Milioni dolara koje je Republika Srpska godinama izdvajala za lobiranje u Sjedinjenim Američkim Državama otvorili su pitanje ograničenja entitetskih nadležnosti u Bosni i Hercegovini.

Najnovije istraživanje Radija Slobodna Evropa (RSE) pokazalo je da je vlast Republike Srpske od 2015. godine izdvojila najmanje 8,3 miliona američkih dolara za angažman lobističkih i advokatskih kuća u Washingtonu, a posljednji ugovor s kompanijom Dickens & Madson, vrijedan četiri miliona dolara, kao krajnji cilj navodi "nezavisnost Republike Srpske od Bosne i Hercegovine".

Podaci do kojih je došao RSE potiču iz baze američkog Ministarstva pravde, odnosno registra stranih agenata (FARA), u kojem svi subjekti koji u SAD-u zastupaju interese stranih vlada ili organizacija moraju prijaviti svoje aktivnosti.

Sama registracija ne znači da američke vlasti podržavaju ciljeve zbog kojih je neko angažovan, već predstavlja zakonsku obavezu transparentnog prijavljivanja lobističkih poslova. Upravo zahvaljujući toj javno dostupnoj dokumentaciji moguće je pratiti ko lobira, u čije ime, za koje ciljeve i za koliki iznos.

Istraživanje Radija Slobodna Evropa pokazuje da posljednji ugovor nije izolovan slučaj, već dio višegodišnje strategije Republike Srpske u Sjedinjenim Američkim Državama.

Prema dostupnim podacima, vlasti ovog entiteta u protekloj deceniji angažovale su ukupno 15 američkih lobističkih i advokatskih kuća, uključujući i vlastito predstavništvo registrovano za iste aktivnosti.

Među angažovanim firmama nalaze se Dickens & Madson, Zell & Associates International Advocates, RRB Strategies i CRB Global, a gotovo sve imaju veze s republikanskim političkim krugovima u Washingtonu.

Neki ugovori ostali su djelimično anonimni, zbog čega stvarni iznos potrošenog novca vjerovatno premašuje javno dostupnih 8,3 miliona dolara.

Posebnu pažnju izazvao je ugovor potpisan u septembru 2025. godine s kompanijom Dickens & Madson.

Kako navodi RSE, u tom dokumentu eksplicitno stoji da je "nezavisnost Republike Srpske od Bosne i Hercegovine naš konačni cilj", što predstavlja prvi javno dostupni ugovor u kojem je takva formulacija navedena bez diplomatskih ili političkih ublažavanja.

Istovremeno, istraživanje pokazuje da su politički ciljevi lobističkih aktivnosti bili mnogo širi od organizovanja sastanaka s američkim zvaničnicima.

Ugovori predviđaju političko savjetovanje, kontakte s Bijelom kućom, Kongresom i State Departmentom, medijske kampanje te kontinuirano zastupanje interesa Republike Srpske pred američkim institucijama.

Samo angažovanje lobističkih kuća nije neuobičajena praksa. Države, pokrajine, savezne jedinice, pa čak i veliki gradovi širom svijeta koriste usluge lobista kako bi privukli investicije, unaprijedili ekonomsku saradnju ili predstavili svoje stavove donosiocima odluka.

Zbog toga se ključno pitanje ne odnosi na samo lobiranje, već na ciljeve koji se njime žele ostvariti.

Upravo tu počinje pravna dilema. Može li entitet u Bosni i Hercegovini javnim novcem finansirati međunarodnu kampanju čiji je krajnji cilj nezavisnost od države čiji je sastavni dio?

Odgovor na to pitanje ne nalazi se u američkim propisima o lobiranju, već prije svega u Ustavu Bosne i Hercegovine i odlukama njenog Ustavnog suda. 

Mnogo važnije pitanje jeste mogu li vlasti jednog entiteta koristiti javni novac za međunarodno zagovaranje ciljeva koji zadiru u ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Odgovor na to pitanje nije jednoznačan, ali ga prije svega treba tražiti u Ustavu Bosne i Hercegovine.

Ustav Bosne i Hercegovine, koji je sastavni dio Dejtonskog mirovnog sporazuma, u članu III jasno propisuje da je vanjska politika isključiva nadležnost institucija Bosne i Hercegovine. To znači da međunarodno predstavljanje države, uspostavljanje diplomatskih odnosa i vođenje zvanične vanjske politike nisu u nadležnosti entiteta.

Predsjedništvo BiH vodi vanjsku politiku države, dok Ministarstvo vanjskih poslova provodi odluke Predsjedništva kroz diplomatsko-konzularnu mrežu i međunarodne kontakte.

Istovremeno, Ustav ostavlja prostor entitetima da ostvaruju određene međunarodne veze u oblastima za koje su nadležni, poput ekonomije, kulture, obrazovanja ili regionalne saradnje.

Međutim, te aktivnosti ne mogu predstavljati zasebnu vanjsku politiku niti dovoditi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine.

Upravo u toj razlici nalazi se srž cijelog slučaja.

O pitanju lobiranja Republike Srpske Ustavni sud Bosne i Hercegovine već se izjašnjavao.

Godine 2008. tadašnji član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić osporio je prvi ugovor Republike Srpske s američkom lobističkom kućom, smatrajući da entitet preuzima poslove koji su prema Ustavu isključivo u nadležnosti države.

