine. Plemići se spominju kao presudan politički faktor uz vladara. Ban Kulin navodi općenito povlašteni društveni sloj, dok ban Ninoslav prvi poimenično nabraja važnije plemiće svog vremena. Malo kasnija naracija Barskog rodoslova, koja s veće vremenske distance opisuje prilike u Bosni iz perioda ranog (500-1000 g.) i razvijenog srednjeg vijeka (1000-1300 g.), navodi plemstvo kao svjesnu društvenu kategoriju sa odlučujućim utjecajem na političke prilike u zemlji.

Prvaci plemićkih rodova javljaju se u kasnom srednjem vijeku (1300-1500 g.) kao svjedoci na vladarskim poveljama, kada istupaju ne samo u svoje ime, nego u ime cijelog roda ili bratstva (bratije) kojeg predstavljaju. Poznat je veći broj bosanskih plemićkih rodova iz tog perioda, nabrojat ćemo samo najznačajnije: Sankovići, Hrvatinići, Kosače, Pavlovići, Šantići, Zlatonosovići, Radivojevići-Vlatkovići, Dinjičići-Kovačevići. Nabrojani rodovi su tokom posljednjeg stoljeća bosanske državne samostalnosti kreirali političke tokove uz vladara. Većinom su pripadali uskom krugu velmoža ili su nastojali postići i zadržati takav prestižan društveni status.

Krupno plemstvo činilo je općenito osnovni srednjovjekovni vojni rod feudalne konjice. Istaknutiji plemić dužan je, shodno imovinskom stanju i statusu, opremiti određeni broj konjanika za boj i lično predvoditi vojnu formaciju svojih vazala. Plemstvo je podrazumijevalo puno širu pojavu. Radi se o društvenoj kategoriji kojoj su također pripadali svi slobodni ljudi, vlasnici svoje zemlje. Niže plemstvo uključeno je u feudalnu hijerarhiju kao pješadija u svojstvu vazala krupnijeg plemstva. Seljak zemljoposjednik nije nužno morao posjedovati kmetove.

Mogao je sam obrađivati sopstveni posjed i ujedno se smatrati pripadnikom plemstva. Ovaj širok sloj stanovništva rado je naglašavao svoj status, želeći se time odvojiti od ostalih proizvodnih kategorija, poput kmetova vezanih za zemlju. Pojava je primjetna kroz epitafe na stećcima, gdje se često navodi da se dotična osoba pokopava na svojoj zemlji, na plemenitoj baštini. Naglašeno vlasništvo nad zemljom podrazumijevalo je plemićki status. Također je česta pojava mačeva, štitova, kopalja i drugog oružja kao reljefnih motiva na stećcima, čime je preminula osoba željela istaknuti svoje vojničko zanimanje.

Plemstvo je artikulisalo interese kroz instituciju sabora. Sinonimi za državni sabor u izvornoj dokumentaciji su Stanak, rusag, sav rusag bosanski, sva Bosna, ili prosto samo Bosna. Ova institucija spominje se prvi put sredinom 14. stoljeća. Sabor je ograničavao vlast vladara, važio je kao svojevrstan korektiv vladarevih postupaka i ujedno kreator političkih tokova. Ingerencije sabora bile su široke u unutrašnjoj i vanjskoj politici Bosne. Plemstvo je moglo čak smijeniti vladara ako se većinski nije slagalo s aktuelnom politikom. Bosna je bila uređena kao staleška monarhija, što znači da vladar nije uživao apsolutnu vlast nego je morao uvažavati mišljenja i političke stavove najistaknutijih plemićkih rodova.

Nestankom Bosanskog kraljevstva s političke karte 1463. godine zemlja ulazi u novi društveno-politički sistem i u okvire nove civilizacije. Plemstvo kao društvena kategorija opstaje u novom vijeku koje je podudarno s egzistencijom Osmanske države na širem prostoru Balkana. Principi ulaska i ostanka unutar plemićkog staleža mijenjaju se u odnosu na srednjovjekovni period. Plemstvo opstaje u Bosni i Hercegovini čak i u modernom dobu, kroz cijeli period Austro-ugarske vlasti (1878-1918), zbog osjetljivih političkih odnosa unutar zemlje i međunarodnih ugovora.

Propašću Austro-ugarske monarhije došao je kraj plemstvu u Bosni i Hercegovini. Nakon Prvog svjetskog rata Bosna i Hercegovina ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1918-1941) kada se definitivno dokida plemićki stalež kao društveno-politička kategorija i provode prve značajnije agrarne reforme. Konfiskuju se feudi i daju u vlasništvo ranijim kmetovima koji su tu zemlju prethodno obrađivali i plaćali feudalnu rentu. Bosna i Hercegovina je posljednja država u Evropi koja je najduže zadržala stare društvene odnose i plemićki stalež, što je  karakteristika srednjeg i novog vijeka, ne i modernog doba u osnovi. Dokidanje plemstva i feudalnih odnosa započelo je s Francuskom revolucijom krajem 18. stoljeća, a kulminiralo je u širem evropskom kontekstu sredinom 19. stoljeća.

