I dalje je ovo jedan od najvećih problema u Bosni i Hercegovini. To je postala naša svakodnevnica, iako smo svjesni da to nije samo problem u našoj zemlji, nego se i ostale države u svijetu suočavaju sa njim, ali pretežno u manjoj mjeri.

Razloga za zagađenost zraka je mnogo. Činjenica da tome najviše doprinosi štetne materije koje se oslobađaju iz fabrika, nekvalitetni loživi materijali, emisija štetnih gasova uslijed prevelike upotrebe automobila, te brojni drugi faktori.

Zvuči nevjerovatno, ali i to se desilo – tokom 2020. godine Index zagađenosti izmjeren u Sarajevu se kretao čak do 426, čak više i od mjerenja zabilježenih u daleko mnogobrojnijim glavnim gradovima Bangladeša i Indije. Naravno, to se desilo tokom zimskog perioda, kad je zagađenost na svom vrhuncu, i kada nije privlačno ni ova slika Sarajeva ispod, a kamo li život u gradu za cca 270.000 stanovnika.

I dok mi, građani Sarajeva, sa strahom očekujemo narednu zimu, jer ne vidimo da se nešto unaprijed razmišlja o načina prevencije, ne mogu a da ne zavidim zemljama koje su poduzele veoma konkretne mjere u borbi sa zagađenjem zraka.

Primjer svakako jeste grad London, poznat po višegodišnjoj strategiji smanjenja zagađenja. Njihova zona niske emisije (Ultra Low Emission Zone (ULEZ)), svodi se na kontrolu kretanja motornih vozila područjem centralnog Londona, gdje je definisan minimalni standard, te se sve izvan tog okvira kažnjava. 

Tu je i set ostalih planskih mjera, poput: praćenje zagađenosti u školama i vrtićima, proces pošumljavanja centralnog Londona, stimulacija upotrebe elektronskih vozila itd. Rezultat- ogromno poboljšanja zraka u Londonu, čak za 94% stanovnika Londona sada u nekritičnoj visini izloženosti, i to od aktivnosti koje je njihov gradonačelnik Sadiq Khan počeo sprovoditi od 2016 godine pa do danas.

Kod nas, U Sarajevu , jedino što se nikad ne smanjuje je duh stanovnika koji se znaju našaliti pa reći da danas nosimo maske da se zaštitimo od Covid virusa, a sutra zbog zagađenosti.

(Eman Hukić, autor teksta je student u Maleziji)