Sa 14 godina je zajedno sa majkom, najmlađim bratom i sestrama krenuo put Potočara, dok su otac Smajo i 16-godišnji brat Mujo krenuli u koloni ka slobodnoj teritoriji. Nikada ih više nije vidio, a više mu, kakako kaže, ni u snove ne dolaze.

Još 2005. godine u Memorijalnom centru Potočari u kabur je spustio brata Muju, a ovog 11. će u spustiti i oca Smaju. Ratnih godina se izuzetno dobro sjeća: bijega iz Zapolja koje su jedinice bosanskih Srba zapalile, života kod tetke u selu Brezovice, života u Srebrenici na relaciji Robna kuća – stara policijska stanica.

Sjeća se dječijih igara sa bratom Mujom, ali i rada na poljima s ocem Smajom. Kada je osvanuo 11. juli 1995. godine u općem metežu nije se pozdravio, izgrlio sa ocem i bratom. Ostao ih je željan...

Mi nismo imali djetinjstva

- Djetinjstvo je naše uništeno ratom. Mi nismo imali djetinjstva. Naše je djetinjstvo prošlo krijući se da te ne ubiju. E to je to - kaže Halil Nukić, danas 41-godišnjak, suprug i otac dvoje djece koji živi u Špionici kod Srebrenika.

Brat Mujo je pronađen u masovnoj grobnici Kamenica – Čančari, a otac Smajo negdje na površini. Pronađen je samo dio lobanje i ključne kosti. Poredeći bratovu sa očevom dženazom kaže da je malo lakše, ali da se plaši kako će sve to podnijeti majka Mušva koja je dva puta u nesvijest padala kada su u kabur spuštali Muju.

- Malo je lakše sad podnijeti. Malo je čovjek stariji i zreliji. Tad sam bio momak, teško je bilo podnijeti. Teško, teško... Znate i sami. Dvije godine stariji od mene, a ja ga kopam - priča dok iz dubine duše odhukuje.

Od oca mu je za uspomenu ostala samo fotografija. Majci su policajci u Bratuncu dali fotografiju koja je bila na nekom od dokumenata. Očevog lika, govora, držanja... dobro se sjeća i kaže da nije bio strog prema njemu, braći Muji i Enizu, sestrama Smajili i Saneli.

- Nije. Ko svi normalni ljudi. Prije rata radio u građevini, malo bio kod kuće. Mi smo bili s mamom, a naš kraj je stočarsko – poljoprivredni, radilo se... - navodi Nukić.

Tog 11. jula 1995. godine s majkom, četverogodišnjim bratom Enizom i sestrama Smajilom i Sanelom obreo se u Potočarima i kao 14-godišnji dječak slušao je govor ratnog zločinca Ratka Mladića.

- Pa od Mladića sam bio, hajde da kažem, 15-20 metara. Na onom snimku, kada je ono dijete pomilovao po glavi, bio sam udaljen 15-ak metara. Znaš kako... Dolazi... Rukavi su zasukani, on je sad tu "penga", njemu ne može niko ništa. Od svih nas koji smo bili u Potočarima život je bio u njegovim rukama - priča i sjeća se kada su se kamere ugasile.

- Onda je nastao jad i čemer. Mi smo bili u fabrici u cinkari. Poznata žuta kuća, preko puta, nema 20-ak metara, i mi smo u toj fabrici, a oni izvedu po pet-šest momaka, vojno sposobnih momaka, odvedu i nikad se niko nije vratio - ističe Nukić.

Sutradan su istjerani iz fabrike, zanoćili su na livadi, a onda je došao trenutak kada je njegov život stavljen na kocku. Išao je ka parkiranim kamionima i autobusima kroz špalir srpskih vojnika koji su dječake odvajali od njihovih majki. Ne sjeća se kako je prošao pored njih, kako su ga gledali...

Sinu je dao ime po bratu

- Ne mogu nikako to reći jer sam imao puku sreću i prošao sam, ali najvjerovatnije da su gledali. Ja znam da mnogi moji školski drugovi iz Srebrenice nisu došli. Ostali su u Potočarima. Neku sreću sam imao da prođem - navodi Nukić.

Sinu je dao ime po bratu. Na kući koju su podigli u Špionici stoji grafit Mujo N., sina je dobio 2006. godine, desetak mjeseci poslije bratove dženaze, a kćerku 2008. godine. Radi od kada zna za sebe, a majstor je za tapacirani namještaj. Rodni kraj ga vuče, ali je gnijezdo svio u Špionici, djeca idu u školu i priča im odakle je i šta se sve dogodilo.

- Pitaju oni sve. Ja ne mogu otići u rodni kraj, a da oni ne idu sa mnom. Znači ne možeš da odeš jer oni govore: idemo i mi babo jer si ti otuda. I mora se pričati. Ako ne budemo pričali, to će se završiti, oni neće znati, odakle je, šta je, kako se desilo. Ako ne budemo pričali ponovit će nam se opet - isttiče Nukić.

Smatra da se u Bosni i Hercegovini mora živjeti zajedno.

- Ovo je takva država. Zajedno se može živjeti, ali biti na distanci i ne vjerovati im kao što je moj otac i ostali ljudi koji su im vjerovali 1992. godine da neće to oni uraditi, da neće uraditi. A živjeti se mora... - smatra Halil Nukić, koji je imao sreću da preživi, ali devet Nukića, među kojima njegov otac i brat, te još sedam bližnjih nisu preživjeli genocid koji su počinili pripadnici Vojske i MUP-a RS-a.