Vesna Teršelič, voditeljica Documente, podsjetila je kako se nakon 25 godina, sjećamo više od 8.000 ubijenih dječaka i muškaraca iz Srebrenice, te kako organizacije za ljudska prava i muzeji organiziraju zajedničku kampanju protiv zaborava.

- Što još učiniti za priznanje činjenice, jer ovo je zločin istražen od strane tužiteljstva Haškog tribunala, a neki su se postupci vodili pred hrvatskim pravosuđem. Utvrđene su činjenice van razumne sumnje, utvrđene su historijske činjenice, a opet se relativizira genocid u Srebrenici, kao što se u Hrvatskoj i ostalim postjugoslavenskim državama zločini, genocidi i postratni zločini relativiziraju. Što napraviti kako bi prestalo poricanje genocida i drugih ratnih zločina, jer je to velik teret na žrtvama, preživjelima i svima nama, jer je te činjenice vrlo važno priznati i iskoračiti u budućnost da oni koji su počinili zločin, priznaju zločin, a mi ostali preuzmemo sjećanje - kazala je Teršelič.

Genocid nadilazi nacionalne granice i da bi se suočili s genocidom, ne samo u Srebrenici nego i u 2. svjetskom ratu, trebamo podržati jedni druge, poručila je.

Sudionik panela, filozof i politički analitičar Žarko Puhovski, kazao je kako se postavlja pitanje jesu li se stvari nakon 25 godina, dovoljno promijenile da se može objektivno razgovarati o jednoj stravičnoj činjenici zločina počinjenog u Srebrenici.

- Treba li tu činjenicu pomalo prebacivati na područje povijesnog sjećanja, izbacivati iz dnevnih i dnevnopolitičkih sadržaja i u kojoj mjeri se pitanje o odgovornosti i direktnoj krivici, koja se veže uz počinitelje tog zločina u Srebrenici, danas drukčije gleda s obzirom na, po mojem sudu, teške greške koje je međunarodno pravosuđe učinilo u Srebrenici? Prije svega, zato što su taj zločin bez presedana proglasili općinskim genocidom za koji ni jedna država nije odgovorna, što je bez presedana u povijesti, s druge strane, s nizom manipulacija u konkretnim slučajevima pred sudištem za bivšu Jugoslaviju“, izjavio je Puhovski.

„To su sve drugorazredna pitanja u odnosu na pitanje kako se još uvijek može čuti da se na stadionima urla 'Nož, žica, Srebrenica', da se u javnoj svijesti nije dogodilo ipak ono što se očekivalo: da će s vremenom doći do stida, srama zbog pripadnosti onima koji su te zločine učinili. Tako dugo dok se ti zločini u Hrvatskoj i Srbiji kolektiviziraju i nacionaliziraju, oni postaju kolektivni zločini, a individualna krivica ostaje drugorazredni kriterij - zaključio je Puhovski.

Povjesničar Hrvoje Klasić ocijenio je da negiranje i relativiziranje onoga što se dogodilo u Srebrenici nije izuzetak u povijesti, odnosno kako je to vrlo česta pojava.

- Ne bih volio da političari kažu da prihvaćaju da se tamo dogodio genocid, a da se onda u društvu sve radi suprotno. Dok su Šešelj, Karadžić, Šljivančanin nacionalni heroji i dok su selebritiji u Srbiji, dok se u BiH otvaraju institucije koje se zovu po ratnim zločincima ili dok se u Hrvatskoj sugerira postojanje jednog narativa i isključivo binarni pristup, ili je zločinac ili je heroj, mislim da je u takvim društvima licemjerno reći da prihvaćamo da se tamo dogodio genocid - smatra Klasić.

Klasić navodi da se pomirdba ne može dogoditi dok se "društvo u cjelini ne suoči, ne pristane na suočavanje, ne prihvati da stvar nije u samo jednom, nego u cijelom nizu događaja te da insistiranje na pojedinačnim slučajevima ukazuje na licemjeran pristup suočavanja s prošlošću, kako u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, tako i na Kosovu".

Prije rasprave prikazan je kratki film "Srebrenica '95: jedna sedmica u julu", u produkciji SENSE centra iz Pule.