Riječ je o komediji u tri čina koja je pretpremijeru imala 1947. godine. Priča je smještena u ksenofobičnu sredinu bosanskohercegovačke kasabe, među zatucane, polupismene i zavišću nagrižene ljude, ali je u isto vrijeme protkana britkim humorom i liskalucima svojstvenim ljudima iz te sredine.

U predstavi igraju Tatjana Šojić, Gordana Boban, Dina Mušanović, Elma Juković, Mirvad Kurić, Sabit Sejdinović, Davor Golubović, Amar Selimović, Adnan Hasković, Senad Alihodžić, Enes Kozličić i Amar Čustović. Autorski tim čine: dramaturg Vedran Fajković, scenografkinja i kostimografkinja Adisa Vatreš Selimović, dok je za scenski pokret zadužena Amila Terzimehić.

Predstava "Djelidba" pred publikom Kamernog teatra 55 premijerno bi trebala biti izvedena sredinom januara, a zašto je još uvijek aktuelna, iako je napisana u prošlom stoljeću, u intervjuu za Anadolu Agency (AA) objasnio je reditelj Aleš Kurt.

Na pitanje, zašto je odabrao Skendra Kulenovića, i zašto baš "Djelidbu", Kurt odgovara kako se radi o "našoj klasici" i "vrsnom piscu koji je izvodio prave vragolije sa jezikom".

- Osim toga, teatar je želio komediju koja je direktno vezana za nas, ovdje, sada, a koja je opet vanremenska - kaže reditelj.

Mnogo je rediteljskih imena postavljalo ovaj komad u teatarskim kućama širom BiH, zato je sigurno i veći izazov staviti autorski pečat na projekat koji je mnogo puta, u različitim rediteljskim, scenografskim, kostimografskim i glumačkim rješenjima bio pred publikom. Po čemu će se Vaša "Djelidba" razlikovati od drugih?

- To jeste uvijek najveći izazov. Kao da režirate "Hamleta" na primjer. Nadam se da se naša predstava neće moći porediti sa drugima, već da će se nekom sviđati, a nekom ne. U umjetnosti, mi se ne natječemo kao u sportu, već pokušavamo da dodamo historiji još nešto. Nešto svoje. Preciznije, nešto naše. Predstava, po meni, uvijek puno govori sama o sebi, o ljudima koji su je radili, o vremenu, o raspoloženju, o nadama, a i o našim sjećanjima. A, onda, tu je i Kamerni teatar 55. Emotivno sam vezan za tu scenu, kao, vjerovatno, svi koji su ikada tu nešto radili. Vezan sam za ljude koji su sada tamo, koji su bili prije. Taj koncept prostora, koji je poseban, daje vam čudan osjećaj kad publika sjedne.

U "Djelidbi" sve se dijeli, ljudi, vjera, zemlja… sve. Tekst je i dalje aktuelan. Zapravo, nikada nije prestao biti. Zanimljivo je da je 1947. bio zabranjen. Jesmo li danas spremni pogledati istini u oči, što ovaj komad i traži od publike?

- Mislim da jesmo. Zapravo mi se čini da nemamo nikakav problem s tim. Mi smo shodno historijskim problemima veoma otvoreni kada pričamo o sebi i svojim budalaštinama, možda i više nego u nekim drugim zemljama. Mislim da je zapravo u prirodi ljudi ovdje da ne uljepšavaju vještački situaciju i probleme, već da ih čak i prenaglase kako bi postali komični. Nekad i groteskni. Ne zaboravite da se u ovoj zemlji smislilo puno dobrih viceva. To smatram pozitivnom osobinom. Kad si u nekom belaju, znaš nekako sve to izokrenuti da nasmiješ i sebe i druge.

Kažu da jedno društvo treba doživjeti dno da bi se moglo regenerisati. Gdje smo mi na tom putu, ima li nade za regeneraciju, jesmo li dotakli dno?

- Meni se čini da kod nas ima baš svega i da ta socijalna i kulturološka raznolikost daje ipak stanovitu vitalnost. Nemamo baš neki plan kao društvo, ali zato apsolutno svi imaju svoje mišljenje skoro o svemu, što nije loše. Naravno, sve bi bilo puno ljepše da je država bolje sređena. Mislim da to nije nemoguće. Možda se ovo čini kao nekakav utopijski optimizam, ali, opet, imam neku vjeru da se može bolje živjeti. To isto mislim i o drugim dijelovima ove planete koji su zbog nečega nesretni. Skenderova komedija je, po meni, univerzalna, jer se odnosi ustvari na sve ljude. Čak bi mogli reći da se historija ljudskog roda bazira, prije svega, na podjeli dobara, između nas i njih, i njih, i onih tamo...

Skender nije jedini bh. pisac koji je znao detektovati ključne probleme društva u kojem je živio. No, zanimljivo je da su iste anomalije i danas prisutne. Smjenjuju se generacije, politički i vladajući režimi, ali mentalitet ljudi i problemi u osnovi ostaju uvijek isti.

- Tačno tako. O tome radimo i predstavu. Mi smo, čak, na neki način to zamislili kao priču koja se dešava u bliskoj budućnosti. Znači, mijenjaju se politike, ideologije, režimi, a o tehnologiji i nauci da ne govorimo, a čovjek, e, pa on se ne mijenja istom brzinom. Ali je itekako sposoban da se prilagodi i snađe. Kada živite kao mi, na raskrsnici civilizacija, na mjestu gdje historija izvodi često oštra skretanja, morate naučiti da se prilagodite kako bi opstali. To stoji. Ali da bi se pomakli na viši nivo, moramo i da evoluiramo. A, to kad se dešava, veoma se sporo dešava.