Abdulah Sidran, književnik, pjesnik, akademik, scenarista, autor najčitanijih knjiga i najgledanijih i nagrađivanih filmova koji su promijenili tok bh. kinematografije, odnedavno i "Facebook analitičar", precizno secira našu realnost, iskreno i otvoreno, bez dlake na jeziku, do korijena, analizira društvene, političke i svake druge anomalije, ne susprezajući se da istina ispliva na površinu, sviđala se ona nekome ili ne.

Na tom putu stekao je armiju onih koji ga vole, ali i onih koji bi najradije da ga nema. No njega to ne sprečava da bude još glasniji i istrajniji u svojoj namjeri da kao misleće, razumom obdareno biće, kazuje istinu. A mogao bi, kao i mnogi drugi, da se skloni u komfornu zonu i posmatra sa strane šta se dešava.

Jer, Sidran je za svojih 76. ispisao biografiju pred kojom se i svjetska javnost poklanja, osvojio je brojne nagrade, pa mu bilo kakav vid promocije nije potreban. Ali Sidran se ne zaklanja pred vjetrovima zla, i nikada nije bio, niti po svojoj prirodi može biti, samo nijemi posmatrač, bez jezika i glasa.

U intervjuu za naš portal govorio je o nepravdama koje trpi i bitkama koje vodi, zašto se na njega obrušila "fina gradska raja", objasnio je zašto nam je ovako kako jeste, kazao šta misli o "nestalom pečatu", govorio o svojoj ulozi na Facebooku, ali i ekskluzivno najavio nove projekte...

Napisali ste: "Stalno osjećam da mi je bar 10 manje nego što jeste. Dođe mi da na olovku provjerim da se nisam negdje zezno u računu". Znači li ovo i da ste pobijedili sve bolesti koje su Vam prijetile proteklih godina? Ili ih barem dobro držite pod kontrolom?

-Ja sam zdrav ko dren.

Facebook je postao društvena platforma gdje svaki dan, uglavnom kroz imaginarni lik Nuriju, progovarate o aktuelnim dešavanjima u društvu. Red bi bio i da ga vječnim učinite između korica knjiga, barem kao podsjećanje na tešku sarajevsku, ili ako hoćete bh. svakodnevicu…

-Ono što je sad zadnjih godinu, dvije, tri, u mom životu važno jeste da me naša kulturna i politička javnost doživljava i vidi kao čovjeka koji je preselio svoj rad u medij Facebooka. Facebook je na izvjestan način ostrvo prognanih. Može da bude to, a može za nekoga i prostor igre, zabave, prostor komunikacije, upoznavanja novih ljudi. U mom slučaju zbilja je to prostor u kome sam se prisilno našao, jer, nisam imao kvalitetne ponude da ono što tokom sedmice doživljavam, pretvaram u jednu sedmičnu rubriku, a preko tih rubrika, to se sada kaže kolumne, mnogi od pisaca su organizovali svoje živote. To im je način preživljavanja, jer ne može se živjeti od knjige. To je iluzija. Čak i kad je knjiga veoma tiražna, kao što su moje zadnje dvije-tri, pisac tu gubi  kontrolu nad prodajom. Izdavači mogu slobodno odštampati deset hiljada primjeraka, a njemu platiti za jedno izdanje. Prema tome, ja sam se tamo našao, da tu svu energiju koja je skromna, ali je još uvijek posjedujem, i ideje koje razmatram, sa kojima živim, da ne propadaju, da ih negdje kanališem.

Pretvorio sam to u dva profila na kojima imam 10.000 pratilaca, i oni s radošću čitaju i komentarišu. Još uvijek nemam pameti, niti imam savjetnika koji bi mi umio takvu masu čitalačku pretvoriti u nešto što bi moglo donositi profit, a postoje te mogućnosti, samo im ja nisam vičan. Za potrebe te rubrike, kad sam vidio da to strahovito mnogo ljudi čita i voli, smislio sam književni lik. A u to ulazi sve- to su sjećanja i ono što je literatura, i ono što ti se tog jutra dogodi na pijaci, i u polemičkim ratovi koji sa nekima vodiš, dakle po svojoj prirodi potpuno široka platforma, na koju može stati sve. Kada sam shvatio da je ta moja publika zbilja vjerna, odana i čvrsta,  zavolio sam ih, kao i oni mene, mada ih ne znam, znam 10-15 ljudi iz Sarajeva, počeo sam neke stvari kazivati kao  književnik Abdulah Sidran, a neke, kazujem kroz svog književnog junaka koji se zove Nurija.

