Riječ je o komediji u tri čina koja je pretpremijeru imala 1947. godine. Kulenović je priču smjestio u ksenofobičnu sredinu bosanskohercegovačke kasabe, među zatucane, polupismene i zavišću nagrižene ljude, koja je u isto vrijeme protkana britkim humorom i liskalucima svojstvenim ljudima iz te sredine.

U "Djelidbi" sve se dijeli, ljudi, vjera, zemlja…, sve. Tekst je i dalje aktuelan, a uz rediteljske intervencije Aleša Kurta smješten je u blisku budućnost gdje nakon petog svjetskog rata u jednom zabačenom dijelu Bosne i Hercegovine ljudi čekaju pomoć. Sprema se djelidba... Igraju: Gordana Boban, Vanesa Glođo, Sabit Sejdinović, Amar Selimović, Senad Alihodžić, Davor Golubović, Dina Mušanović, Elma Juković, Amar Čustović i Enes Kozličić.

- Samo ako omogućimo da se u mišljenju o Bosancima i Hercegovcima pokaže sam predmet mišljenja, imat ćemo jasniju percepciju ko su Bosanci. Kakav je to narod? U skladu sa tim shvatanjem stoji i naš poziv publici da se usmjeri "ka samim stvarima". Materijale za fundamentalni opis "samih stvari" nalazimo u komadu "Djelidba". Esenciju o tom narodu ne možemo dobiti kao rezultat empirijskog istraživanja. To mora biti poetski čin koji predmetu mišljenja ne dodaje ništa novo, već mu omogućuje da se on pokaže u našoj svijesti u svom suštinskom obliku – napisao je o predstavi Aleš Kurt.

Tekst, iako je napisan prije skoro osam decenija, još je aktuelan. Kakve "začine" ste ipak dodali da to bude "aktuelnije", odnosno šta ćemo vidjeti iz realnosti koju danas živimo u Vašoj "Djelidbi"? Jeste li i koliko ste odstupili od Kulenovićevog teksta?

Mislim da smo odstupili zato što mi smo ovo radili kao jednu dosta, onako "luđačku" komediju. S tim, naprimjer, jedan od glavnih pokretača je lik koji je u originalu partijski aktivista, a kod nas se on pretvara u nekog inspektora Kluzoa, (istoimena britanska komedija, op. a.), koji je vrlo specifična ličnost puna humora. On pokreće tu radnju i na kraju to izgleda kao neka istraga. Povremeno je groteskno, povremeno kao neka parodija, međutim ono što je bio moj eksperiment je bilo da li to uopće leži ovakvom tekstualnom predlošku. I iznenađujuće je što je ispalo da da. Tekst kao da traži da ga razigraš, da napraviš od njega nešto što je žanrovski zanimljivije od političke satire i tako smo i radili. Mislim da bi se predložak ovog teksta moga raditi bilo gdje i da bi ga svi ljudi mogli razumjeti – u Švedskoj, Africi, Americi... Taj lokalizam ne smeta uopće. Drago mi je da tekst našeg pisca ima univerzalne kvalitete i mislim da bi bio jako interesantan, duhovit i tužan svim ljudima koji to budu gledali.

Na press konferenciji ste kazali jednu sjajnu rečenicu. Parafrazirat ću: "Smisao za humor nam je dat da bi preživjeli, a mašta nam je pomogla da nadomjestimo ono što nam fali". Pretpostavljam da je to ta magija koju ste uveli u predstavu – da će tu biti smiješno, gorko, ali i nade...

To isto zavisi od toga kako vi kao publika reagujete. Ako se emotivno involvirate, onda je to strašno, ovi ljudi su potpuno ludi, imat ćete neku gorčinu. Međutim, ako gledate racionalno i mislite ako je ovo patern koji se ponavlja hiljadama godina već sa ljudima, onda je to jedna od najvećih komedija uopće. A ponavlja se vjerovatno, vjerovatno su i prije deset hiljada godina dijelili nešto i imali slične fore kao ovi danas. Mislim da je Skender uhvatio nešto što je antropološki moderno, što postoji hiljadama godina među ljudima, što nam je genetski ubačeno. I taj model koji je on prepoznao, '47. su kritičari njegovi vrlo oštro sagledali, pa su u svim tekstovima koje sam ja malo pregledao, napadali pisca kao šta je on htio da kaže, zašto je on stavio da tadašnji aktivisti izgledaju kao pozitivni likovi, a ovi kao negativni?! Oni nisu shvatili da je taj tekst malo prevazišao to, da je u tom trenutku bio malo ispred vremena. Ne malo. Puno. Pisac je nekada samo transfer između istine i umjetničkog djela. On što vidi, osjeća i što smatra tačnim, prenosi u neku formu. I jednostavno vi ne pitate pisca šta misli, nego šta mu je dala istina koju je vidio, to bi bila suština. Međutim do toga se tada nikada nije dobacilo.

