Kada je u februaru 2001. godine turska lira izgubila 50 posto vrijednosti za samo sedam dana, što je bio okidač prave ekonomske krize tokom koje je turska privreda gotovo potpuno stala, a 80 hiljada radnika izgubilo posao u roku od dvije nedjelje, to je na Zapadu, naravno, bila vijest. Međutim, to nije bila udarna vijest niti ona koja se prati iz sata u sat. To je ogromna razlika u odnosu na skorašnju finansijsku, odnosno krizu kursa turske lire, o kojoj se vrlo uzbuđeno i redovno izvještavalo iz sata u sat, što, naravno, ne znači da je to izvještavanje faktički tačno, objektivno i nepristrano.

Razlika u pristupu turskoj ekonomiji zapadnih medija tada i sada govori nam da se turska privreda u međuvremenu integrirala u globalnu do mjere da dešavanja u Turskoj ne mogu ostaviti nikog ravnodušnim. Drugim riječima, destabilizacija turske privrede prijeti široj destabilizaciji, i to je jedan od glavnih razloga, ako izuzmemo manipulaciju percepcijom, tako intenzivnog interesiranja za stanje turske lire, piše Stav.

Ne postoji nijedan ekonomski parametar koji bi sunovrat lire objasnio u potpunosti. Turska privreda nije u krizi, pa ni u kontrakciji. U prvom kvartalu ove godine turska privreda porasla je za 7,4 posto. U ovoj krizi nijedna fabrika nije zatvorena i nijedna banka nije propala. To da nema ekonomskog opravdanja jasno ukazuje na to da je turska lira napadnuta spekulacijama na tržištu novca, i ovo nije prvi takav napad, mada se od prethodnih razlikuje po nivou sofisticiranosti. Naime, ovaj je bio sofisticiran koliko i udarac maljem.

Uprkos tome, ekonomski šamani diljem svijeta upljuvaše se dokazujući kako uzroci pada turske lire leže u samoj Turskoj i njenoj (vječito propadajućoj) privredi. Zapravo, većina individualizira uzroke, pa je glavni uzrok svega predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, što bi mislećima trebalo biti dovoljno glasan alarm – pogotovo ako se ima u vidu šta je sve rađeno kako bi se on skinuo s vlasti. Percepcija da je napad na liru nastavak pokušaja puča od 15. jula 2016. godine prevazilazi partijske podjele. Logično, opozicija pokušava osvojiti neke političke poene na krilima kursne krize, ali, za razliku od bjelosvjetskih ekonomskih šamana, ne ignorira fakat da se zemlja našla u ekonomskom ratu.

Spomenuti ekonomski šamani služe se grafikonima, statistikom i “naučnim” žargonom kako bi uvjerili svijet da je turska privreda pred kolapsom (sam’ što nije), ignorirajući (geo)politiku i njene očiglednosti do mjere da je to smješno. Onda prošle nedjelje John Bolton, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika SAD, izađe s izjavom kako bi se kriza turske lire mogla zaustaviti momentalno ako bi Turska oslobodila pastora Brunsona. Andrew Craig Brunson je, da podsjetimo, evangelistički sveštenik koji je optužen u Turskoj, između ostalog, za špijunažu. Toliko o ekonomskoj pozadini pada turske lire (37 posto od početka ove godine). Ne sumnjam da će ekonomski šamani ignorirati Boltona kao i sve ostalo što se ne uklapa u sliku o propadajućoj turskoj privredi. Uostalom, njegova izjava baca u kanalizaciju sve te grafikone, statistike i “naučni” žargon – riječju, posramljuje njihove “analize”.

Boltonova izjava došla je nakon injekcije od 15 milijardi dolara kojom je Katar pomogao da se zaustavi dalji pad turske lire, i jedna od očiglednih namjera izjave jeste da se efekt te injekcije umanji, jer inače, zašto bi je Bolton uopće spominjao?

Iako je krizu lire neophodno posmatrati (isključivo) kroz političku prizmu, a prije svega kroz srozavanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama, veoma bi pogrešno bilo svaliti je na sudbinu pastora Brunsona. Trumpova raštimovana administracija daje toliko oprečnih signala i izjava da je bolno jasno da “siroti” pastor ne može biti uzrok krize, ali dobro dođe kako za međuizbore za Senat i Kongres SAD-a, tako za bacanje prašine u oči.

“Tarife neće biti snižene ni ako se Brunson pusti na slobodu”, jeste jedna od izjava koje obesmišljavaju twitt predsjednika Trumpa kojim tvrdi da je zbog njega (pastora) povisio tarife na turski čelik i aluminij. Uzgred, u šamanskim analizama početak tarifnog rata često se (nepotrebno reći, pogrešno) uzima kao početak (okidač) turske “ekonomske krize” i/ili početak sunovrata turske lire.