Dao sam mu ime Nurija u znak poštovanja prema onom čovjeku koji se stvarno zvao Nurija, a koji je u opsjednutom Sarajevu, u toku rata protiv Bosne, iz prkosa džogirao kroz cio grad. Džogirao je od čaršije do Holiday Inna. Tokom te putanje, trajno je bio na nišanu snajperista sa brda. Kasnije sam saznao da je bio bagerist. Penziju je zaradio u Austriji. Nije neki učen čovjek pa da smišlja simboličke načine iskazivanja otpora. Međutim, Sarajevo ga je zavolilo i oduševilo se. U prvi mah su mislili da je malo ćaknut čovjek. Jok, čovjek je o sebi pri sebi, ali je kazivao: "hajte životinje izvolite ubijte, je li vam to ćeif, je li vam to junaštvo, je li vam to snaga". Taj čovjek je još uvijek živ. Imam fotografije njegove genijalne. Radio ih je Strašni (Milomir Kovačević, op. a.). Kada budem pakovao knjigu tražit ću dozvolu od stvarnog Nurije da uz jednu bilješku objavim i njegove fotografije. Pripremam knjigu "A Nurija veli".

Nurija je za kratko vrijeme postao omiljeni lik...

-Ako preskočim jedan dan u inbox mi dolaze poruke: "hej, gdje nam je Nurija, ja i moja žena smo naučili da prvu kafu ujutru ne pijemo dok ne vidimo šta je rek'o Nurija". I zbilja sada treba kazati šta je tu ideja. Šta je moj koncept. On je kombinacija onoga što je u našoj tradiciji bio Nasrudin Hodža, ali je istovremeno kombinacija onoga što su bili Don Quijote i Sancho Panza, gdje se spaja jedan utopijski doživljaj svijeta, gdje čovjek vidi vjetrenjače gdje ih nema, juriša na nepostojeće vitezove, sa zdravom ljudskom pameću Sancho Panze koji ga u svemu tome ironizira i zeza. Pa se u tom ukrštaju dobija dragulj narodne mudrosti kovane stoljećima. Na neki način, ponekad uspijem kroz Nurijina usta kazati neke jako važne stvari o svemu što čini našu stvarnost, što čini našu sudbinu kolektivnu, pojedinačnu, kako god hoćete. 

Često ste na Facebooku trpili i razne napade.

-U bivša doba, predinformatička, prevaranti, lopovi, hoštapleri radili su klasičnim kalauzima, i nije bilo lako dugo varati svoju okolicu. Međutim medij Facebooka omogućava vještim, inteligentnim ljudima da godinama obmanjuju javnost o sebi. Na taj način sam imao problema. Kazat ću to na način na koji je Tolstoj pisao Anu Karenjinu. Pa recimo njega onda može tužiti sedam miliona Ruskinja koje će se prepoznati u Ani Karenjini. Ja takve stvari postavljam  na književni način, jer zbilja je nisko kada bi se mi na Facebooku na taj način hrvali pojedinačno, ovaj s ovim, ili ovaj s onim.

Što se može postaviti kao u ravan opštega, zajedničkoga, društvenoga, filizofskoga, pojavnog, fenomenološkog, antropološkog, to je ok, mislim da sam u tome prilično sačuvao dignitet pisca od značaja, jer vjerujte  mi strahovito je mnogo niskih bića koja pojma nemaju o meni, niti je moje slovo vidio. Vidi moju sliku sa Komšićem sad i napljuje, i ja moram odgovarati, jer mi je neugodno zbog Komšića. Komšić me primio nakon moje posjete i ručka kod predsjednika Franuske, Emmanuela Macrona. Naravno da je Komšić kao pametan političar ocijenio da to nije sitnica. Međutim, postoje tako kvarne skupine i pojedinci koji će sad  u doba kada vjeruju da je Komšić krivo postupio u svojoj odluci koristiti fotografiju koja je od prije pet mjeseci, da meni kažu "Sidranova podla, odvratna posjeta Komšiću". Koriste Facebook i na taj način, ali ja sam oguglao, nema šta ne mogu izdržati. O tome priču znate i iz onog slučaja jedne lažne humanitarne radnice koja 10-15 godina laže da se bavi antikorupcijskim radom.

Nikad toga nije bilo ni sekunde jedne. I to su bitke koje moraju biti pogane po prirodi stvari, i ja u tom smislu trpim grdnju ljudi koji me vole, pa često mi kažu: "zašto odgovaraš, zašto ne ignorišeš". To je ispravno, jer bolesnici koji na taj način rade, zbilja na najteži način podnose ignoranciju. To urliče, to je patnja. Jer tu se ne radi o zdravim ljudskim naravima. Međutim, ja na to odgovaram ipak ovako. Ne možeš ti ignorisati ciglu koja ti sa krova padne na glavu, i razbije ti glavu. Oni kažu "to je nevažno". Pa jeste nevažno, ali cigla razbi glavu. E to je jedna dimenzija tog mog boravljenja u tom virtualnom kosmosu. Valja naučiti trpjeti, valja se nositi sa tim i još uvijek vagam koliko je procenata koristi i ljepote, a koliko nevaljalštine u tome. I ispada da koliko god se prepoznaje i raste stepen nevaljalštine, nadjačava ono što su plemeniti i divni čitaoci, koji to vole i žele, i koji bi osjetili da sam im nešto oteo kada bi sada oteo Nuriju, ili kada bi se prestao javljati.

Vaše poruke su bitne za one koji žele i znaju da ih prime.  Je li nama ipak džaba govoriti, i dokad ćemo držati glavu u pijesku? 

