U srijedu, 8. maja, navršila se 33. godišnjica čuvenog zadnjeg finala Kupa maršala Tita. Tog dana su na sablasno pustom stadionu JNA u mučnoj predratnoj atmosferi Crvena zvezda i Hajduk posljednji put igrali za trofej države koja će se samo nekoliko mjeseci kasnije okupati u moru krvi i raspasti se kao da je nikad nije ni bilo, podsjeća Index.

Hajduk je golom Alena Bokšića slavio 1:0, a Zvezda je mjesec dana poslije u Bariju postala prvak Evrope. Kako je finale bilo na rasporedu upravo u vrijeme početka srpske agresije na Hrvatsku, šest dana nakon što je u Borovu Selu brutalno ubijeno 12 hrvatskih policajaca, utakmica je odigrana pred manje od 7.000 ljudi, a do posljednjeg trenutka Uprava Hajduka je vagala hoće li ići u Beograd.

Tek na intervenciju tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Stipe Mesića, koji ih je zamolio da ipak odu i odigraju taj meč te im za tu priliku osigurao vojni avion koji će ih sigurno odvesti u Beograd, Splićani su pristali otputovati.

O toj se utakmici više-manje zna sve. Pamti se jeziva atmosfera koja je nagovještavala užas koji se sprema, još se priča o golčini Alena Bokšića, a u historiju su ušli i divljanje Siniše Mihajlovića i Igora Štimca koji su tu večer na stadionu JNA igrali i neku svoju, privatnu utakmicu.

Ono što je manje poznato vezano za to finale tužna je priča vjerovatno najtragičnijeg junaka u historiji fudbala bivše države - Milija Hadžiabdića. Hadžiabdić, ikona Veleža i tadašnji desni bek Hajduka, samo nekoliko dana prije finala je pokopao desetomjesečnu kćerkicu Romanu koja je stradala u saobračajnoj nesreći. Niko normalan ne bi pristao u takvim okolnostima igrati, no Mili je odlučio kako je odlučio. Odigrao je utakmicu karijere.

I sad dolazimo do najmučnijeg dijela. Samo dva dana nakon utakmice Hajduk mu je poručio da se može skupiti i otići. Tada navijači Hajduka nisu davali Hajdučko srce. Da jesu, ta bi nagrada bez sumnje pripala Hadžiabdiću. Umjesto nje, umjesto zahvale, prema njegovim riječima, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je naredio da ga se potjera iz Hajduka. Zašto? Zato što je tokom intoniranja "Hej, Slaveni" držao ruku na srcu i pjevao himnu zemlje koju je volio.

U velikom intervjuu Mili Hadžiabdić je za Index u detalje pričao što se događalo tih dana, kako je došlo do njegovog tjeranja iz Splita, ko je to naredio, a ko izvršio. Saznali smo da je upravo on nagovorio sudiju tog finala Adema Fazlagića da isključi Igora Štimca i Sinišu Mihajlovića.

Hadžiabdić je pričao kako je doživio skidanje petokrake s grba Hajduka na turneji u Australiji, u maju 1990. godine, a kako invaziju navijača protiv Partizana i spaljivanje jugoslavenske zastave četiri mjeseca kasnije.

- Potpisao sam za Hajduk na četiri godine s klauzulom da nakon šest mjeseci mogu otići uz odštetu Hajduku od 65.000 maraka. Bio sam zaista oduševljen. Ostao sam godinu i po dana i bio standardan igrač. Saigrači, navijači, cijeli grad, svi su me prelijepo primili. Grad me oduševio, namjeravao sam kupiti stan u Splitu i živjeti na relaciji Split - Mostar.

I onda se dogodilo to što se dogodilo. To finale Kupa protiv Zvezde 1991. To što sam napravio nema nikakve veze ni s Hrvatima ni sa Srbima. Bio sam jugoslavenski opredijeljen. Nikakvi Muslimani, nikakvi Bošnjaci. Kad je jugoslavenska himna zasvirala, osjetio sam potrebu staviti ruku na srce i zapjevati.

Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi to moglo nekome zasmetati u Hrvatskoj. I dalje mi nije jasno kako je moguće da je najviše zasmetalo čovjeku koji je godinama bio general JNA i koji je živio u Srbiji. Tuđman je preko Antuna Vrdoljaka naredio da me se makne iz Hajduka.

Vjerujte mi u ovo što pričam, jer imam sve informacije kako se to dogodilo i zašto se to dogodilo. Odatle je ta naredba došla. Iz vrha HDZ-a. HDZ je maknuo Jerkovića i staru Upravu i uvalio u Hajduk Buljana i Rožića. Ništa nije bilo slučajno. Zamislite licemjerja. Mene su zbog jugoslavenske himne Rožić i Buljan izbacili iz Hajduka, a obojica su s mojim bratom Džemalom igrali za Jugoslaviju.