Danas postoje brojni potomci plemstva, čiji korijeni sežu u kasnoosmanski period. To su pripadnici određenih porodica prepoznatljivih kao takvih u pojedinim lokalnim sredinama. Potomke srednjovjekovnog plemstva na primjeru Bosne i Hercegovine praktički je nemoguće ispratiti do današnjih dana zbog promijenjenih društvenih odnosa u novom vijeku. Plemićko porijeklo, najčešće gledano po očevoj liniji, tj. po prezimenu, već čitavo stoljeće ne igra nikakvu ulogu za pojedince u političkom ili društvenom životu Bosne i Hercegovine. Odnosi karakteristični za savremena društva uređeni se po drugačijim principima u odnosu na feudalna doba.

Države iz vremena ranijih historijskih epoha ne bi općenito mogle funkcionisati bez tada važećih društvenih odnosa, konkretno plemstva kao posebne kategorije. Savremenom čovjeku teško je razumjeti te procese zbog promijenjenih životnih uvjeta i navika. Noviji pogledi na život i svijet ogledaju se u nacionalnim državama, drugačijim društvenim sistemima u odnosu na starija vremena, sekularizaciji društava, industrijalizaciji, ubrzanoj urbanizaciji, mnoštvu megapolisa širom svijeta nastalih uslijed promijenjenih načina privređivanja itd.

Plemstvo je ranije predstavljalo vodeći društveni sloj, čiji je osnovni zadatak bila vojna služba. Politički i javni život također je nezamisliv bez te društvene kategorije. Takvi odnosi bili su na snazi u širem evropskom i mediteranskom kontekstu, te u tom smislu ni mikroprostor Bosne i Hercegovine nije izuzetak.

Plemstvo je spadalo u povlašteni društveni sloj, proistekao iz starješinskih rodova ranog srednjeg vijeka. Procesom jačanja i širenja starješinske vlasti, pojedinci iz reda vršilaca javnih službi počeli su također ulaziti u povlašteni krug plemstva, postavši pri tom privilegovani.

Unapređenjem državne organizacije u razvijenom srednjem vijeku sve više ljudi je putem obavljanja javnih funkcija stjecalo utjecaj u društvu. Novo plemstvo po službi i oružju spajalo se s potomcima prvobitnog rodovskog plemstva u jedinstven povlašteni sloj. Kasniji osmanski državni sistem bio je u tom pogledu puno prohodniji zbog specifičnog timarsko-spahijskog sistema i uvjetnog posjedovanja zemljišta. Sposobniji pojednici mogli su se uspinjati zahvaljujući sopstvenim zaslugama do najviših državnih službi i obrnuto, zbog propusta mogli su gubiti privilegije. Uglavnom se plemstvo tog vremena, poput srednjovjekovnog, vezalo za vojne i državne službe.

Teško je izdvojiti jedan plemićki rod kao značajniji u odnosu na ostale jer se radi o periodu dužem od milenija. Neki su bili istaknutiji u određenim vremenskim intervalima i nisu konstantno ostajali na vrhu. Plemstvo iz ranijeg perioda nije nam poimenično poznato. Najznačajniji pojedini politički akteri kasnog srednjeg vijeka bili su Hrvoje Vukčić Hrvatinić (politički aktivan od 1380. do smrti 1416. godine), te dvojica predvodnika roda Kosača: Sandalj Hranić (aktivan u intervalu 1392-1435) i Stjepan Vukčić (1435-1466). Nakon Hrvojeve smrti politički utjecaj Hrvatinića naglo opada. Kosače su prilično dugo zadržale presudan utjecaj, izdvojivši se tako među ostalim bosanskim plemstvom.

Istaknute ličnosti osmanskog doba uglavnom su iz klasičnog perioda 16. stoljeća, kada se brojni pojedinci iz Bosne hijerarhijski uspinju do carskog divana, neki postaju i veliki veziri. Među brojnim ličnostima mogu se izdvojiti potomci srednjovjekovnog bosanskog plemstva, kao što su Ahmed-paša Hercegović, sin hercega Stjepana Vukčića Kosače, i Sinan-paša Borovinić. Obojica su poznata po političkim aktivnostima u decenijama na razmeđu 15. i 16. stoljeća. Potom se isticalo nekoliko ličnosti iz razgranate porodice Sokolović, poput Mehmed-paše i Ferhad-paše. Budući da je Osmanska država u svom klasičnom dobu predstavljala svjetsku velesilu, navedene osobe kreirale su političke tokove i utjecale na međudržavne odnose. Od 17. stoljeća opada prisutnost istaknutih predstavnika iz Bosne na sultanovom dvoru. Stoga se ne mogu posebno izdvojiti neka imena među plemstvom aktivnim u kasnoosmanskom periodu.