-To je Nurija izgovorio na ovaj način: "Ako vam neko kaže da smo u svemu posljednji na svijetu, kažite mu da laže. Mi smo prvaci svijeta u zabijanju glave u pijesak". Ta spoznaja koju izgovara Nurija kod mene nije friška. Meni je već od postdejtonskih godina parala uši pobjedonosna  fraza o tome da smo sačuvali cjelovistost, suverenitet, i ovo i ono, što se može samo u nekakvom simboličkom smislu smatrati tačnim, ili u birokratsko formalnom, ali u onome  što je naša stvarnost, što je naš život, što je stanje na terenu, mi nismo sačuvali cjelovitost Bosne. Bosna funkcioniše najmanje kao tri odvojene, paralelne, ili ne znam kako, društvene cjeline, pod različitim ideologijama, pod različitim principima razumijevanja života. To nisu sitnice. U tom smislu, naša stolica u Ujedinjenim nacijama jeste dokaz o našoj državnosti, jer nikad je neće dobiti Republika Srpska, da se odvoji i da čeka sto godina, uvijek će imati status prostora koji se nasilno odvojio od te i te članice Ujedinjenih nacija. Ali ta stolica naša u Ujedinjenim nacijama nema svoju snagu, jer mi iz nje ne možemo govoriti jednim glasom, tako da je to mrtvi kapital. On će možda biti važan u nekim prelomnim situacijama na način koji je recimo '38. godine Staljin okupirao pribaltičke zemlje- Litvu i Latviju. One su bile u granicama Sovjetskog saveza 60-70 godina, ali su se njegovim raspadom vratile, jer su ih čekale njihove stolice u Ujedinjenim nacijama tolike godine. Na taj način, i u slučaju najružnijih razvoja događaja, kod nas ta stolica vrijedi, i to se  ne smije podcjenjivati. Međutim veoma je teško, praktično je nemoguće izići za mikrofon Ujedinjenih nacija i govoriti jednim glasom. To je naša tragedija.

Darko Cvijetić, pisac iz Prijedora, kojeg ste i Vi preporučivali, autor romana "Šindlerov lift", kazao je jednu sjajnu rečenicu: "Pojedincima možete staviti i ogledalo ispred njih, oni će puhati u njega da zamagle, da ne vide jasnu sliku"... Čini se da se ova rečenica može nastaviti i na Nurijinu o "zabijanju glave u pijesak".  

-Mislim da sam jednom objavio jednu rubriku gdje je u naslovu bilo: "Da li se u Prijedoru događa čudo?", a povod je bio poezija Darka Cvijetića. Kasnije sam ga lično upoznao. A roman "Šindlerov lift", i o tome sam pisao, ne znam gdje sam objavio, a dao sam naslov "Prokleta avlija naše epohe".  Pazite, u Prijedoru je bio neboder u kojem je Darko stanovao. U tom  neboderu stanuju ljudi koji su pravoslavni Bosanci- Srbi , a koji sudjeluju u zločinima , nasiljima i progonima nad svojim komšijama Bošnjacima- muslimanima. Darko sve to preživljava. On je mlađi od mene znatno, i fenomenalno rekonstruiše, i u tome vidi nevjerovatne, ono što smo nekada zvali, koincidencije. Ne valja ljudima prepričavati, treba uzeti, čita se sa lakoćom tehničkom, ali emotivno to nije lako preživjeti.

Elem, on je upravu, etnička skupina kojoj on pripada, to znači Republika Srpska, kao pokušaj državne organizacije jeste po svojoj prirodi takva da sama sebe ne može u lice gledati. Ja ne želim Darki sada otežavati njegovu situaciju, jer njega tamo mnogi ne vole. On ima ugled od 30-tak godina, on je univerzalni umjetnik. On je i glumac i reditelj, on je u pozorištu prijedorskom koje ima reputaciju ravnu profesionalnim pozorištima. Njegova opservacija o tom ogledalu u kojeg hukne osoba koja ne želi vidjeti svoje lice, jeste metafora onoga što bi bilo stanje kolektivnog duha, kolektivne svijesti, u nekim našim etničkim grupacijama, i to je sasvim tačno. Kod nas metafora Nurijina o "zabijanju glave u pijesak" nije istog tipa. Ako antropološki gledamo, ona bi više govorila o nedovoljnoj samosvijesti bošnjačkog etničkog kolektiviteta, nespremnosti da svoju sudbinu izvaga kao sudbinu jedne strašne manjine u okruženju evropske zapadne civilizacije, i da onda vodeći mozgovi toga etnos,a na bazi takvih činjenica, saznanja koja su naučno neoboriva, kreiraju politiku kakva bi mogla voditi boljitku. Ne možemo mi zanemarivati činjenice i istinu, a nadati se da ćemo nešto popraviti, da ćemo ostati živi.

Rekli ste: "Nema nade za državu u kojoj ima više fakulteta nego klozeta i toaleta". Na skali od 1 do 10 na putu ka ponoru. Gdje smo?

