open-navfaktor-logo
search
Porijeklom iz Španije
Iz porodice bogatih sarajevskih Jevreja, preživjela holokaust i danas je jedina Bosanka koja govori ladino
Ima 88 godina i štap joj je već odavno kao dio tijela. Kaže da je teško pokretna, da sve manje izlazi iz svog stana, ali dok šeta Sarajevom, to se teško da primijetiti. Erna Caveson Debevec Sarajka je iza koje je čudesan, fascinantan život.
29.11.2021. u 22:24
get url
text

Rodila se u jednoj državi, druga je nju i njenu porodicu htjela zbrisati s lica zemlje, treća ju je zatvorila u logor, četvrta ju je oslobodila, a u petoj provodi svoje penzionerske dane. Erna je porijeklom Sefard iz Španije, njezin je djed bio bogati sarajevski industrijalac, otac poliglota, a ona pravnica. Njen je sin Ranko predsjednik Suda Bosne i Hercegovine. Erna je, koliko se zna, danas jedina žena koja aktivno govori stari jezik španskih Jevreja – Đidjo, kako ga ona zove. Redovi ispod njezina su životna priča, barem neki zanimljivi dijelovi životne priče žene koja kao da je proživjela pet, a ne jedan životni vijek.   

Ladino: Koliko znam, jedina sam žena u Bosni i Hercegovini koja govori ladino. Doskora smo imali našeg pokojnog Davida Kamhija, koji ga je govorio perfektno, govori ga Moris Moco Salom, ali on više ne izlazi van, i to je otprilike to. Ima ljudi koji ponešto razumiju, ali ga ne govore, jer nisu imali oba roditelja koji su govorili u kući taj naš stari jezik.

Stari španski đidjo: Mi nikada naš stari jezik nismo zvali ladino. Taj je izraz puno kasnije nastao. Mi smo govorili in đidjo (in jidio). Đidjo je Jevrej i to znači na jevrejskom. Avla mi in đidjo (habla mi in jidio) – reci mi na jevrejskom. Sa mnom i sa mojom sestrom moji roditelji nikada nisu govorili na tom jeziku, uvijek su ga koristili kada bi govorili nešto što mi ne trebamo čuti ili znati, ali je to ostalo negdje u našim glavama, sačuvano u nekim dijelovima mozga. Moja je majka bila učiteljica, otac je bio poliglota, govorio je tečno pet jezika, ali su oboje donijeli iz svojih porodica taj stari španski jezik. Mislim da su moji djed i baka, mi kažemo nono i nona, roditelji moga oca, da su oni isključivo govorili taj naš ladino, i to ne samo u kući nego i na ulici. To je jezik star 500 godina koji je došao iz Španije, on je već sada arhaičan, izmijenjen i polako nestaje. Često pitam svog sina ili svoju nećaku koja živi u Španiji znaju li ili imaju li neku riječ koju ja znam na starom španskom. Mnogih riječi više nema, ali razumiju šta znači.

Jezik koji nestaje: Mene niko ništa nije učio, mi smo samo slušali šta naši roditelje govore. Oni su taj stari španski miješali s turskim riječima, s riječima iz srpsko-hrvatskog jezika i mi to, naravno, nismo primjećivali, ali smo ga upijali i ostao je taj jezik u nama. I ne samo jezik nego puno uzrečica, puno idioma. To se ne može doslovno prevesti nego se koristi za određeni događaj. Mene danas određene situacije asociraju na to šta bi moja majka tada rekla. Tek kada smo odrasle, moja sestra i ja smo počele izvlačiti riječi iz tih zabačenih dijelova mozga. Nas smo se dvije šalile, pričale smo na telefon na tom našem španskom, ćarlale smo. Moja je sreća bila što sam dugo imala žive roditelje i mogla sam slušati španski. Dosta našeg svijeta to nije moglo, ostali su siročad, porodice su pobijene, stradale u logorima i jezik se s njima jednostavno izgubio. Nije ga više imao ko govoriti.

