Sindikalna potrošačka korpa u Bosni i Hercegovini odavno je duplo veća od prosječne plaće. I dok građani svakom novom plaćom "krpe" stare rupe, ekonomisti upozoravaju da je struktura potrošnje ličnih primanja alarmantna i da je pravi pokazatelj stanja u društvu.

Zaposleni koji prima prosječnu plaću u Bosni i Hercegovini 30 dana u mjesecu radi za ovo. Statistika kaže da 70 posto primanja, odnosno plaće koju radnik primi, odlazi na račune i hranu. Dakle 70 posto je preživljavanje, a preostalih 30 posto je život.

Prema zvaničnim podacima, sindikalna potrošačka korpa za mjesec mart u našoj zemlji iznosila je 3.166 maraka, dok su prosječne neto plaće u Republici Srpskoj i Federaciji BiH 1.476, odnosno 1.565 maraka. U stvarnosti to izgleda drugačije.

- Prvo idu računi, to je jedna trećina, onda ide hrana i ostane jako malo za ostale potrebe - kaže Jovanka Trifković.

Iako većinu onoga što zarade troše na hranu, i u tom domenu mnoge stvari su građanima nedostižne, poput mesa, ali i trešanja i jagoda, koje zbog cijene ovih dana pune medijske stupce.

- Na našoj tezgi je, ne kažem za cijelu pijacu, na našim tezgama je 16 maraka trešnja, jagoda je 7 maraka, prva naša boranija 10 maraka - navodi prodavačica na pijaci.

- Jest da ono, nije ove godine rodilo, ali neće se ni pojesti. Uzmite kolike su cijene mesa, nemate ispod 15,20 maraka i više junetina, teletina, to je sve. Više o potrošačkoj korpi je apsurdno govoriti, ovo sad sve je u vezi s čistim preživljavanjem - smatra predsjednik Udruženja potrošača Zvono iz Bijeljine Jovan Vasilić.

Ekonomisti upozoravaju da je struktura potrošnje, u kojoj većina ličnih primanja odlazi na hranu, glavni pokazatelj siromaštva u društvu.

- Životni standard je nešto što možemo pratiti nešto bolje u nekom dužem periodu. Jako je teško očekivati neke promjene na bolje ili na gore u kratkom roku. Kratki rok je godina-dvije... - kaže profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu Adnan Efendić, prenosi BHRT.

Rješenje za Bosnu i Hercegovinu i njene građane analitičari vide u jačanju domaće proizvodnje i značajnijem investiranjem upravo u proizvodnju, prije svega poljoprivredu, kako bi se smanjila zavisnost od uvoza. Iako je rješenje jasno, put do njega popločan je samo zvučnim obećanjima.