-Pa ne valja da kazujem do kog stepena, jer postoji odgovor najgori mogući, da smo mi to sve profurali. Postoji mogućnost takvog odgovora na način metafore o ljudskom organizmu kojem još neko vrijeme nakon smrti raste kosa, rastu nokti, i mi sad imamo iluziju da država Bosna postoji, a Boga mi valjalo bi razmisliti o sljedećem. Još to nisam dao da Nurija rekne, jer nisam siguran, mora se to dobro izvagati, a glasi ovako: "Ponekad mi se učini da mi imamo vlast, a da državu nemamo, a to dvoje nije isto. I da oni koji obnašaju vlast uspješno rade na održavanju iluzije da imamo državu, jer oni žive od te armature". Nisam još svario ni u mozgu, ni u trbuhu, ni u duši takvu misao, ali, moglo bi se odgovoriti i takvim načinom na pitanje na toj skali naše nizbrdice na kojem smo podioku. Nije lako. Imam neku nadu koja nije apstraktna, ona je za mene besmislena utoliko što ja ne mogu to doživjeti, imam 76 godina, ali, nadu mi daje to što je moderna tehnologija, i to što je mlada raja koja ima 12 godina, koja sjedi za onim mašinama, pa sruši sistem nekom inženjeru u Japanu.

To su fenomeni kakvi su bili u biblijska vremena čudotvorci. Antropološki uzevši, ljudski um je u ta doba stvari promatrao i gledao tako, a mi u skladu sa našim vremenom trebali bi ovako. E moja nada u tome počiva. Zar se ne bi planeta obradovala kada bi, nama neki nepoznati, nikome poznati hakeri,  začepili bankarske tokove najvećih svjetskih koncera, kojima ne odgovara ni minuta mira na planeti. Neophodan im je rat da bi profitirali. Profit je kao poludjela životinja. Neko vrijeme čovjek upravlja novcem i kapitalom koji ima, ali neminovno u tom razvoju dolazi u fazu u kojoj onda taj njegov novac upravlja njime. Obrne se odnos vlasništva. Nisi ti više vlasnik svoga novca, nego je tvoj novac vlasnik nad tobom i gospodar nad tobom. I u tom smislu ja se nadam, jer ne može čovjek ni umrijeti bez nade, a kamoli živjeti, da će ti novi, čudesni, nevjerovatni tehnološki procesi i razvoj uz tu mladu raju, uz nove generacije, čiste od naših anomalnih i svih drugih opterećenja, moći izvesti planetu, čovječanstvo, društvo tamo gdje je Gospodar svemira htio da bude. Ovo kako je sad, ovo je sotonino djelo. Ovo nije djelo dobroga Boga.

Koji su stvarni uzroci našeg sveopćeg stanja?

-To je ogromna tema. Kad kažemo našeg sveopćeg stanja i to bi trebalo odrediti, da li mi Bošnjaci iz BiH ili Bosanci kao takvi, što onda obuhvata i Srbe i Hrvate i Slovence i sve žitelje BiH. Ali kako god uzeli, početak i svršetak svega jeste u našoj historijskoj sudbini da smo na jednom prostoru koji je prekrasan- na Balkanu, gdje žive narodi veoma slični jedni drugima, a među sličnim narodima, imaju čak i filozoski izrazi za to- "pakao malih razlika", dolazi do animoziteta. I tu se pojavljuje Hegemon, to znači najbrojniji narod koji po biloškoj inerciji smatra prirodnim da kao najbrojniji dominira nad ostalim. Automatski se događa kontrareakcija, da manji narodi doživljavajući supermaciju brojnijega, svoj podređeni položaj doživljavaju još podređenijim nego što jeste. I to znaju u nauci. Kaže se: "Hegemon ravnopravnost drugih naroda doživljava kao svoju neravnopravnost". I tu počinju konflikti. Naprimjer, u našim uvjetima, u Ustavu iz 1974. godine je bio, i jeste pokušaj, čin podizanja prava manjih cjelina u odnosu na najbrojniju najveću, najmoćniju cjelinu, što je najmoćniji doživio kao osporavanje njegove ravnopravnosti. To su zakoni kolektivnih osjećanja, kolektivnih ponašanja i tu nema tajni.