Moderni španski: Danas razumijem španski. I oni mene razumiju, i to jako dobro. Za mene nema prevelike razlike, naravno, postoje riječi koje oni danas ne upotrebljavaju. Moj je sin tokom rata bio u Španiji i nakon rata je bio sudski prevodilac za španski. Prije rata nam se smijao kada smo govorili španski, sada ga govori savršeno. Moja nećaka živi kod Malage i ja sam nekoliko puta bila u zemlji svojih predaka. Danas, ako se naprvu ne sjetim naše stare riječi, upotrijebim ovu iz današnjeg španskog. Jednom sam bila u posjeti sinu, stajala sam na balkonu i razgovarala s komšijom iz stana pored. I on mene pita: "Usted es sefardi?" (Jeste li Vi Sefard?) On je shvatio nakon nekoliko minuta kojim ja jezikom govorim. Što je normalno, jer je to ipak i dalje španski jezik.

Porijeklo Cavesona: Nikada nismo uspjeli saznati odakle tačno vučemo korijene. Znamo da je porodica po protjerivanju iz Španije otišla ka Osmanskom Carstvu, nakon boravka u Sandžaku, u Novom Pazaru, stigli su u Sarajevo. Moje porodično prezime je Caveson. I danas postoje ljudi s tim prezimenom u Španiji. Cabeza znači glava i mi smo mislili da nije možda značenje prezimena pametan ili tako nešto, da bi nam na kraju neko pojasnio da to znači tvrdoglav. Prošla su stoljeća otkako smo istjerani, ali ja i dalje nešto lijepo osjećam prema toj zemlji, meni se Španija veoma dopada.

Djedova tvornica: Moj je djed Avram Altarac. Osnovao je tvornicu slatkiša "Zora" u Sarajevu. Nalazila se u Logavinoj ulici, tačno gdje se danas nalazi policijska stanica. Moj je djed, otac moje majke, počeo skromno, prodavao je po čaršiji slatkiše, lokume i bajramske bombone iz nosiljke koju je nosio oko vrata. Kasnije će, kako je posao rastao, osnovati fabriku "Zora". Umro je 1937. godine. Moja nona je bila Rena, ona je umrla mlada i nono se ponovo oženio Lunom. Lunu su odveli 1942. godine i više se nikada nije vratila. "Zora" je bila tvornica bombona, čokolade, rahatlokuma i halve. Ta je zgrada bila obložena drvetom. Sjećam se ogromnog kazana u kojem se miješala smjesa za bombone i ogromnog stola za kojim su sjedile žene i ručno pakovale čokoladu. Kasnije će tvornicu premjestiti u Ulicu Avdage Šahinagića, a nakon toga na Stup. Više je nema. 

Djedova kuća: Kada je deda razgranao posao, zaposlio je moje ujake u tvornici. Na početku Logavine ulice nalazi se jedna jednospratnica, modernog izgleda, ni osmanskog ni austrijskog. To je bila kuća mog djeda i u prizemlju je bila prodavnica slatkiša. Kuća je prodata prije nacionalizacije, ostalo je tek nešto namještaja iz nje.

Nono Caveson: Nono i nona s očeve strane su živjeli u Karpuzovoj ulici. I tada se zvala Karpuzova, pa je u socijalizmu bila Leze Pereze pa sad opet Karpuzova. Njihove kuće više nema. Starinska bosanska kuća, od ćerpiča, s avlijom i kaldrmom, s ibrikom za vratima kojeg se i danas sjećam. Očeva porodica bila je veoma siromašna. Nona je radila u Visokom, baterisala nešto sa starom odjećom. Nosila je kat i dugu suknju. Nono Caveson je nosio fes i bio obučen potpuno a la turca. Djed Altarac je također nosio fes, ali je bio obučen a la franca. Po boji fesa, po nijansi se u ta doba znalo ko je ko. Jevreji su nosili bordo fes, muslimani crveni, a Srbi tamnocrveni, skoro smeđe boje. Nono Caveson je sa svojom suprugom imao devetero djece. Šest kćerki i tri sina. U starom jevrejskom hramu, gdje je danas muzej, na ulazu je bila prostorija u kojoj je radio nono, on je bio vjerski klač, on je klao životinje po vjerskim propisima.