Ustavni sud, međutim, nije prihvatio takvo tumačenje.

Kako podsjeća i Radio Slobodna Evropa, Sud je zaključio da aktivnosti Republike Srpske usmjerene na lobiranje radi unapređenja vlastitih interesa nisu predstavljale vođenje vanjske politike Bosne i Hercegovine niti zadiranje u njene isključive nadležnosti.

Ta odluka često se u političkom prostoru tumači kao potvrda da entiteti mogu slobodno voditi međunarodne lobističke kampanje. Međutim, pravnici upozoravaju da je riječ o znatno užem tumačenju.

Naime, Ustavni sud nije odlučivao o ugovoru u kojem se kao cilj navodi nezavisnost Republike Srpske.

Sud je razmatrao tadašnje lobističke aktivnosti koje su, prema obrazloženju presude, bile usmjerene na predstavljanje interesa entiteta, a ne na promjenu ustavnog uređenja Bosne i Hercegovine.

Zbog toga se postavlja pitanje može li se odluka iz 2008. godine automatski primijeniti na današnje ugovore.

Upravo tu dolazi do razlike između nekadašnjih i sadašnjih okolnosti.

Ako je cilj lobiranja promocija privrede, investicija ili drugih interesa koji proizlaze iz nadležnosti entiteta, teško je govoriti o zadiranju u isključive nadležnosti države.

Međutim, ukoliko ugovor kao krajnji cilj navodi nezavisnost Republike Srpske, tada se otvara sasvim drugačije ustavnopravno pitanje.

Ustav Bosne i Hercegovine ne predviđa pravo entiteta na otcjepljenje niti mogućnost jednostranog mijenjanja teritorijalnog uređenja države.

Republika Srpska, kao ni Federacija BiH, prema važećem ustavnom okviru nema međunarodnopravni subjektivitet koji bi joj omogućio da samostalno odlučuje o svom međunarodnom statusu.

Zbog toga dio pravnih stručnjaka smatra da nije sporno samo pitanje lobiranja, već i pitanje može li se budžetski novac koristiti za finansiranje aktivnosti čiji bi cilj bio ostvarivanje nečega što Ustav Bosne i Hercegovine ne poznaje.

Upravo o tom pitanju Ustavni sud BiH mogao bi se ponovo izjasniti, budući da je pred njim pokrenut postupak kojim se osporava finansiranje lobističkih aktivnosti usmjerenih na ciljeve za koje podnosioci zahtjeva tvrde da su u suprotnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Američki sistem registracije stranih agenata (FARA) često se pogrešno tumači u domaćoj javnosti.

Registracija lobističkog ugovora ne znači da američka administracija podržava političke ciljeve naručioca, niti predstavlja bilo kakvu međunarodnu verifikaciju tih ciljeva.

FARA je uspostavljen kako bi javnost imala uvid u to ko zastupa interese stranih vlada, političkih organizacija ili drugih stranih nalogodavaca pred američkim institucijama.

Svaki ugovor, iznos naknade i opis aktivnosti moraju biti prijavljeni Ministarstvu pravde SAD-a, što omogućava transparentnost lobističkih aktivnosti.

Upravo zahvaljujući toj zakonskoj obavezi Radio Slobodna Evropa došao je do dokumentacije koja pokazuje kako je Republika Srpska u protekloj deceniji angažovala brojne lobističke kuće, uključujući i posljednji ugovor u kojem se kao krajnji cilj navodi nezavisnost Republike Srpske.

Drugim riječima, američki propisi uređuju način na koji se lobira, ali ne ocjenjuju da li su politički ciljevi zbog kojih se lobira u skladu s ustavnim poretkom zemlje iz koje naručilac dolazi.

Predmet spora nije pravo Republike Srpske da angažuje lobiste, već pitanje može li javnim novcem finansirati lobiranje za politički cilj - nezavisnost, koji nije predviđen Ustavom Bosne i Hercegovine.

To pitanje ostaje isključivo unutrašnje pravno pitanje Bosne i Hercegovine.

Vlasti Republike Srpske godinama tvrde da je angažovanje američkih lobista bilo potrebno kako bi se glas tog entiteta čuo u Washingtonu, posebno nakon uvođenja sankcija pojedinim zvaničnicima i učestalih političkih kriza u Bosni i Hercegovini.

To, naravno, ne znači da lobiranje nije imalo nikakav efekat. Lobističke kuće mogu otvoriti vrata za sastanke, uspostaviti kontakte i prenijeti političke poruke.

Ipak, donošenje odluka ostaje u nadležnosti američkih institucija koje svoju politiku kreiraju na osnovu vlastitih procjena nacionalnih interesa.

Republika Srpska godinama ulaže milionske iznose u lobiranje u Washingtonu, dok Bosna i Hercegovina kao država nema razvijen sistem profesionalnog međunarodnog lobiranja niti dugoročnu strategiju predstavljanja svojih interesa u Sjedinjenim Američkim Državama.

Vanjska politika često zavisi od unutrašnjih političkih neslaganja, zbog čega država teško može nastupati jedinstveno prema međunarodnim partnerima.

Takva situacija ostavlja prostor da pojedini politički akteri samostalno grade međunarodne kontakte i pokušavaju oblikovati percepciju Bosne i Hercegovine iz vlastitog političkog ugla.