Pa bi u našim uvjetima teorija bila u tome što se takvim emocijama, i na bazi mitologije zasnovane na njima, događaju politički programi, državni programi sa teritorijalnim pretenzijama prema susjedima, i nastaje haos, nastaje potpuna ahistorična, protuhistorična situacija. U doba kada godišnje i u Hrvatskoj i Srbiji gube po dva grada od 5-6 hiljada stanovnika, ratuju za teritorije. To je  apsurd. Znači da je ostalo u ljudskom biću ono animalno. Animalno je boriti se za teritoriju, zapišavati svoj prostor, i to se zove precizno- "nomadska glad za teritorijom". Što će ona u jednoj glavi Titinog generala Tuđmana? Smeta mu što Hrvatska izgleda ko kifla, pa da popuni taj trbuh. Što će Srbiji njihov san o velikoj Srbiji? Pa ja sam u Beogradu, to se zna, ima i na Youtubeu, u Domu sindikata, rekao Nurijinu misao: "Nama Bosancima uopšte ne smeta vaša velika Srbija, samo vas molimo da je pravite nasprat".  Početkom rata protiv Bosne, 15.,16., ili17. aprila, kada je Sarajevo već pod granatama, užas jedan, probao sam da zaustavim to ludilo. Sticajem okolnosti tada je predsjednik Jugoslavije bio Dobrica Ćosić, ali sa njim nisam imao nikakve kontakte, već sa šefom njegovog kabineta, koji je bio moj kolega pjesnik, a bili smo i drugovi dobri. Odlično se slagali u lopti i alkoholu. Ja nazivam Beograd, njegovu ženu Ljilju čiji  je tata jedan udbaš sarajevski, čika Vlado, i kažem: “Ljiljo bona, gdje ti je Rajko. Znate li šta se dešava u Sarajevu, sravniše nam grad. A kaže Ljilja: A vi pobiste 6.000 Srba. Miljacka ne može da teče, sve srpski leševi po Miljacki“.

To meni govori Ljilja koja je supruga moga prijatelja Rajka. A reko: “Ljiljo otkud ti ta informacija, to je budaleština, nijednog nisam vidio, ni najlon kesu, a ne da leševi plove Miljackom. Kaže da-da nemoj se praviti lud. Kažem  dobro Ljiljo, ja ti vidim tatu, čika Vladu koji svaki dan šeta od Radićeve preko Ferhadije, tad smo govorili Vase Miskina, kao što je naučio 50 godina da šeta. Vidio sam ga preključe, kako to objašnjavaš, što on ne plovi Miljackom, on je policajac udbaš, bio bi prvi na meti. Kaže, to pitaj Aliju što ne dira moga tatu“.

I budala Avdo misli da je mogao nešto izdejstvovati preko Rajka Noge, svoga bivšeg prijatelja, da će  Dobrica Ćosić kazati nemojte to raditi. U nama Bosancima, Bošnjacima pa ako hoćeš bosanskim muslimanima, pa ako hoćeš još uže, Sarajlijama, ima jedan stepen strahovite infantilne naivnosti. Idiotske! Kada pokušavam o tome razmišljati možda bi ponešto mogao dokučiti. Sarajevski trgovci nisu  dozvoljavali da ovdje sjedi vezir, koji je 158 godina sjedio u Travniku. Sarajevo nije željelo da ima, dakle sarajevski trgovci, ja mislim da su oni odlučivali, a ne ulema, nije željelo da ima tu prijestolje. Vladara. I to ima svoje prednosti, ali pokazuje se da ima i ogromne mane da ne postoji državotvorna svijest, da smo tu zalutali na nekoliko okuka povijesnih po kojima nas je bacala sudbina.

Pa u kulturi ima nešto što mi pjesnici na svojoj koži osjećamo, kao i svi umjetnici, kao tešku manu ovdašnje vladalačke svijesti. U Beogradu je bio dvor, narod gleda pa kaže: "Ako knjaz drži onoga Cotu, ćopavi vuk, to mora imati svoje razloge", i počne poštovati tu osobu. Na taj način, koliko god tu bude i snobizma, i promašaja, u narod se usađuje osjećanje da postoje kulturne vrijednosti koje mora poštovati. Naš čovjek, i to je Nurija kazao: "Naš čovjek ne umije poštovati onoga koga se ne boji". Zar to nije jeziva misao? Ima primjer jezički upečatljiv na koji način se pokazuje razlika u Beogradu i Sarajevu. U Beogradu će kazati ovako: "Jeste on pjanac, ali je on pjesnik",  i time mu potare taj hendikep. U Sarajevu će kazati: "Jeste on odličan pjesnik, ali je on pjanac". To sam ja osjetio na svojoj koži cijeli život. E to bi  bilo nešto što spada u historijski nastale mane u našem mentalitetu. U ovom vremenu našem, 30-40 godina, kultura je šutnuta u smeće. Na njeno mjesto je sjela subkultura, a sub znači ispod, tako da naši politički prvaci, već od prvih izbora smatraju da moraju biti u prvom redu koncerta nekog od naših folk pjevača. Svaka im čast, neki su od njih moji prijatelji, ali folk muzika je nešto što  je toliko sporedno u životu jednog društva. Tog našeg predsjednika partije, predsjednika države, nema na otvorenju izložbe slika Mersada Berbera, Safeta Zeca, nema ga  na mojoj književnoj večeri, nema ga ni nigdje gdje jeste istinska kultura. Ako njega tu nema, pa kako će me narod poštovati. Neće. Narod ide za onim kako mu vođa pokazuje. Eto to su naše nevolje. Borimo se, čupamo se.

Jeste li mogli vjerovati da će šala "gdje je pečat" postati naša zbilja?

