Nataša je završila Osnovnu baletsku školu, a 1994. je okončala i Srednju muzičku školu kao jedini maturant na Odsjeku baleta. Prije agresije na BiH igrala je u dramskim predstavama u Narodnom pozorištu "Zla žena" i "Dama s kamelijama", te bila dijelom obrazovne serije na tadašnjoj TVSA "Priče klasične starine".

Tokom opsade Sarajeva, pod snajperima i kišom granata, s baletskim ansamblom Narodnog pozorišta Sarajevo, u razrušenom Domu mladih izvela je predstavu "Bolero". Za nju su mnogo godina poslije, tačnije 2017, dobili priznanje Sarajevske zime "Srebrena pahuljica" - i to za očuvanje i afirmaciju baletske umjetnosti u opkoljenom gradu. U vihoru rata postala je i majka, a njena kćerka Ena njena je snaga i najveća inspiracija.

Nataša ima zvanje magistra menadžera u sportu i Zlatnu značku Rektorata Univerziteta u Sarajevu kao najbolji student.

Već sa deset godina ste ušli u svijet baleta. Šta je presudilo tom izboru?

Sticajem okolnosti ja sam počela balet sa deset godina. Kao mala djevojčica, pa i sve djevojčice uglavnom, imala sam želju da budem balerina, misleći da je to vrlo lak posao, gdje samo treba obući suknjicu i baletske patike. Međutim, to je jedna vrlo teška umjetnost sa mnogo odricanja. Sa deset godina, imala sam čast jer moji roditelji su poznavali tadašnjeg direktora Baleta - Dragana Tičića, da baš on prepozna taj talenat. Bili smo na zajedničkom ljetovanju kada se to dogodilo, i nakon čega me upisao u Osnovnu baletsku školu. Zatim je i moj pokojni otac shvatio koliko volim balet i koliko imam talenta za tu umjetnost, pa mi je bio velika podrška. Ratne 1994. sam maturirala srednju baletsku školu, kao jedini maturant.

I ono što je odmah nakon toga uslijedilo je historija. Vi i Vaše kolege izvodite baletnu predstavu "Bolero". Tada ste imali 18 godina, pa Vas moram pitati jeste li se bojali za vlastiti život i živote ostalih igrača, zapravo, jeste li uopće bili svjesni koliko je važno to što radite?

Rat me je zadesio sa sedamnaest i po godina. Kao i svi, mislila sam da će to brzo proći. Međutim, nije i trebali smo da nastavimo živjeti. Do 1993. kada smo počeli da radimo na predstavi, ja sam sve vrijeme bila u podrumu, nisam smjela da izađem ni pred haustor. Međutim, strah se pretvorio u želju za životom, i nas nekoliko entuzijasta uspjeli smo da napravimo "Bolero". Izveli smo ga u razrušenom Domu mladih. Mnogo smo vježbali, pa čak i gladni. Imali smo glavu u torbi, ali jednostavno kao mlade osobe uopće nismo razmišljali o tome. Ja sam imala sreću u tom ružnom trenutku što sam zaista imala divne ljude pored sebe. Mnogo mojih prijatelja, mnogo ljudi koji su bili profesionalci, koji su sada već u godinama i pred penziju su, davali su nam veliki podstrek da napravimo taj "Bolero". I mi smo balet sačuvali.

Mnogo godina poslije, za ovaj vaš podvig, uslijedila je nagrada "Srebrena pahuljica". S kakvim emocijama ste je dočekali?

Ibrahim Spahić, direktor Sarajevske zime, koji je vječan i kojem želim da još dugo živi, došao je na ideju da nagradi naš ratni podvig jer su nas svi bili zaboravili. Jako sam ponosna što sam bila dio tog malog ansambla i što smo uspjeli uz silnu ljubav koju smo osjećali, da budemo jači i od ratnog užasa naše tadašnje svakodnevice. Cijeli rat sam provela ovdje, ja volim svoj grad, volim i baletsku umjetnost, i dan danas živim balet, ali u jednom drugom obliku.

Da, ušli ste u produkciju. Kada se to dogodilo?

