Bila je 1967. godina. Beeverov otac radio je u američkoj ambasadi.

Šetajući plažom, nakon oseke, Beever je spazio nešto što je blistalo na suncu. Bila je to boca viskija, a unutra se nalazilo nešto, no nije je mogao otvoriti. Bocu je ponio kući i pokazao majci. Uspjeli su je otvoriti i pronašli su poruku.

- Bacio sam ovu bocu s trgovačkog pomorskog broda koji je prolazio preko Ekvatora blizu središnje Afrike. Zovem se Gösta Mårtensson, ja sam švedski trgovački marinac - pisalo je u pismu datiranom 1965. godine, dakle dvije godine ranije. Tu je bila i adresa u Göteborgu u Švedskoj.

Beever mu je odgovorio, predstavivši se kao američki tinejdžer, jedan od dvojice sinova oca britansko-američkog porijekla i majke iz Trsta u Italiji. Ispričao je Mårtenssonu priču o tome kako je naletio na bocu.

Mårtensson je bio oduševljen što je njegovo pismo našlo put do primatelja. No, kako je bio u kasnim 20-im, pomislio je da nije baš idealan prijatelj za dopisivanje s 15-godišnjakom, pa ga je predstavio sestri svoje supruge Saiji Kuparinen, tada 14-godišnjakinji koja je živjela u Finskoj, piše CNN.

Kada je čula priču, poželjela je pisati dječaku u Liberiji.

Tako je počelo.

Pet decenija kasnije i dalje su u kontaktu, i to ne samo kao prijatelji, već kao bliski prijatelji koji su odrastali jedno s drugim, makar iz daljine.

Danas Kuparinen živi sa svojom porodicom u Finskoj, a Beever, koji je vrijeme provodio u zemljama širom svijeta, sada sa suprugom i sinovima živi u Njemačkoj.

- Naše prijateljstvo nikad nije prestalo - kazala je Kuparinen.

- Dopisujemo se gotovo 55 godina - od hihotavih tinejdžera do odgovornih odraslih - istakao je Beever.

Nije uvijek svako pismo stizalo do primaoca, zbog selidbi, ali bili su ustrajni. S početkom interneta počeli su slati i fotografije jedno drugom. I napokon je došlo vrijeme da i vide te upoznaju uživo. To je bilo 2003. godine u zračnoj luci Helsinki.

Isprva je bilo nadrealno - niko od njih nije bio sasvim siguran što reći. Predstavili su se. Nekako formalno. Ali ubrzo su i to prevazišli i ispostavilo se da je i razgovor uživo bio jednako prirodan kao i njihove godine komuniciranja poštom.

Više od deset godina kasnije, Beever je drugi put posjetio Kuparinen. A posljednjih godina prešli su na video pozive. Beever pisma i dalje čuva. Saijina su se nekako izgubila, ali uspomene ostaju.