-Ja jesam to pratio jer imam prijatelja i u jednom, i drugom, i trećem taboru, i sa svakim razgovaram. Dosad mi niko nije prigovorio: "a što ćeš ti kod Peđe, a što ćeš kod  Eendića, kod ovog, kod onog". Ja idem kod svakog ko želi da sasluša moje mišljenje o određenim pojavama. U tom smislu ovdje u vezi s pečatom mogu kazati ovako. Mi nemamo nikakve izglede da napravimo uljuđeno društvo ukoliko se politikom bavimo na način bavljenja ljudskim karakterima, uopšte personalnostima. Pazite, stoje nezadovoljni radnici, nezadovoljni borci godinu ispred šatora vlade. Protestuju, traže neka svoja prava. Ja sam išao kod njih, donosio im hranu, nekad pare davao kad sam imao da dadnem. A zar nije to sasvim budalasto. Traži smjenu vlade. Pa neće onda doći kod mene i reći: "de sad Sidrane ti postavi novu vladu". Novu vladu će opet postaviti onaj ko je i onu postavio. I dolazimo do apsurdnih situacija kakva je i ova sa pečatom. Pitanje glasi sljedeće: kako je moguće da je ta materija pravno tako budalasto postavljena, da je moguće da se oni s time zajebavaju? I da vidimo ko je pisao poslovnik. Dovedi ga predame i ja ću kao laik, kao gimnazijalac, kazati tom pravniku da je neznalica ili je hotimično napravio stvari da se može svako ponašati onako kako mu u tom trenutku ćefne. Nije suština gdje je  pečat, nego gdje je zakon i zakonopisac.

Za mene je to jedna lakrdija. Ja sam razgovarao sa jednim pametnim čovjekom, kad bi on napravio svoju stranku, ja bih išao kod njega, ali on je u jednoj od ovih formacija, saradnik glavnog čovjeka, pa smo se sporječkali oko toga. Za mene je potpuno neozbiljno pet dana prije isteka moga mandata da ja svoga pomoćnika postavim na svoje mjesto, pa da za sedam  dana kažem ugrožen nacionalni vitalni interes. Znate kako je to Nurija rekao: "Naš vitalni nacionalni interes je da nam se maknete s očiju zauvijek". A ovdje vitalni nacionalni interes je li predsjednik skupštine ovaj ili onaj u mandatu od 40 dana. Jadno po mom mišljenju.

Kazali ste: "Vođa ne treba da liči na svoj narod. Mora biti onakav kakav taj narod treba da bude za sto godina". Pa je li se rodio takav? Hoće li Bosanci i Hercegovci dočekati bolje dane, i "hoće li u ovom gradu sunce ikad’ zasjat’ kako treba"?

-Najdraže mi je kada neko rekne: "Na ovakvom je vremenu Kuduz ubio Bademu". A zamisli da neko kaže: "Na ovakvom vremenu Kuduz je ubio onoga ko je ukrao pečat". Zezam se.

Nema prognoziranja bolje budućnosti bez uvida u ono što je istina. Ja ne znam kako u nas stoji zakon o tajnosti dokumenata, recimo u Francuskoj posoji zakon da su svi dokumenti koji se tiču rata u Alžiru zatvoreni za 100 narednih godina. To rade države koje su ozbiljne. Mi nemamo još državnog iskustva od srednjega vijeka na ovamo. Mi smo vazda bili i ostali "corpus separatum", dakle zasebni dio u okviru neke cjeline. Mene zanima da li su otvoreni dokumenti, zapisnici sjednica predsjedništva Bosne i Hercegovine od 91. pa do dejtona, pa poslije dejtona nekoliko godina, da li je to pod ključem ili je otvoreno. Zašto? Zato što je predsjednik predsjedništa "primus inter pares"- prvi među jednakima- Alija Izetbegović, optuživan, i dan- danas strahovite optužbe idu na njega, zbog samovoljnosti u odlučivanju.

Međutim ja pamtim, ali ne znam vam kazati datume i rokove, da je od rata, pa još poslije rata djelovalo predsjedništvo u proširenom sastavu koje je imalo 12 članova, potpuno na reprezentativan način, i u etničkom smislu i u ideološkom smislu. Pa kada se bavimo raspodjelom krivica, ja ne želim braniti nikoga od onoga što je realno, ali ja želim dokučiti istinu. Ako si tada prihvatio ulogu ikebane, molim te nemoj više ništa da mi govoriš. I ako se smatra, ja sam negdje napisao, da je dejton ništavan, postoji Bečka konvencija iz 1969. godine koja smatra ništavnim ugovore napravljenim u okolnostima kakvim smo mi tada bili, da nam je glavni grad pod opsadom, da niko tu ne može zapravo slobodno odlučivati jer je ucijenjen. No i kada bi bilo legitimno taj sporazum je sam sebe osporio svojim nesprovođenjem, pa nije nikada prošao legalnu i legitimnu proceduru da bude usvojen u Parlamentu BiH.