Godine 2017. sam upoznala divne umjetnike iz cijelog regiona i ušla sam u jednu plesnu platformu koja se zove Balkan Dance Project, koja prije svega radi na afirmaciji savremenog plesa. Osnivači ove plesne platforme su izvrsni umjetnici, Mojca Majcen - plesač (Slovenija), Igor Kirov - koreograf (Makedonija) i Aleksandar Ilić - koreograf (Srbija). Tu su okupljeni freelenceri iz cijelog regiona - BiH, Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije... Pošto sam ja diplomirala marketing i odnose s javnošću, jednostavno sam imala potrebu i želju da kroz baletsku umjetnost i tu platformu, pa i ovu ljubav koju i dan danas osjećam za balet, da afirmišem savremeni ples, ali i klasični balet u BiH i regionu.

Da li to znači i da želite edukovati baletsku publiku, a možda i doprinijeti afirmaciji baletske umjetnosti na način da dobijemo nove igrače - balerine i baletane jer znamo da Baletu Narodnog pozorišta nedostaju, zbog čega su primorani da "uvoze" igrače van granica BiH?

Nažalost, mi ćemo morati još da pričekamo da bi u baletnom ansamblu bili sve Bosanci i Hercegovci. Baš zato što sam producent i što sam mnogo involvirana u cijelom regionu u mnogobrojne ansamble - od Vardara do Triglava što se kaže, oni također imaju isti problem, i uopće ne mogu da imaju samo svoje domaće igrače. Mi imamo dvije baletske osnovne škole i imamo jednu srednju, znači nama je najvažnija stvar da tu imamo dobru bazu.

Zaista postoje kolegice koje to dobro rade, u skladu sa svojim mogućnostima, i u skladu sa djecom koja se prijavljuju, odnosno sa mogućnostima djece. Onda dolazimo do tog ansambla koji je poprilično kvalitetan, ali mi moramo da uvezemo ljude koji će biti prvaci baleta jer, pazite, mi možemo da odškolujemo balerine i baletane, a da od njih deset samo dvoje zadovolje kriterije i postanu profesionalni igrači. Nama je prioritet da odškolujemo publiku, da ljudi spoznaju čari baletne umjetnosti i savremenog plesa. Sa kolegom Aleksandrom Ilićem, koji je vrstan koreograf, i jedan od osnivača Instituta za umjetničku igru u Beogradu, radimo na umrežavanju umjetnika, i kada se sve ovo smiri, cilj nam je da napravimo neke radionice, kako u regionu, tako i u cijeloj Evropi, da nam sutra dođu neki kvalitetni ljudi koji mogu prenijeti znanje.

Šta ste do sada napravili u okviru Balkan Dance Projecta?

Radim kao producentica za BiH na Balkan Dance Projectu. Imali smo već četiri produkcije, gdje je uključeno Udruženje Živimo balet iz Sarajeva. Posljednja naša produkcija, da ne kažem zadnja, jer već imamo planove za sljedeću godinu, bila je predstava "Svi marš na ples" Balkan dance Project vol. 6 rađena prema muzici Bijelog dugmeta. To je projekat na koji sam posebno ponosna. Produkciju sam sama radila, a koproducent je bio Festival Velenje gdje su Barbara Pokorny i Silvija Pirtovšek, divni ljudi i veliki ljubitelji plesne umjetnosti. U predstavi igra deset igrača iz cijelog regiona - Teodora Radivojević - Banja Luka, Branko Mitrović - Bijeljina, Zulejha Kečo - Sarajevo, Ana Kuzmanović - Sarajevo, Emir Fejzić - Sarajevo, glumac koji uz profesionalne baletne plesače pleše cijelu predstavu. Imamo Mojcu Majcen iz Slovenije, Endija Schroettera iz Zagreba, Jakšu Filipovca iz Obrenovca, Luku Živkovića iz Obrenovca, i koreografa Igora Kirova iz Makedonije. Prava jedna mala balkanska porodica.

