Ovaj zločin predstavlja jedan od najstrašnijih ratnih zločina koji su se desili tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali i zločina koji su se dogodili na kraju 20. stoljeća.

U Višegradu su počinjeni neki od najstravičnijih zločina iz ratova u bivšoj Jugoslaviji, a žive lomače na Bikavcu i u Pionirskoj ulici, tokom suđenja Milanu Lukiću u Hagu, okarakterizirane su kao primjeri nehumanosti u dugoj i tužnoj istoriji čovjekove nehumanosti prema drugom čovjeku. U obrazloženju presude naglašeno je da se ovi užasni događaji "izdvajaj po izopačenosti napada vatrom, očiglednoj proračunatosti i čistoj bezobzirnosti i surovosti", te "po stepenu boli i patnje koja je nanesena žrtvama dok su žive gorile".

U kućama Adema Omeragića u Pionirskoj ulici 14. juna, te Mehe Aljića na Bikavcu 27. juna 1992. godine živo je zapaljeno više od 140 žena, djece i staraca. Najmlađa žrtva, beba u majčinom zagrljaju u Pionirskoj ulici, imala je samo dva dana i u trenutku smrti nije imala ni ime.

Pripadnici paravojne formacije Osvetnici, na čelu sa najokrutnijim zločincima iz Višegrada Milanom i Sredojem Lukićem, natjerali su oko 70 bošnjačkih civila u kuću Adema Omeragića, u Pionirskoj ulici u Višegradu, većinom žene i djecu, gdje su ih zaključali, a nakon toga zapalili kuću.

U kuću su ubacili granatu, te pucali na one koji su se pokušali spasiti bijegom kroz prozor. Većina žrtava je bila iz sela Koritnik gdje su po njih došli Lukić i Mitar Vasiljević i naredili im da uđu u autobuse, koji su navodno trebali ići za slobodnu teritoriju – Kladanj. Najmlađa žrtva je imala svega dva dana.

Za zločine u Višegradu pravosnažnom presudom u Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju osuđeni su Milan Lukić na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na 27 godina zatvora i MItar Vasiljević na 15 godina zatvora.

O strahotama na Bikavcu je, pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), svjedočila Zehra Turjačanin.

Spaljivanja civila vršena su na još desetak drugih lokacija.

Kako se ističe u saopćenju za javnost, za zločine u Višegradu suđeno je pred MKSJ i sudovima u Bosni i Hercegovini. Haški tribunal je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora i Sredoja Lukića na 27 godina zatvora.

UDIK-ova publikacija Ratni zločini u Višegradu - presude dokumentuje ukupno devet predmeta za ratne zločine počinjene u Višegradu, donesenih pred Sudom BiH i Vrhovnim sudom FBiH, kojima su osuđeni Boban Šimšić, Dragan Šekarić, Miloš Pantelić, Momir Savić, Nenad Tanasković, Novo Rajak, Oliver Krsmanović, Predrag Milisavljević, Vitomir Racković i Željko Lelek.

U martu 2020. godine, Apelaciono vijeće Suda BiH potvrdilo je presudu kojom je Radomir Šušnjar osuđen na dvadeset godina zatvora. Trenutno se, pred Sudom BiH, vodi postupak protiv Milomira Đuričića i Vukadina Spasojevića za zločine počinjene nad bošnjačkim stanovništvom u logoru Uzamnica 1992. i 1993. godine.

Za Višegrad se sigurno može reći da je, tokom rata protiv Bosne i Hercegovine, bio grad ženoubica, djecoubica odnosno monstruoznih zločina koje su počinili pripadnici raznih formacija Vojske Republike Srpske (VRS). Pionirska, Bikavac, Uzamnica, Vilina Vlas i druge lokacije, navode iz UDIK-a,  govore nam dovoljno o karakteru zločina na području Višegrada. Haški sud navodi da je Višegrad bio podvrgnut "jednoj od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja u bosanskom sukobu".

Rezultati sistematskog istrebljenja nesrpskog stanovništva danas su jasno vidljivi u gotovo jednonacionalnoj strukturi višegradskog stanovništva. Povratnicima se utjeruje strah veličanjem četničkog pokreta, pojavama murala i spomenika četničkim vođama, ali i besramnim radom Hotela Vilina Vlas, nekadašnjeg logora za mučenje i silovanje žena.

Procesuiranje počinilaca ratnih zločina, od domaćih sudova, je iznimno važno za proces suočavanja s prošlošću. Pronalazak posmrtnih ostataka je novi korak naprijed u liječenju rana i izgradnji povjerenja i pomirenja na ovim prostorima. Stoga apelujemo na Višegrađane da konačno progovore istinu o sudbini njihovih sugrađana da bi se, posmrtni ostaci žrtava živih lomača i drugih višegradskih stratišta, dostojanstveno ukopali, naglasio je UDIK. 

Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) pomaže postjugoslovenskim društvima da uspostave vladavinu prava i prihvate nasljeđe masovnog kršenja ljudskih prava da bi se utvrdila krivična odgovornost za počinioce, zadovoljila pravda i onemogućilo ponavljanje zločina. To je afirmacija vrijednosti otvorenog građanskog društva, sa jasno definiranim prioritetima u pogledu promoviranja, zaštite ljudskih prava i uključivanja mladih u društvenopolitičke procese kroz mirovni aktivizam.