Izgubio se navodno originalni primjerak, ugradili nam podvalu o konstitutivnim narodima. To je strašna podvala. Užasna. U originalu ne piše da su to narodi koji konstiutuiraju Bosnom,  nego narodi od kojih je Bosna sačinjena. U američkom političkom jeziku se to upotrebljava kada se kaže šta je izvorna baza Amerike. Izborna baza su Srbi, Hrvati, Bošnjaci, a nikako da su to oni koji će graditi ili konstituirati državu koja je njih stvorila. To je apsurd. To je jedna smišljena podvala koju mi trpimo i dan- danas, jer na njoj profitiraju one ideologije koje su diskriminacijske, rasističke, fašističke. Ako će on smatrati da su kolektivna prava iznad pojedinačnih ljudskih prava, ja kao pojedinac smatram, ako su u punini svojoj zaštićena moja lična građanska prava automatski su time zaštićena i moja prava identitarna kao bosanskog muslimana, Bošnjaka ili kako već hoću da se izjasnim. Dakle, mi živimo u ovo vrijeme u nečemu što će nauka, ako postoji nauka pravno politička, međunarodno državno pravo, u neko dogledno vrijeme proglasiti pravno nelegitimnim. Jer ti dokumenti na koje se pozivamo nisu prošli procedure. Čak se zapad kune u procedure. Apsurd do apsurda. I mi živimo u tom jednom apsurdu. Nije nam lahko.

Nedavno ste tokom javnog gostovanju govorili da živite od minimalne penzije, da su odbili Vaš zahtjev da dobijate penziju počasnih građana. Kako je moguće da čovjek čija djela čuvaju bosansku riječ, promoviraju bosanski duh, donose svjetske nagrade i priznanja, nije na listi počasnih?

-Pa zar ne vidite da je to veoma naopako. Zašto to mene pitate. Odete u penziono, kod političara i pitate kako je moguće da Abdulah Sidran nema penziju počasnog građanina. Ja sam o tome toliko govorio, da me narod zamrzio. Eno Sidran kuka o svojoj penziji, jer ima ljudi koji žive od 20 KM. Njih ljudi neće da razumiju i to nije najvažnije. Zašto neko ne bi proučio šta je sa mojih deset igranih filmova od kojih tantijeme neko uzima, od kojih moja autorska prava niko. Ne postoji institucija koja će mene zaštititi. Tamo se po Amusu tuku muzičari za velike pare, a ja imam regularne ugovore za šest, sedam, osam filmova koji su najgledaniji i najviše se vrte po televizijama, a da  nijedna markica meni ne dolazi. To je važnije od penzije. Da je ovo pravna država i da su zaštićena moja intelektualna prava, ne bi me zanimala moja nacioalna prava koliko je odvratno ovo da nema pravne države. Jer ja kad bih naplaćivao u Hollywoodu, Francuskoj, Engleskoj bilo gdje, mogao bi cijelu baščaršiju kupiti, imati tri hotela u Sarajevu. A na tom Facebooku i po sarajevskim krugovima, pa čak i onim koji se nazivaju FGR- fina gradska raja, o meni se najružnije gadarije govore, nikome ne pada naum da kaže sram i stid bilo državu koja me ne umije zaštititi. A ja sam  napravio revoluciju u bh. filmu. To će oni kad-tad morati napisati da se događa preporod bh. kinematografije od trenutka kada u nju ulazi jedan jak pisac. Mi smo podigli standarde. Poslije toga nije mogao svakakav scenarij proći. To je velika zasluga moja. Kad se kajem što sam trošio vrijeme i što sam trošio svoje dobre jake teme, tješim se time da je to doprinos napretku kinematografije, mnogo važniji od moga pojedinačnog dobitka.

Vrlo često zbog Vašeg otvorenog govora da i u danima starosti morate raditi da bi odhranili porodicu Vam spočitavaju: "Avdi samo da je para". 

-To su gluposti. Avdi smeta što mu kradu pare. Izdavači mi kradu, filmadžije mi kradu, svi mi kradu. Haj ti živi u četveročlanoj porodici. Ja imam pola potrošačke korpe mjesečna primanja, nemam ni cijelu potrošačku korpu. Pa naravno da neću izaći u grad u kafanu i pričati o Molieru, Shakespearu i Cervantesu nego ću pričati o onome što je egzistencijalna briga. To su bezobraznici, to su ignoranti, neznalice. Sa druge strane, ovo je doba prevara. Najbolje žive ljudi koji umiju vješto varati. Oni koji prodaju ništa. Ti ako imaš neku dobru robu da prodaš, uopšte ne znači da ćeš od toga moći živjeti. Najbolje živi onaj koji prodaje lijepo upakovano ništa. I u tome smislu je i ovo što se na mene odnosi. Đubrad. Zbilja izgubim kontrolu nad nervima. Ne znaju čovječe ništa. Hej! O meni laju univerzitetski profesori koji u kuću unose dvije plaće, koji pri tome imaju na ovim usranim univerzitetima tezge. Šta bi oni kazali u slučaju revolucije, da izađu nezadovoljni građani, njih 200.000? Da li bi stali uz njih ili bi pristali da se pošalju tenkovi na tu rulju. Oni bi kazali mi smo legalisti, treba pristupiti u skladu  sa zakonom. Zašto? Zato što su oni toliko uljuljani u svoj komformizam, da se sve njihovo ljevičarstvo odnosi na učestvovanje na okruglim stolovima u televizijskim emisijama. Hoće me zbog ovoga zamrziti pola Sarajeva. Hoće. Pa eto.