- Zbog toga sam najviše razočaran u Hajduk. Svaka se osoba najprije mora staviti u moj položaj da bi shvatila što sam ja napravio. Svi smo mi ljudi, nismo životinje. Bio je 2. maj, bio sam u Splitu, a supruga mi je javila da ide u Čapljinu do porodice. Ja nisam mogao jer smo imali trening. Pripremali smo se za finale.

Žena je bila u Mostaru s kćerkom, mala je tada imala deset mjeseci. Ona nam je bila prvo dijete. Kasnije smo dobili još dvoje prekrasne djece, sina Romana i kćerku Aminu. Oni su sad već ljudi. Nakon dva dana, po povratku iz Čapljine, oko 11 sati, na jednom opasnom zavoju, dogodila se nesreća.

Da tragedija bude veća, nesreću je izazvao naš komšija, zgrada do zgrade. Vozio je trudnu suprugu i pokušao je prestići autobus na nemogućem mjestu. Vozio je 140 na mjestu gdje je bilo dozvoljeno maksimalno 70. Upao je u makazice s mojim šurjakom.

Punica i supruga sjedile su na zadnjem sjedištu, a kćerka između njih. U trenutku udara, mala je udarila u onu šipku od prednjeg sjedišta. Punica i žena su bile vezane, zato su i preživjele. Tada nije bilo posebnih sjedala za djecu. Da je bilo, mala bi možda i preživjela. Nakon sudara živjela je još četiri sata.

Moj brat Džemal ju je odveo u Sarajevo, ali u Hadžićima, par kilometara prije Sarajeva, umrla je u autu. Na sahranu u Mostar su došli cijela ekipa i Uprava kluba. Trener Skoblar, Bokšić, Štimac, doktor Čukelj... Svaka im čast na tome i to im nikad neću zaboraviti.

Skoblar me nakon sahrane nagovarao da moram igrati protiv Zvezde u finalu jer je to jedini način da ih pobijedimo. Rekao sam mu da ne mogu, da nisam u stanju, no bio je uporan. "Mili, moraš igrati. Ne dođeš li, nemamo šanse".

Bila je subota, a u srijedu se igrala utakmica. Ništa, rekao sam mu da mi da dva dana vremena, da ću mu se javiti u nedjelju navečer i reći što sam odlučio.

Supruga mi je bila tada u bolnici i nije imala pojma da je malena umrla. Morao sam najprije ženi u bolnici reći da je Romana poginula. Nemojte mi zamjeriti na pauzama, teško je ovo pričati. Ne dao Bog to nikome. Kad je žena čula da želim igrati, poludjela je, rekla mi je da nisam normalan. Odgovorio sam joj da moram, da je to jače od mene i da protiv sebe ne mogu.

Razmišljao sam, ako ostanem u Mostaru, totalno ću prolupati. Uzimao sam tablete za smirenje nekoliko dana da koliko, toliko ostanem priseban. U nedjelju navečer sam javio Skoblaru da ću doći i za Split sam krenuo ujutro oko 7. Možete misliti kako mi je bilo voziti.

S pola glave sam vozio. Žena je išla sa mnom jer ni ona nije mogla biti sama u Mostaru. Ostavio sam je u stanu i stigao na trening. Došao sam na stadion, a tamo užasna atmosfera. Nema ko mi nije prišao da mi da saučešće. Teško ti je. Skoblar mi je prišao i rekao da ne moram odraditi jutarnji trening, nego da se vratim popodne i istrčim samo 10, 15 krugova.

Stigao je utorak, dan prije utakmice, a mi i dalje nismo znali igramo li ili ne, hoćemo li putovati ili nećemo. Tog dana su se Tuđman i Milošević ipak dogovorili da se utakmica odigra. Željeli smo igrati, ali nije bilo svejedno. Treba otići tamo, odigrati i vratiti se. Izgubit ćemo glave, mislili smo.

Za Beograd smo išli nekim vojnim, padobranskim avionom. Svašta nam je svima prolazilo kroz glave, čak i to da nas neko može oboriti. Nekako smo stigli u Beograd i, moram reći, stvarno su pazili da se ništa ne dogodi. Čuvali su nas kao da smo svi bili Srbi. Možda se to neće nekome svidjeti, ali bože moj. Tako je bilo - ispričao je Hadžiabdić za Index, dodavši:

- U srijedu smo osvojili Kup, u četvrtak su smijenili Skoblara, a u petak su mi rekli da u Hajduku nemam više što tražiti. Poklepović je došao za trenera i u petak ujutro, prije treninga, pozvao me sa strane. Sa Špacom su bili njegovi pomoćnici Željko Mijač i Ivan Katalinić. Poklepovića do tada nisam znao dobro.