Vanjski dug jedan je od elemenata dimne zavjese koji ekonomski šamani koriste u svrhu manipulacije percepcijom, a koji ide ruku pod ruku s kreditnim rejtingom, odnosno njegovim srozavanjem od strane vodećih rejting-agencija. No, ko god dovoljno dugo prati aktivnosti tih agencija glede Turske mora biti svjestan da one uglavnom ne vrijede ni pišljiva boba, kao ni njihove projekcije rasta turske privrede. Jednostavno, one su politizirane preko svake mjere i nemaju veze niti s realnošću niti profesionalizmom. To je toliko puta do sada već bilo očigledno da se čovjek mora zapitati dokle će se uopće uzimati ozbiljno. Uostalom, to su one iste agencije koje “nisu primijetile” trule kredite, uzročnike globalne ekonomske krize iz 2008/09. godine.

Što se tiče duga, najčešće se zamagljuje fakat da je javni dug Turske u suštini mali – ispod 30 posto bruto nacionalnog dohotka (28,3 posto), što je debelo u okvirima EU parametara (Maastricht) – te se često privatni, korporativni dug (volšebno) tumači kao javni. Da, taj se privatni (korporativni) (tek) približava 50 posto bruto nacionalnog dohotka, ali kako to da je to tako veliki problem isključivo u Turskoj, kada se u razvijenom svijetu ta vrsta zaduženja i preko 200 posto smatra normalnim? Japanski je 245 posto, američki je 202 posto, dok je njemački skromnih 147 posto. Ekonomski orijentalizam i/ili turkofobija možda?

Kreditori turskih korporacijskih dugova uglavnom su banke i finansijske institucije EU, što nas dovodi do naprasnog “razumijevanja” i “solidarnosti” glavnih EU igrača s Turskom. Iskreno, ne sjećam se kada je Evropski parlament posljednji put stao na stranu Turske po bilo kom pitanju kao što je to uradio u slučaju tarifa na čelik i aluminij, zaključujući da tarife koje je nametnula Trumpova administracija krše pravila Svjetske trgovinske organizacije.

Međutim, tarife na čelik i aluminij jesu simptom, a ne uzročnik ekonomskog rata SAD i Turske. Spisak spornih pitanja podugačak je i mnogo toga s tog spiska prethodi ovoj američkoj administraciji. Interesantno, a u velikoj mjeri objašnjava puno toga, jeste da dugogodišnji i iskusni dopisnik Haber Türka iz Washingtona Serdar Turgut piše da s kojim god birokratom ili predstavnikom Vlade SAD-s razgovara oni su ti koji pokreću ili usmjeravaju razgovor ka sljedećem turskom infrastrukturnom velikom projektu – kanalu Istanbul. Odnosno, da sve ono što je u javnosti odavno poznato kao sporno – američka pomoć PKK-u u Siriji, američko protivljenje kupovini ruskog protuzračnog sistema S-400, odbijanje isporuke nove generacije lovaca F-35 itd., itd. – suštinski je sporedno i lahko bi moglo biti riješeno samo ako bi Turska odustala od namjere da prokopa alternativu Bosforu.

Kada se pogleda najšira moguća slika, to zvuči vjerodostojno. “Jedan pojas, jedan put” projekt je koji ugrožava američku hegemoniju. Mnogi od infrastrukturnih projekata u Turskoj, kao što su treći istanbulski aerodrom, željeznički most preko Bosfora, pruga Baku – Tbilisi – Kars jesu priključak “Jedan pojas, jedan put” projektu, a ne može biti nikakve sumnje da je i kanal Istanbul projekt koji bitno mijenja geopolitičke parametre. SAD vide ugrožavanje njihove hegemonije kao egzistencijalnu prijetnju i nije čudo da ih to žulja. Ono što se može “čudno” vanturskim posmatračima jeste da su stopiranja upravo tih projekata bili zahtjevi protesta u Gezi parku i predizborna obećanja opozicije u Turskoj.

Novo u ovoj situaciji jeste to da je Trump otvorio previše frontova u ekonomskom ratu i odčepio Evropu toliko da je počela da razmišlja o neovisnosti. U tom je smislu vrlo interesantna kolumna njemačkog ministra inostranih poslova Haika Maasa u dnevniku Handelsblatt, u kojoj predlaže osnivanje paralelnih platežnih kanala, neovisnih o SAD‑u, kreiranje Evropskog monetarnog fonda i izgradnju nezavisnog SWIFT sistema. Naravno, Maas prije svega priželjkuje tako nešto zbog sankcija kojima se Amerika razbacuje, a koje smatra univerzalnim uzimajući pravo da sudi svima koji ih krše. Veliko je pitanje da li će Evropa imati petlje za takvo nešto. Sudeći po reakciji Merkelove na Maasov tekst, teško. No, bitno je da je ideja ušla u javni diskurs.

Turskoj, koja zagovara (i pregovara) razmjenu u domaćim valutama, takav razvoj stvari može samo odgovarati. Jer samo sistemsko kurtalisanje od hegemonije američkog dolara može spriječiti daljnje finansijske krize u zemljama čija se politika ne sviđa Washingtonu.