Spominjali ste mi da s Ademirom Kenovićem radite na novom filmu. Hoće li taj projekat doživjeti realizaciju, I zanimaju li ikoga scenariji koje godinama držite u fioci?

-Imam tri scenarija koji nisu ovi naši filmadžije htjeli da rade. To su scenariji koji su tematski vezani za epohu socijalističke Jugoslavije, prirodno je da reditelji ne trče to da rade, jer njima treba skupljati pare kod aktuelnih producenata, koji traže aktuelne životne priče. I meni je to ok. Ali nije mi ok da država kao takva, izvan svojih redovnih postupaka, nema interes da isfinansira film o Srebrenici, film o Omarskoj. To se ne može uraditi u redovnim postupcima iz redovnih sredstava. To je apsolutno nemoguće, finansijski i kadrovski. Za ovih  25 godina, u Srbiji je napravljeno možda 20, možda 30 filmov,a od kojih svaki u prvih pet minuta ima ugrađenu tezu kako su goloruki oni napadnuti od do zuba naoružanih muslimana. Za to vrijeme naši nisu u stanju da naprave ni pet minuta poštenog filma. Među 56 kandidata za Šestoaprilsku nagradu, u prvom krugu glasanja otpada Avdo Huseinović koji je jedini u kategoriji dokumentarnog filma napravio 300 sati istine o našoj odbrani zemlje, i odbrani naših života. I naš partijski um koji diriguje one ruke tamošnjih glasača šutne jednog Avdu Huseinovića. Sram ih i stid bilo! A neko se dosjeti, nađe obrazloženje i opravdanje da se jednoj pjevačici iz Beograda da specijalna nagrada Grada Sarajeva. To je nešto apsolutno užasno.

Iza Vas su mnoga napisana djela, objavljena i neobjavljena. Ona koja su objavljena su i nagrađena, ali, nagrada za dramski tekst predstave "Sjećaš li se Doli Bel" nije stigla. Nagrađeni su glumci, nagrađen je reditelj- dakle svi oni koji su zahvaljujući Vašoj pisanoj riječi napravili sjajan posao. Jer, bez dobrog teksta nema ni dobrog komada…

-Osjećao  bih se diskreditovanim kad bih o tome razmišljao i kad bi se o tome bavio. Suviše sam  star da bi tome dao ikakvu važnost. Ja sam prije 20 godina rekao da meni ne trebaju nagrade, nego mi trebaju dvije sobe da ih okačim na zidove. Nemam ih gdje okačiti koliko sam ih naprimao.

Ali, dogodilo se nešto sjajno. Brano Likić, legendarni kompozitor, bez njega ne bi postojala sarajevska pop rock scena, napravio je album, gdje je uvrstio 12 mojih pjesama , vrhunske poezije. Prepoznao je u mojoj poeziji mogućnost, i tu ima fenomenalnih stvari. Album se zove "Likić pjeva Sidrana". Opremu za album napravio je legendarni Dragan Stefanović koji živi u Švicarskoj,  a koji je autor svih gramafonskih onih omotnica Gorana Bregovića.

Dobili ste poziv za Kanadu i Ameriku gdje ćete imati druženja sa bh. dijasporom. Raduju li Vas ovakvi susreti, ili Vam ti daleki putevi, u Vašim godinama, ipak teško padaju?

-Povod je Dan nezavisnosti kojeg naša dijaspora poštuje više nego mi ovdje. Avionsku kartu su platili za sina i mene, da me provodi, da me prati, da me spasava od situacija na aerodromu kad ja ne znam jezik, a on mene pita što sam došao. Nedavno, na aerodromu u Štokholmu, ili gdje već, hoće gologuzog da me skine, i jau  tašni srećom imao knjigu na engleskom, reko: "I'm writer" (Ja sam pisac). Pogleda on, i pusti me. A gologuzog me skoro skinuli. Mrzim ja ta putovanja, zato sam uslovio da mora biti sin uza me. On piči ispred mene, i ja nemam brige.

Fino ste Vi to na engleskom rekli.

-Jesam li tačno rekao. Reko da nisam šta lupio.

"Da ja pišem i kad spavam. Ono što iz sna otmem- to je moja književnost". Mnogo je onih koje zanima kada je Sidran zapisao svoje prve stihove, sjeća li ih se još uvijek?

-To je prelijepo rečeno, ali nema veze sa istinom. To se odnosi na moru, na pjesmu "Zapis o čudu". A sjećam se svojih prvih stihova: "Ona je prošla, ja sam samo oborio glavu, nisam je vidio zbog suza u očima". Imao sam 14 godina i bio sam zaljubljen u Išanu Mamić. Ona je Aiša, a Išana je nadimak. Otac joj je  bio fudbaler, centarfor Želje. Dobar je bio. A ona je  danas supruga Ize Alečkovića, slikara. To je moja raja.