Kuća u Gabelinoj: Nono Altarac je svojim kćerkama u miraz kupio kuću, u Gabelinoj ulici, na broju dva, odmah kod škole. Moja sestra i ja smo se rodile u toj kući. Kada je počeo rat, imali smo sreće što je Gabelina bila malo udaljena od centra. Prva odvođenja Jevreja, u ljeto 1941. godine, bila su u glavnim gradskim ulicama. Išli su kamionima po noći, lupali na vrata, vodili ljude u pidžamama. Svaki dan je bio strah. Moj otac Isak je nosio žutu traku i žuti bedž, a ko je nosio traku bio je kao glineni golub. Mogli su raditi od njega šta su htjeli. Tako je kad si obilježen. Majka je bila sitna žena, ali veoma visprena i obrazovana i ona je odlučila da bježimo, da ostavimo sve što smo imali u stanu i da idemo spašavati glavu. 

Nestanak porodice: Odveli su očevog brata, suprugu i malo dijete. Svih pet njegovih sestara je bilo udato i sve su imale malu djecu. Jedna sestra Šarka se udala u Visoko, za trgovca Izidora. Imali su bebu od dva i po mjeseca kada su odvedeni. Odvedeni su i nona i nono. Svi su odvedeni i ubijeni. Osim moga oca i njegove sestre Klare, koja se sredinom ’30-ih godina s mužem odselila u Izrael zbog posla, svi su pobijeni. Znamo samo za tijelo none Caveson, koja je umrla u logoru u Đakovu, u 65. godini. Za ostale nismo nikada ništa saznali, ni kako su umrli ni gdje su im kosti. Neki su rođaci pretraživali arhiv muzeja "Yad Vashem" i nešto su uspjeli saznati o njihovoj sudbini, ali samo neke detalje.

Bijeg iz Sarajeva: Moja je majka Merjama odlučila da sve ostavimo i da bježimo. Posebno jer je pored ulaza u našu zgradu bila policija. Oni su nas mogli uhapsiti u svakom trenutku. Mi smo bili na četvrtom spratu i oni su došli jedan dan i istjerali su nas iz stana. Koliko se sjećam, to su bili Nijemci, švapska policija u smeđim uniformama, nosili su kukasti križ na rukavu. Mi smo otišli u tetkin stan na prvom spratu, a oni su odmah uselili policiju u naš stan, napravili kancelariju. Bio je septembar 1941. godine, nalazili su se razni načini da se preživi. Bilo je ljudi koji su pomagali, bilo je i onih koji su pomagali za plaću. Našli smo čovjeka koji je za novac pravio lažne propusnice i platili smo mu za propusnice za majku, mene, sestru i kćerku moje tetke. Dobili smo muslimanska imena i krenuli smo za Mostar vozom. Majka je imala modernu kapicu, šešir na koji je bio nakačen veo i tako se pretvarala da je muslimanka dok smo putovali. Te 1941. godine još nije bila prevelika stiska u prijevoznim sredstvima. U Mostaru smo se snalazili kako smo znali, ta je zima bila teška, voda u česmama je ledila od studeni i te smo se zime svi razboljeli. Negdje u zimu nam je došao i otac iz Sarajeva i konačno smo bili na okupu. Jedva se izvukao, ošišan na nulu, u dronjcima, bez dinara u džepu. Najteže mu je bilo proći kontrolu na Bradini, tu se krio i bježao po vozu, ali je nekako uspio doći do Mostara.

Djetinjstvo u logoru: Iz Mostara odlazimo u Split, tu je već bilo mnogo jevrejskih izbjeglica. Kako je bilo sve teže, prebacuju nas na otoke, bili smo na Braču, u Sumartinu nas je bilo oko 80 i tu smo išli i u školu, sve dok nismo završili u koncentracionom logoru na Rabu. Zvali su ga Campor i bio je na vrhu otoka, daleko od obale. Logor su gradili Slovenci koji su tu stradali, ima tamo i njihovo veliko groblje. Italijani, kakvi god da su, nisu nas ubijali. Njihovo vodstvo je bilo fašističko, ali su prema nama bili koliko-toliko obzirni. Znali su nam nekada čak i zasvirati. Italijani su brodovima sve izbjeglice s otoka u jednom trenutku prebacili na Rab. Pravi logor, sa žicom, reflektorima, stražarskim kulama. Sjećam se da smo se mi, djeca, skupljali svako jutro i čekali vojnika koji bi nas ispratio na drugu stranu logora gdje smo išli u školu. Tu smo bili oko godinu dana, ali smo imali sreću da je fašistička Italija kapitulirala i da su po nas došli partizani, a ne Nijemci. Partizani su u kancelariji komandanta logora pronašli dokumentaciju, on je spremio sve da nas preda Nijemcima. Da nas je predao Nijemcima, niko vam više ništa ne bi pričao. Oslobođenje je bilo ogromna radost, slavili smo na trgu i tu je odmah formirana Rapska brigada, koja se priključila partizanima, s njima je otišla i moja rodica.

