Marieluise Beck je, prenosi dw.com, bila dugogodišnja zastupnica Bundestaga iz stranke Zelenih, koja je u vrijeme, kako se u listu navodi, srpsko-bosanskog rata osnovala humanitarnu organizaciju "Brücke der Hoffnung” (Most nade). Danas je aktivna i u Ukrajini, te 30 godina od napada na Bosnu i Hercegovinu, pravi paralele sa ratom Rusije protiv Ukrajine i navodi da je Zapad dugo oklijevao i potiskivao činjenicu da je usred Evrope divljao još jedan rat:

- Njemačka je navodno provocirala rat preranim priznavanjem Hrvatske od strane Hans-Dietricha Genschera. Činjenice govore suprotno: nakon ubistava počinjenih od strane četnika u Vukovaru, Genscher je forsirao priznavanje države – i ratnici su se povukli. U Bosni je bilo drugačije: stotine hiljada ljudi izašlo je na proteste protiv rata u Sarajevu: 'Ne ratu', 'Hoćemo da živimo' - miroljubivi građani su se suprotstavili nacionalnom ludilu. Sarajevo je bilo multikulturalni grad, ali ekstremisti su katolike pretvorili u Hrvate, pravoslavce u Srbe, a muslimane u Bošnjake. 'Ostali', kao na primjer Jevreji, nisu postojali.

Za to vrijeme Zapad je sjedio skrštenih ruku: 'Nema oružja u kriznim područjima' glasila je odluka. Srbima je to odgovaralo. Vojska Jugoslavije bila je treća po veličini na Kontinentu. Vojna oprema je još prije ratova bila u Beogradu. Tako su mladi bosanski vojnici stajali u šumi bez šljemova i u patikama, pokušavajući da spriječe ulazak teško naoružane srpske vojske. Tamo gdje to nije uspjelo, vršen je teror nad civilima."

U kolumni objavljenoj 7. aprila, autorica piše kako je Zapad reagovao na taj način da je poslao Plave kacige, ali da im je bilo dozvoljeno samo da brane sami sebe:

"Zaprepaštenim vojnicima UN-a uskraćeno je bilo čak i pravo da unose hranu u enklave u konvojima s oružanom pratnjom. Zapad nije želio eskalaciju. Tako da su Bosanci ostavljeni da gladuju. Masovne grobnice u Prijedoru, slike izgladnjelih ljudi obrijanih glava u koncentracionom Omarska, ljudi u bijegu. Bio je to rat u Evropi. A SAD? Bill Clinton je prozivao Evropu. Zašto bi njegove trupe intervenisale? Sve se to oteglo tri godine. Rado je prihvaćen mit o građanskom ratu u kome se ne može intervenisati. A kraj je poznat: uplašeni mirovnjaci predali su 8.000 ljudi njihovim ubicama. Premalo se spominju mlade žene koje su morale da idu uz ove ubice kao pratnja u njihovim zlostavljanjima. Plavi šljemovi su tražili vazdušnu podršku. NATO avioni jesi poletjeli sa Sicilije, kružili iznad Srebrenice i – opet se vratili. Francuska se plašila za svoje vojnike u Žepi".

Nakon opisivanja događanja u devedesetima u Bosni i Hercegovini, autorka prelazi na slike nasilja i rata koje se danas mogu vidjeti u Ukrajini:

"Sada vidimo slike ubistava i terora u Buči. Ratni zločini, zločini protiv čovječnosti ili genocid? Buča je samo vrh ledenog brega. To je malo mjesto u odnosu na mnoge druge, poput Harkova i Mariupolja. [...]

Na Crnom moru stoji teška oklopna ruska ratna mornarica čije bi krstareće rakete mogle uništiti čitavu Ukrajinu, baš kao što to rade sa bombarderima i artiljerijom u Harkovu, Mariupolju i drugim mjestima. Ako dođe do toga, hoće li uopšte ostati još nešto da se uništi?

A mi okrećemo glave i skrećemo pogled. Tenkovi - jesu li oni zaista samo defanzivni? Vazdušna odbrana - kako bi to trebalo funkcionirati? A mi sami gotovo da nemamo nikakvu vojnu opremu u skladištima Bundeswehra", parafrazira Marieluise Beck diskusiju u njemačkoj javnosti i nastavlja:

„Tugujemo za Ukrajincima - kao što žalimo za holokaustom, za Srebrenicom i kao što žalimo za Bučom. Ukrajina je zapanjena: Je li to onaj Zapad i njegove vrijednosti u koje se vjeruje i za koje se bori?", pita autorka na kraju kolumne.