No, u praksi je to sasvim drugačije. U Bosni i Hercegovini, ali i u okruženju, biti na čelu sindikata znači najprije ogromne benifite, što je za većinu članova samo san.

Tako u BiH, čelnici sindikata imaju plaće (skuplja se od članarine) koje uz sve dodatke prelaze i tri hiljade KM.

Ismet Bajramović, nekadašnji predsjednik Saveza samostalnih sindikata BiH i to u periodu od osam godina, svojevremeno je za Faktor izjavio:

- Moja osnovna plaća iznosi 2.460 KM. Topli obrok je osam KM po danu i jedino što kao predsjednik još primam je 500 KM kao član Ekonomsko-socijalnog vijeća (ESV) BiH. Dakle, zaradim za mjesec oko 3.500 KM. Međutim, javnosti je malo poznato da mi plaća kasni dva mjeseca, a topli obrok već četiri mjeseca.

Prosječna plaća u Federaciji BiH iznosi 958 KM, s tim da je ona u realnom sektoru znatno manja.

Znači, čelnik sindikata ima tri-četiri puta veću plaću od onih za čija se prava bori?! Ne treba zaboraviti ni na čelnike strukovnih sindikata koji imaju za bh. prilike odlična primanja.

Slično je i u entitetu Republika Srpska. Ranka Mišić je već, vjerovali ili ne, četvrti mandat na čelu Saveza sindikata RS-a. Njena osnovna plaća je nešto više od 2.000 KM, a uz sve dodatke ona prelazi 3.000 KM.

Istovremeno, prosječna plaća u RS-u je 957 KM. I u Hrvatskoj, članici Evropske unije, veoma je unosno baviti se sindikatom.

Tamošnji mediji su nedavno objavili da Stjepan Topolnjak, čelnik Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, prima plaću od 23.500 kuna (više od 6.000 KM).

Hrvatski radnik u prosjeku prima nešto manje od 2.000 KM. Također, u Srbiji su velike razlike između primanja čelnika sindikata i radnika.

Prosječna plaća je približno 1.000 KM, dok vođe sindikata, prema beogradskim medijima, mogu naplatiti i do 4.000 KM.

I tako, dok su plaće čelnika sindikata u BiH, Hrvatskoj i Srbiji previsoke, čime su se otuđili od baze koju predstavljaju, radnici jedva sastavljaju kraj s krajem.