Odlazak s otoka: Partizani nas sukcesivno prebacuju u grad Rab iz logora. Tu smo bili neko vrijeme, a partizani grupe logoraša trabakulama prebacuju na kopno noću, jer Rab stalno bombardiraju. Prvo su nas smjestili u Otočac, odakle smo kroz šume, kroz Liku krenuli zaprežnim kolima. Tada su šumama harali nekakvi škripari koji su pravili zasjede i ubijali ljude. Sudija Kabiljo, rođak moje majke, stric poznatog Alfija Kabilja, tako je nestao bez traga, nikada se nije saznalo gdje je ubijen s porodicom, sa ženom i sinom. Išli smo kroz Liku, kroz sela, i primali su nas ti jadni ljudi, pravoslavci koji su tamo stradali. Njima je sve bilo spaljeno, svi su im muškarci bili pobijeni, spavali su na nabijenoj zemlji s kravom, ali su nam davali da spavamo s njima i dijelili s nama, nepoznatim ljudima, zadnji komad kruha.

Ručak Britancima: Iz Like stižemo u Topusko. To je bila slobodna teritorija, centar ZAVNOH-a. Tu sam vidjela Vladimira Nazora, tu su bile smještene britanska i ruska vojna misija. Britansku je vodio Randolph Churchill, sin Winstona Churchilla. Saznali su da naše žene dobro kuhaju pa su moja ujna i tetka kuhale za Churchilla, a moja je mama pravila Rusima neke specijalitete za dan "Oktobarske revolucije". Britanci su nam davali glavušu kada bi spremali sebi meso. Od tada ja više ne jedem glavušu.

GUND I ZUND: Jednog dana je krenula muzika na svim zvučnicima, javljaju da je oslobođeno Sarajevo. Spakovali smo se da idemo kući, partizani su nas kamionima prevezli do Splita. Razboljela sam se tada i ostali smo do augusta u Splitu. U augustu se vraćamo u Sarajevo. Nismo mogli odmah ući u svoj stan jer naši stanovi nisu bili slobodni. Kada smo mi pobjegli, u naše stanove su doveli folksdojčere iz Slovenije, a onda su ih komunisti potjerali. Isprva smo, desetak dana, spavali kod prijatelja koji se također vratio kući iz logora i primio nas je u svoj stan. Tada su bili GUND i ZUND, Gradska uprava narodnih dobara i Zemaljska uprava narodnih dobara. Otac nas je tamo prijavio i vraćen nam je naš stan u Gabelinoj. Sve je bilo opljačkano u njemu, samo je ostao koncertni klavir od moje rodice, bio im je pretežak da ga nose. Spavali smo na parketu, ali smo bili neopisivo sretni što smo živi i što smo u svojoj kući. Svi smo bili sretni osim oca, koji je bio veoma potišten. Sva je njegova porodica nestala, nigdje nikoga, kazala je za STAV

Slovenac u Bosni: Otac se po povratku u Sarajevo zaposlio u Kožaru. Umro je u 90. godini života, a radio je do 85. Govorio je pet jezika i prevodio je sve što je trebalo. Od zahtjeva za penziju do stručne literature. Ja sam završila pravo i zaposlila se u tadašnjem SDK. Moj je muž po ocu Slovenac. Njegov se otac zvao Dušan Debevec pa je i on dobio ime po njemu. Moj je svekar bio rudarski inžinjer. Bosna puna rudnika, a inžinjera nema. Došla je u Bosnu jedna veća grupa slovenačkih inžinjera, moj je svekar diplomirao rudarstvo u Austriji, svi mlađi ljudi i svi su se oni poženili u Bosni. Moj se svekar oženio Banjalučankom, ali je njegova supruga umrla veoma mlada, kada je mom mužu bilo šest godina. Svi su ti Slovenci nastavili svoj život u Bosni. Danas imamo familiju u Ljubljani. Eto, to smo mi, od španskih Cavesona do sarajevskih Debeveca.   

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.