Poznavao sam ga površno, znao sam da je bio trener Hajduka, Borca iz Banje Luke i Budućnosti. Kad bismo se vidjeli, pozdravili bismo se, ali to je bilo to. Tog dana je pričao sa mnom kao s vlastitim sinom. "Mili, znam da ste divan čovjek i odličan igrač, ali ja vam moram priopćiti da morate napustiti Hajduk". To mi je rekao.

Pitao sam ga za razlog, a čovjeku neugodno, izgledao je kao da bi u zemlju od sramote propao. Samo mi je dodao da mi razlog netko iz Uprave kluba treba objasniti. Pitao sam ga zbog čega mi on kao trener to govori, a ne neko iz Uprave. Nije znao što bi mi rekao.

Ušao sam u svlačionicu i zamolio sam nekog od igrača, ne sjećam se sad koga, da ode do ureda i dovede Buljana ili Rožića. Kad već moram otići, želio sam se kako treba oprostiti od saigrača.

Njih dvojica su došli, a ja sam održao govor od desetak minuta. Kad su Rožić i Buljan izašli, kunem vam se na djecu, neki su igrači plakali, a jedan je igrač rekao da će sinu, ako mu se ikad rodi, dati ime Mili.

- Ne znam, malo mi je nezgodno to reći da ne bih čovjeka doveo u nezgodnu situaciju. Eto, Ante Miše je to bio. Možete ga pitati je li istina. U tom sam govoru razočarano rekao Buljanu i Rožiću da nisam zaslužio takav odnos i poručio im neka se srame zbog toga. Bio sam žestok i umalo nije došlo do fizičkog sukoba.

U takvim situacijama čovjek se teško kontrolira, pa sam, između ostalog, spomenuo i kćer. "Kćerka mi je poginula prije par dana, a ovako mi se zahvaljujete". To sam rekao. Spakirao sam se i otišao. Hajduk me do zadnjeg centa isplatio. Međutim, novi problem je nastao jer sam želio igrati za Velež, a Hajduk je tražio odštetu i nije mi želio dati papire.

Nakon pola godine, u januaru 1992. godine, otišao sam u FSJ, koji je još postojao. Primio me predsjednik Saveza i za sat vremena sam dobio papire. Rečeno mi je da HNS više nije dio FSJ i da mogu slobodno potpisati za Velež. Znači, nakon što su me izbacili, pola godine zbog njih nisam mogao igrati. Nema tu tajni, išli su da me baš unište.

- To vam ne mogu reći. Ali, ko je smijenio Juricu Jerkovića i Josipa Skoblara i postavio HDZ-ov kadar Buljana i Rožića? Je li to mogao napraviti neko bez političke moći u to doba? Preko noći je smijenjena cijela Uprava i dovedena je nova, politički podobna. U Hajduk je došao HDZ, a ko je bio predsjednik HDZ-a?

Rožić je bio gradonačelnik Trogira, pa su ga kasnije optužili da je pronevjerio neki novac. Za Buljana se isto svašta pričalo. Kako to da mene niko nije prozivao ni za što? Baš zato što sam čiste savjesti, nemam dlake na jeziku i reći ću vam sve. Ponavljam, cilj im je bio uništiti me. Dobro da sam živ ostao.

Pitali ste me za Skoblara zašto je smijenjen. Ne mogu tvrditi, ne mogu dokazati, ali sam uvjeren, život bih dao da je to istina, da mu je bilo naređeno da protiv Zvezde igra s rezervnim timom i namjerno izgubi utakmicu. Zašto? Raspad je Jugoslavije, a Hajduku je istekla dvogodišnja suspenzija igranja u Evropi nakon nereda na Poljudu protiv Marseillea i onog suzavca.

Kako je Zvezda već osigurala naslov prvaka, Hajduk ide u Evropu izgubio ili dobio. Skoblara su potjerali jer je pobijedio, a samim tim je Hajduk morao isplatiti igračima premije 300, 400 hiljada maraka. A ta lova je trebala ostati u kasi. Kome da ostane? HDZ-u, zna se kome.

Zašto je Jarni po svoje pare išao kod Tuđmana na Brijune, a ne kod mog oca? Nisam nacionalist, ne daj Bože. Ne mrzim nikoga. Split je moj grad, volim ga kao da je Mostar. Ali ljudi moraju saznati istinu. Da, upravo je tako sve bilo.