Komunalni radnici vode ih uskim i vijugavim ulicama grada podignutog na stijeni koja se nadvija nad drevnu Mezopotamiju - današnju Siriju, Irak i Iran.
Mardin
- Koristimo ih za čišćenje grada već stoljećima. Jedino se oni mogu kretati ovim uskim ulicama. U protivnom, bilo bi nemoguće obavljati ovaj posao - kaže Kadri Toparli, jedan od čistača staroga grada.
Gadar, Čefo i Bozo, odnosno Surovi, Blagi i Blijedi, među četrdesetak su magaraca, "općinskih zaposlenika", koji su imena dobili po svojim osobinama.
- Rade kao i mi, osam sati dnevno s pauzom nakon četiri sata rada - kaže Toparli.
Navečer, dok se oporavljaju od dugog dana i penjanja po barem 150 stepenica, magarci se uz muziku opuštaju u svojim stajama, gdje se o njima brinu veterinari.
- Svake večeri im dva sata puštamo klasičnu ili tradicionalnu muziku. Vidimo da su sretniji kada čuju Beethovena - šali se Toparli.
Magarce zapošljavaju kad navrše šest godina, a u penziju ih šalju kad napune 14 ili 15. Magarcu se pritom na posebnoj svečanosti daje tanjir lubenice. Torta se, naime, smatra suviše nezdravom.
Svoje zlatne godine magarci provode u lokalnom skloništu za životinje i uživaju u zasluženom odmoru.
Grad Mardin poslužio je kao primjer još nekim evropskim gradovima, naročito u Francuskoj i Italiji, gdje su magarce koristili za komunalne usluge u zonama do kojih automobili teško dopiru.