Iako je premijera trebala biti na svečanoj ceremoniji zatvaranja prošlogodišnjeg Sarajevo Film Festivala, isti je održan nažalost online, ali bez obzira na epidemiološku situaciju, uradili smo "Poziv svi marš na ples", da bi na kraju bila upriličena cjelovečernja predstava u Domu mladih 8. maja 2021. Bili smo ograničeni na 20 ljudi, a cijela ta situacija s koronom, i strah od tog virusa koji je zavladao, pa i ambijent gdje je predstava izvedena, vratila me u ratnu 1994. kada smo igrali "Bolero", i zaista sam bila ponosna jer opet smo pobijedili strah i rekli "da" životu. Imali smo već četiri postprodukcije, imamo dosta poziva na gostovanje, nažalost opet se vratio i povećao broj oboljelih od COVID-a, ali ja se nadam da će ova predstava da živi i da će je vidjeti cijeli region i Evropa.

Iako je posao producenta jako zahtjevan, publika vidi samo krajnji produkt - predstavu u Vašem slučaju. Koliko traje proces pripreme, i kakva mađioničarska sredstva su potrebna da se iznađu sredstva jer sve to košta?

Svaku produkciju koju radim, ili bilo koji projekat koji radim, pristupam vrlo predano. Počnem da radim pola godine ranije jer radim sve sama. Pišem projekat, afirmišem projekat, tražim partnere u projektu koji će pomoći, uglavnom ne sa onolikim sredstvima koja su nama potrebna. To je stvarno jedan mukotrpan posao. Kada predstava počne da se priprema, to je završena predstava. Ja sam imala čast da sarađujem sa velikim umjetnicima i to je za mene veliko bogastvo.

Čini se da kroz baletnu umjetnost opet udružujete region. Dok je u javnom prostoru svaki dan sve više jezika mržnje, Vi forsirate jezik ljubavi...

Ono što politika razdvaja, umjetnost spaja. Mi kad radimo jedan projekat, nismo ga ni završili, već planiramo novi. Jednostavno imamo tu toliku volju i želju da smo što više zajedno jer, kao što sam rekla, imamo potrebu da pokažemo ljudima, ne samo u Sarajevu, ne samo na prostorima bivše Jugoslavije, nego i dalje, kakve izvrsne igrače imamo, i kakve lijepe priče kroz ples možemo ispričati. Imamo potrebu da kroz tu ljubav, svako na svoj način pokažemo šta mi volimo i šta mi živimo. A što se tiče politike i trenutnog stanja, mi uopće o tome ne razmišljamo. Nas to ništa ne može razdvojiti, bez obzira na to odakle ko dolazi, naprotiv, imamo toliku snagu da budemo što bolji i uspješniji u svom poslu, i da odemo van granica regiona i da ljudi prepoznaju ono što mi zaista živimo. Balet je život koji živim punom dušom i srcem. Mi smo jedna porodica u malom.

Nakon 25 godina pauze, nedavno ste, u okviru Balet Festa u Sarajevu, ponovo stali na scenu. Kako ste se osjećali?

Da, to je bilo u predstavi "Grand Hotel" Aleksandra Ilića. Sa mnom su bile i dvije kolegice, koje također više nisu aktivne balerine, i dvije koje su aktivne i zaposlene u Narodnom pozorištu u Sarajevo. Data nam je čast da budemo gospođe koje igraju putovanje kroz vrijeme. Premijera je bila u Beogradu, a predstava je napravljena prema filmskom hitu "Grand Budapest Hotel", i govori kako je to kada se četiri čovjeka nađu u zatvorenom prostoru, i šta to znači. Poslije 25 godina nama se pružila prilika, ponovo smo bile na sceni. Dobile smo veliki aplauz, i to je ono što nam daje snagu da radimo i dalje, još bolje i još jače.

Šta možemo očekivati u narednom periodu, pripremate li nove produkcije, možda Festival baleta na nivou Balkana?

Trebali smo da uradimo online koreografsko takmičenje Sarajevo, prvo za djecu, a onda i odrasle, uz eminentni žiri, naravno. Nismo još odustali, iako nam otežava trenutna situacija, s obzirom na to da bi igrači trebali uvježbati koreografije. Što se tiče Balkan Dance Projecta, već imamo razgovore i ponude za sljedeći projekat.