Detalj iz predstave "Djelidba"

Poslije se potpuno drugačije gledao taj tekst. Bio je jedan snimak "Djelidbe" koji se prije nego će početi rat non stop vrtio na TV-u, i moram priznati da je mene to tada užasavalo jer iz dana u dan je bila sve gora situacija, osjećalo se da se nešto užasno sprema, a kao mali "comic relief" pustili su vam snimak "Djelidbe", koji uopće nije bio smiješan u tom kontekstu. I obrnuto, u ovom kontekstu, ja sam probao da ovo bude smiješno jer da možda neko shvati da to nije nešto što se samo nama dešava i da nije nešto što se dešava samo meni u ovom trenutku i da kukam što sam se uopće rodio ovdje, nego da je to univerzalna ljudska priča, da je čovjek takav i da li ćemo mi prihvatiti braću sapiense kao take, da li ćemo to prihvatiti sa osmijehom ili tugom. Ljudi su ljudi. U ovom komadu ima i pozitivnih likova koji su opičeni, ali su pozitivni. Život je uvijek neki miks dobra i zla i sve se vrti oko neke dualističke borbe, da postoji dobro i zlo i da se onda oni bore. Dobar dio publike se uvijek nada da će dobro pobijediti, da će biti happy end. Da neko ko je barem malo zaslužio da prođe dobro. Uvijek ima neka nada. Iako mi kažu da je dosta mračno ono što radim, u suštini sam optimista, ne zato što mislim da će se sve odjednom promijeniti, nego mislim da povremeno imaš priliku da se nešto desi pozitivno i da se vama kao pojedincu desi nešto pozitivno. Tako da uvijek ubacim nešto, neki lik koji nam je svima simpatičan da se spasi.

Dakle, u toj borbi dobra i zla, ipak ste fan dobra?

Ja uvijek na neki način navijam za one koji su tu žrtve.

Mi i jesmo žrtve ovog tranzicijskog vremena..

Pa da, ali, opet, nema priče bez zlikovaca.

S obzirom na to da se predstava dešava u momentu kada se dijeli vlast u našoj zemlji, mislite da će političari shvatiti da se na njih referira?

Ma ne, ova predstava se dešava u bliskoj budućnosti, nakon tamo nekog sljedećeg rata gdje je tehnologija još više napredovala, a ljudi nisu uopće. O tome je to. Ovo je toliko prolazno sve, teško se čovjek može sjetiti ko je bio na vlasti prije 17 godina. Ljudi u nekim zemljama u Evropi ne mogu da se sjete ko im je bio predsjednik prije 10 godina. Ne mislim da je to nešto referentno. A mislim da je puno referentnije to da mi nađemo nešto što će nas dirnuti, ti ljudi, bez obzira na sve te probleme, i da pokušamo da sagledamo to na jedan pametniji način. To bi bilo divno. Ljudi imaju potrebu da definiraju stvari, da ih analiziraju, obični ljudi, i mislim da je ovo samo korisno da vas na jedan sofisticiran način potakne da razmišljate o nečemu šta je umjetnost. I to joj jeste neka svrha, ona ne rješava nikakve političke, naročito ne dnevnopolitičke stvari. Ovaj tekst postoji već više od 70 godina i bit će opet nekome zanimljiv za 70 godina. Umjetnost ostaje, ako je nešto stvarno dobro, to ostane zauvijek, a život kao život - nije niko zadovoljan. U posljednje vrijeme sam putovao i družio se sa ljudima sa različitih kontinenata, uglavnom svi se ljudi žale na svoju vlast, na sistem, globalni sistem, geopolitiku, na to što rade ti veliki centri kapitala. Uglavnom su ljudi nezadovoljni, ali i to je neka prirodna stvar.

Hajmo zaboraviti politiku jer bio je jedan šokantan period za planetu, bila je pandemija i mi smo se zapravo šokirali koliko se možemo izolovati jedni od drugih. To je bilo antropološki strašno. Tu smo dobili neku poruku i pouku da bi se mi ustvari teoretski mogli zatvoriti u kuće i da svi izgubimo međusobnu komunikaciju. Posljedice toga bi bile isto virtuelne. Posljedice te pandemije su ratovi koji su već bili, a onda se pojavio i taj rat u Evropi, a uvijek je strašno kada se pojavi rat u Evropi jer onda on naslućuje neke krize i nove svjetske ratove. Kad je krenuo taj rat u Ukrajini, rekli su da će to biti gotovo za dva-tri mjeseca. Mi u Bosni znamo u praksi da je to nemoguće. Ali čovjek vjeruje u ono što mu kažu, bez obzira na to što iz prakse zna da to nije tako.